Ako je Secret Of Mana HD Remake ikakva indikacija kako Square Enix obavlja posao s preradama starih igara, onda bolje da se počnem bojati na što će ličiti Final Fantasy VII.
Ah, taj Square Enix i njihova politika prema klasicima koji su obilježili razdoblja kad je gaming bio posve drugačija zvjerka nego što je danas. Valjda svaki mjesec imaju okupljanje vrsnih proaktivnih članova zaduženih za povećanje izvrsnosti kompanije kao i povećavanje financijskih resursa sa što manje uloženog truda. Kako drukčije objasniti silne ofrlje napravljene portove starijih klasika u zadnje vrijeme kao što su Final Fantasy VII, IX i sada nedavno Chrono Trigger? Izlazak potonjeg za Steam je toliko razbjesnio fanove da svako toliko iskaču „preporuke“ da se bojkotira kupnja igre. Čak i modderi stupaju na scenu da izoštre spriteove u igri. To sve treba reći.
Prošle godine je tako, iz vedra neba pa u rebra, došla najava kako će Square Enix iz naftalina izvući, ni manje ni više, nego Secret of Manu – kompletno prerađenu u 3D okruženje gdje su spriteovi ustupili mjesto poligonima. Možete si samo zamisliti kakav je to kolektivni rektalni stisak nastupio iz redova purista koji svake godine religiozno igraju SNES original i kunu se da je to najbolji akcijski JRPG svih vremena; dijelom od šoka i nevjerice koji bi se mogao okarakterizirati kao sreća što im igra dobiva face lifting, a dijelom zbog straha zbog dodavanja nove dimenzije i izgleda kao da je ispao iz RPG Makera. Kad bi se taj spomenuti kolektivni stisak mogao pretvoriti u električnu energiju, HEP bi proglasio izvanredni bankrot.
Već nakon prvotnog foršpana se moglo naslutiti kako remake neće biti dobro prihvaćen. Ideja o preradi u 3D okruženje jeste primamljiva. Time bi igra trebala biti pristupačna onima koji bi htjeli po prvi puta igrati Secret of Manu u novom ruhu, ali samo ako se to odradi kako treba. Sjećate li se neslavnog projekta Chrono Ressurection iz 2004. koji je prerada Chrono Triggera u 3D-u? Nažalost, Square Enix je natjerao tvorce projekta da ga ugase. Taj Chrono Ressurection od prije 15 godina grafički bolje izgleda nego Secret of Mana HD Remake. I to je žalosno.
Prodali smo čak i muda, ali zato trpamo stare igre svuda
Kada vidim uvodnu animaciju s permanentnim grimasama likova usred govora, dobijem tetanus na očima. Nakon posjeta doktoru i saznanja da su mi oči ipak u redu, on kaže da one nisu navikle na takav vizualni nemar. A nagledale su se svakakvih poligonalnih i ispikseliziranih izbljuvotina. Od velike kompanije se ipak očekuje da ima resurse i volje za kreiranje animacije pomicanja usta. No zanemarit ćemo to i baciti se na priču. Budući da se radi o igri ranih 90-ih, nije za očekivati da će ona biti nešto od čega će mi nakupina ganglija vječno utapana u cerebrospinalnom likvoru zakuhati.
Sporni rotirajući meni koji je sada u središtu ekrana. Mapa sa 16 bitnom SNES grafikom je zgodan dodatak jer otkriva više terena nego što možemo vidjeti u 3D-u.
Mač zaboden u kamen služi kao svojevrsna zaštita okolnih sela i ekosustava od čudovišta. Tri dječaka su se oglušila na upozorenje seoske starješine da se ne motaju oko vodopada i otišla su tamo tražiti blago. Radi pomanjkanja motoričkih vještina dok jedva šeće po srušenom deblu iznad vodopada, Randi pada u vodu, a preostala dva papka bježe natrag u selo. Dakako, Randi je preživio pad te začuo glas koji mu kaže da izvuče sporni hrđavi mač odnosno „legendary sword of mana“ iz kamena. Tim činom se pojavljuju čudovišta, a Randi zbog toga biva protjeran iz svog sela. I tu kreće avantura vraćanja izvorne snage maču, odnosno rješavanje svega što je Randi nesvjesno zakuhao.
