Recenzija | Sekiro: Shadows Die Twice

I tako, više-manje smirenih živaca dočekali smo novu poslasticu čuvenog FromSoftware studija. Do sada su testirali našu spretnost i vještinu Dark Souls serijalom, nešto prije toga Demon Soulsom i između i Bloodborneom – ako ćemo u isti koš s igrama ovog žanra. Time mislim na igre koje čekaju da vas prikolju i učine vaš pothvat znatno težim nego ijedne druge. Mnogima je to na prvu odbojno i jednostavno nemaju živaca po sat vremena skakutat i učit kako pristupiti igri. To je skroz u redu. Dark Souls 3 nas je zadnji zabavljao i osobno ostao mi je u jako dobrom sjećanju. Što sada? Očekujemo nešto slično? Ja jesam. Jesmo dobili nešto takvo? Jesmo i debelo nismo. Bez brige, FromSoftware se vratio na velika vrata. Slijedi jedna prikladna recenzija nakon što me igra ubila nebrojeno puta. Nadam se da kada jednog dana svane naš sudnji dan da ćemo fino udarit tipku za oživljavanje i samo nastavit. Ako može Sekiro, što ne bismo i mi?

Prošle su 3 godine od Dark Soulsa 3, Hidetaka Miyazaki koji je na samom čelu, i ovdje je itekako prisutan. Sve što ovaj čovjek dotakne ispada da je zlato. Izdavač ovog puta – Activision. To je ispao dobar potez jer cijela ova Hidetakina franšiza nekako nije odmah udarila zapadno tržište. Malo je tu bilo skepticizma, no gotovi proizvod dobro je zapakirani dovršeni vodič za laku smrt svake 2 minute. A to je ono što volimo i cijenimo. Naravno, s prstohvatom japanske kulture, hladnog oružja, shinobija i nadnaravnih vještina. Tenchu koji je težak za poludit – tako nekako ide ova igra.

Japanska kultura, samuraji, lijepo cvijeće, tmurna atmosfera i hladni čelik. I puno, puno krvi.

FromSoftware nikada nije bio neki tvorac dobre priče. Jako je teško bilo povezati njihove serijale i većinom je iskustvo bilo temeljeno na igrivosti i RPG elementima. Priča je bila dosta popratna pojava koja ja imala smisao tek kada ste duboko ušli u nju i prepustili se. Sekiro je te stvari malo popravio. Iako možda nije najbolja priča koju su mogli ispričati, ovoga puta ima više smisla. Najviše zbog samog protagonista koji je isti za sve, što bi značilo i da nema izrade i uređivanja likova.

Glavno mjesto događaja biti će Ashina dvorac nakon krvave bitke vođene Isshinom Ashinom, a vi ćete se naći u priči kao siroče koje će odgojiti lutajući shinobi Owl i namijeniti ime našem liku – Wolf.
20 godina poslije, Isshina je pogodila bolest i neprijatelji klana pritišću sa svih strana. Tu na scenu dolazi Genichiro, Isshinov unuk koji otima božanskog nasljednika zvanog Kuro, u nadi da će iskoristiti njegovo nasljedstvo kako bi napravio besmrtnu vojsku. Naravno, vi ste protiv toga, jer ste Kurov zaštitnik. Dvoboj neće uroditi plodom po vas te će Wolf ostat bez ruke. Srećom, Kuro je dao nasljedstvo Wolfu nekoliko godina ranije i Wolf ostaje živ, probudivši se u hramu kraj kipara, bivšeg shinobija koji će vam pokloniti i ugradit umjetnu ruku koja je sve samo ne obična – kroz igru ćete vidjeti koliko je zapravo bitna. Kipar će vam nadjenuti naziv „Sekiro – the one-armed wolf“, ako se pitate otkud naziv igre. Jednoruki vuk – zvuči obećavajuće.

Drevno naslijeđe koje Kuro nosi sa sobom isto tako je i kletva koju loša strana lako može iskoristiti. Znači ukratko, cijela scena je protiv vas. Što god da se kreće, to će vas htjeti ubiti. Sve odluke za priču prolazit ćete igrajući i napredujući. Samo ću napomenuti da igra ima više krajeva, što već sami možete zamisliti na koje sve načine može završiti. Različiti krajevi uvijek su bili dio izbora i u prijašnjim naslovima.

Zanimljivo je kako Sekiro predstavlja malo drugačiji pristup nego njihove prijašnje igre. Usudio bih se reći da je zapravo dosta drugačiji. Prvo, igra nudi skok, dupli skok po zidovima i kuku s kojom ćete skakutati po granama i dohvatiti inače nedostupna područja. Skok je bio i do sada, no ne u ovom obliku. Iako su im prijašnje igre dosta „krute“ oko mehanike skakanja, ovdje je to skroz prirodno i odlično napravljeno. Cijeli svijet, istraživanje i šuljanje dobilo je potpuno novu dimenziju jer ne samo da ćete lakše pobjeći negdje gdje vas nitko ne može dohvatiti, nego ćete i skakati po glavama neprijatelja te skok koristiti da izbjegnete inače fatalne napade. Uvijek sam govorio da je Nioh zapravo Dark Souls na steroidima, a Sekiro mi izgleda kao da su pobrali najbolje iz oba svijeta i ukomponirali ovdje. Igra je fluidna, tečna i brza, nevjerojatno koliko je zapravo različita od dosadašnjih. Naravno, istraživanje i skriveni dijelovi još su teži za pronaći jer uz skakanje i kuku treba dobro gledati gdje se može zakvačiti i pronaći nešto skriveno.

Konačno ste naučili igrati FromSoftwareove igre? To vam ovdje ne znači apsolutno ništa.

Proveo sam nebrojene sate u svim Dark Soulsima i Bloodborneu. Mislio sam da sam dobar i da ću samo nastaviti tradiciju ovdje. Bio sam dosta u krivu. Bio sam nekih 50 puta u krivu kada sam došao do prvog mini-šefa. Školovao me kao tablica množenja. Više me oduzimao nego množio, ali shvatili ste poantu. Probat ću se nekako opravdati, što će ujedno biti i uvod u ono što igra nudi a najjači joj je adut.

Igru počinjete bez oružja, šuljajući se kroz travu koja vijori na vjetru, dok mjesec obasjava samurajske demone koji šeću po obroncima bez brige i pameti. Odmah učite skakati po zidovima, učite da se šuljati mora, inače ćete mlatiti po katanama goloruki što je isto kao i da ste gologuzi i da vam je ispao sapun. Igra ima i arkadnih elemenata što do sada nije bilo slučaj – možete visjeti na rubovima, putujući tako oko planina, penjući se po građevinama. Nakon što se uspješno dosegli svog gospodara, evo i oružja. Sada ste spremni za sve. Ili ne.

Zapamtite dobro što vam igra govori. Najbitniju stvar naučite odmah na početku, a to je defense tipka i što sve s njom možete/morate. Cijela filozofija Sekiroa temelji se na parry tehnici. Ona je glavno oružje za vaš opstanak. U trenutku kada vidite mač, malj ili nešto drugo što ide prema vama, bitno je dići oružje baš u tom trenutku kako biste odbili napad. Kontra je bitna. Kontra će vam spasiti život. Samim time otvarate mogućnost smrtonosnog napada koji ubija neprijatelja i uzima mu cijeli health bar. Dodajte na to kratku slatku animaciju vaše katane kako prolazi kroz grlo protivnika, ili možda kroz kičmu, prsni koš ili nešto drugo, popraćeno litrama krvi i evo nas – Sekiro: Gušt ga je igrati.

Zamislite Sekiro kao deveti razred osnovne škole koji morate proći jer inače ništa od daljnjeg školovanja