Pa ajde, nije sve tako loše u novoj grafici. Boje su baš jarke kako trebaju biti, voda izgleda tako bistro i lijepo da ožednim kada igram igru, a predio „Crystal forest“ sa svjetlucajućim stablima i ljubičastim kristalima gotovo oduzima dah. Kamo sreće da su uzeli resurse iz novijih Dragon Quest igara da to grafički izgleda kao iz bajke.
Likovi mi imaju veće afinitete prema zidovima nego Donald Trump
Sada kada je sve u 3D-u, promjenilo se i kontroliranje koje više nije pravocrtno kao po matrici. Sada je moguće kretanje u svim smjerovima. Koliko god to bilo lijepo za vidjeti, to donosi i neke probleme prilikom borbe, pogotovo s neprijateljima koji koriste dalekometno oružje kao što su strelice. Vražji smradovi su sada tako precizni da kad krenu u napad, svaka me strelica pogodi. Uz to, toliko brzo ih redaju da im se nemoguće približiti jer svaka strelica odbacuje mog lika natrag. Ako sam dovoljno brz, dočekat ću ih nespremne i našamarati do mile volje. Zato ostalih dvoje pratitelja, Primm i Popoi, neće jer će ih pogoniti moronska umjetna inteligencija koja ima fetiš na zapinjanje od prvi zid na koji naiđe.
Svaki bitni dijalog pokaže likove na ovaj način. Vjerojatno radi boljeg dočaravanja karakterizacije likova. Zgodan gimmick u svakom slučaju.
Valjda svaki moderni pokretač današnjice kod modeliranja fiksnih prostora ima implementaciju površina po kojima se mogu kretati svi likovi pogonjeni umjetnom inteligencijom. Ako me prate, a ispriječi im se zid na putu, zaobići će ga i tražiti sljedeći najkraći put do mene. Možda je takav primitivno napisani AI ipak previše napredan za Square Enix. Ili ne? Dragon Quest Builders ima sasvim dobar AI mojih NPC-ova koji reagiraju promptno čak i kad im izgradim prepreke pred nosom u realnom vremenu. Zar je tako teško bilo samo ukrasti dio tog koda i ubaciti ga u Secret Of Manu? Pobogu, radi se o istoj kompaniji. Bolje je igrati igru kooperativno ako za to imate mogućnosti. Bit ćete lišeni te frustracije.
Najveću glavobolju u igri po pitanju težine može zadati situacija u kojoj vas zaskoči hrpa neprijatelja pa vas fino izdeveta. Sve ostalo je gaženje preko plitkog potoka. Svi bossovi su lagani. Dovoljno je samo otkriti njihovu slabost, a to bude određena vrsta magije i bacati ju do besvjesti. To znači intimno druženje s kružnim menijem za kojeg se puristi žale što je sada u središtu ekrana. Tobože tako ne mogu skužiti za kojeg lika je meni trenutno vezan; tipična kuknjava nesposobnjakovića da se prilagode novoj situaciji. Ne, ništa nije zbunjujuće jer u trenutku petljanja po meniju je dovoljno bacit pogled dolje. Lik koji je u sredini je onaj kojim trenutno upravljamo. To je sva mudrost. Meni je jedino žao što nema izazova kod bossova jer ih u velikoj većini slučajeva izbijem magijom bez da oni jadni uopće mogu mrdnuti 1 milimetar.
Ima tu ponešto i uloženog truda
Puristima je problem je i remiksirana glazba. Navodno je loše obavljen posao, dok meni uopće ne smeta. A i da se dogodi da smeta, u opcijama je moguće selektirati originalne izvedbe, tako da su svi sretni. Koliko god engleski voiceover bio nešto od čega ćete složiti facu kao da obavljate poprilično veliku nuždu, Square Enixu se tu mora odati jedno priznanje. Cijela igra ima voice over, čak i trećerazredni NPC-ovi iz Donje Kladuše koji čitavu igru govore jednu rečenicu imaju nasnimljen glas. Ne sjećam se da sam u ijednom drugom JRPG-u doživio istu stvar. Obično su glasovi rezervirani samo za bitnije likove. Srećom, ima i japanski jezik s engleskim titlovima koji je kudikamo melem za uši.
Udri ga, udri!
Cijenim pokušaj detaljnije karakterizacije likova kroz svaki njihov međusobni dijalog prije nego krenu na spavanje. Svakom noćenju prethodi ponešto čavrljanja gdje naši protagonisti komentiraju trenutne događaje s određenom dozom (ponekad uspješnog) humora. Ponekad sam mislio da će ostati bez tema za razgovor pa odmah krenuti na spavanje, ali nisu. Svaki put su imali nešto novo za reći, tako da svaka čast za trud.
Bugovi, bugovi i samo bugovi
Secret Of Mana HD Remake nije lišen bugova. Štoviše, mislim da nije ispravljeno ništa iz SNES verzije, nego je dodano još novih problema, tek toliko da frustriraju. Ponekad protivnici uopće ne registriraju naše napade i ne prime štetu ili je prime s velikom zadrškom što značajno usporava borbu. Ponekad čak i ako je protivnik poprilično udaljen (definitivno izvan ekrana), napast će nas magijom. Vaši kompanjoni će krenuti u napad tek kad vi prvi napadnete protivnike što je u redu, ali to ne vrijedi i za magije. Ako samo bacate magije, oni će čekati i neće napadati.
Dva puta mi se dogodilo da su mi ubili sva tri lika, ali sam i dalje mogao kontrolirati jednog od njih (čak i s 0 HP-a). Problem je što se uopće ne može ući u meni da se mućki izliječi ili loada prethodnu poziciju. Zašto loadati? Zato što prolazak kroz vrata ili odlazak na sljedeći dio nivoa automatski sprema poziciju, a ja doživljavam “game over” (izvršavanje naredbi u kodu se valjda tada resetira pa igra „shvati“ da sam mrtav). Dakle, kad napravim load te privremeno spremljene pozicije, automatski dobivam “game over” i ne mogu dalje. Tako sam izgubio progres od barem sat vremena i počeo lagano koristiti veoma neprimjeren riječnik upućen prema mom jadnom monitoru. Hvala svevišnjem što se datoteka automatskog spremanja pozicije zasebno sprema pa nisam izgubio prijašnjih 13 sati prijeđene igre. Kao dodatak, igra mi se srušila par puta, tek toliko da mi se osveti jer ju previše kritiziram.
Radije utrošite novac i vrijeme u kvalitetnije remakeove
Kada se sve rečeno baci na jedan kup, Secret of Mana HD Remake bi se mogao opisati na način da za svaki jedan korak naprijed uredno napravi dva koraka unatrag. Navodno je igra prvotno trebala izaći za SNES CD dodatak koji se, kao što znamo, nikad nije dogodio pa je dosta sadržaja trebalo biti prilagođeno ili izbačeno da stane na cartridge. Mogli su te izbačene dodatke dodati u remake i na taj način dati igri dodatnu vrijednost. Ovako imamo prilično traljavo napravljen remake igre koji ima više mana (pun intended) nego vrlina. Riža kojoj stavimo nešto dodataka i od nje napravimo sushi je u suštini i dalje samo to – riža.
Primjerak in-game animacije i “vrhunske grafike”. Doktori dentalne medicine redom ostaju bez posla.
Duh Secret Of Mane je i dalje prisutan i to stoji. Svaki put kada upalite igru, dogodi se onaj lagani poznati osjećaj nostalgije da igrate klasični JRPG iz sredine 90-ih iz zlatnog doba Squaresofta. Simplificirana igra s ne baš originalnom pričom, ali zaraznim okruženjem i atmosferom kao i igrivošću. Nešto što I Am Setsuna i Lost Sphear pokušavaju imitirati danas, a Dragon Quest uspješno držati svih 30-ak godina postojanja. Taj duh je, uz modificiranu grafiku i glazbu i upitno odrađen voiceover jedina stvar koja ovaj remake drži na mjestu da ne popuca po šavovima te dobije katastrofalnu ocjenu.
Za igru koja je mnogim puristima na vrhu top liste najboljih ili najdražih JRPG-ova ikada, očekuje se da ima dostojno napravljenu preradu koja će samo zacementirati taj status. Ja nisam igrao Secret of Mana na vrijeme pa nemam taj element nostalgije kao oni, ali svejedno se vidi da je posao dosta loše odrađen. A onda kada skužite da košta 40 €, dodatno vam padne mrak na oči. Za isto toliko novaca možete dobiti jedan drugi remake koji je superiorniji u svakom pogledu i primjer kako se to treba raditi – Shadow of the Colossus. Radije nabavite tu igru, ili dobar stari Crash N. Sane Trilogy. Ako baš morate igrati Secret Of Manu, pričekajte brutalno sniženje kad će koštati tipa 5 € ili igrajte SNES verziju.
{loadposition recenzija}