Mislim da je pristup borbi ono što će neke iznenaditi, pogotovo ako su, kao ja, gradili likove s najvećim štitovima i hodali okolo uvijek s tim štitom u zraku. Ide i ovdje ta tehnika, obrana funkcionira super i blokira štetu (ne uvijek). No, stvar je u tome što postoji i nešto što je bila stamina do sada, što bi značilo da nema neograničenih stvari poput obrane u ovom slučaju. Jednom kad vam slome otpor ne preostaje ništa drugo nego nadati se da neće baš onda uslijediti najgori napad pojedinca. Uspješnim kontriranjem nadolazećih napada smanjuje šansu da vaš otpor razbiju a isto tako vrijedi suprotno za protivnike. No, nije sve ni u tome. Vrlo često će vas napadati potezima koje ne možete obraniti. Barem ne klasičnom obranom. Kada vidite kineski znak iznad glave protivnika, ili bježite ili znajte kako napada. I takve možete kontrirati i to je zapravo najbolji način da razbijete obranu. Ako pogriješite, primili ste najgori napad iz arsenala i to dosta često znači da Wolf mora ponoviti radnju. Vrlo oprezno s time. Praksa je mama. Pogotovo protiv šefova.

Najbolja stvar u svemu tome je što ćete se osjećat kao pravi shinobi, kada pariranje uspije to je nešto predivno – zvuk mačeva, efekti, izmjene udaraca, brzina… Nevjerojatno je koliko su borbe fluidne i koliko je osjećaj dobar nakon pobjede. I animacije ubijanja neke su od najboljih stvari u igri. Samo nemojte odustati, igra kažnjava svaku grešku i nema mjesta slučajnosti, no jednom kada savladate mehaniku osjećaj je neopisiv. Zapamtite i par stvari – nije sramota pobjeći, i nije sramota šuljati se.

Ima l’ neka šifra il’ easy mode?

Nema. Igra nema niti multiplayer mode. Prije je to bio slučaj, mogli ste prizvati nekoga da pomogne prilikom šefa ili čisto ovako istražujući prostore. Čisti singleplayer gdje ste prepušteni sebi samom. Mnoge to odbija od igre, no ja ne vidim nikakav problem, a uvijek se možemo nadati da će ubaciti neki dobar pvp ili nešto slično. Nije sve tako sivo, sjećate se one specijalne ruke sa početka? Ne sekira se Sekiro toliko jer čeka ga mnoštvo dogradnji i raznih ruka koje može usaditi u sebe. Očit izbor je sjekira naravno. Ona je samo jedna od nekoliko specijalnih dogradnji koje mogu pomoći. Recimo protivnik s drvenim štitom nema šanse protiv sjekire. Ali da stvar bude kompliciranija, korištenje naprava košta određeni broj spirit emblema. Par korištenja i to je to. Treba što pametnije iskoristiti svaku pruženu priliku dok se isti ne obnove.

Htio bih se dotaknuti jedne vrlo bitne stvari. Igra ima najmanje RPG elemenata od ijedne njihove do sada. Nekada smo skupljali oružja, štitove i razne setove, razvijali likove u raznim smjerovima, pažljivo kalkulirali u što ubacit skupljene duše protivnika i tako dići level i biti jači i spremniji. I ovdje skupljate istu stvar, no nema klasičnog napredovanja kroz levele. Nema oružja osim glavnog s početka igre. Nema raznih armor setova. Dobro, pa zašto uopće ovo igrati ako je to bio najveći adut recimo Dark Soulsa?

Koji skill mi sada treba da ne poginem 300 puta protiv idućeg protivnika?

Levelat ćete se vi, da se razumijemo. Svako ubojstvo skuplja duše; naravno izgubit ćete i duše i pare ako poginete, većinom to ide po pola, pa boli jako kada level nestaje. Nema one fore da skupite svoje truplo i ajmo dalje. Ovdje poginuti znači i izgubiti dio truda. Smrt znači i puno više. Svaka smrt košta i vas i sve oko vas. Ako poginete puno puta bit ćete nagrađeni Rot Essenceom, ukratko znači da određeni lik vezan za neki quest line postane bolestan i, što se njegove priče tiče, ne možete dalje napredovati. Trudio sam se liječiti zarazu uvijek kada sam mogao. Isto tako postoji šansa da zadržite experience i gold ako vam je Unseen Aid visoko (manje smrti, liječenje – povećava postotak).

Da odmah odradimo i taj dio oko umiranja. Velika novost je da kada jednom poginete možete oživiti i nastavit do prve sljedeće smrti. Naravno da je to velika beneficija kada ste otrovani i pri kraju energije. Poginuti znači ponovno oživjeti ako želite. To se isto broji kao smrt tako da oprezno, makar više znači oživjeti i izliječiti otrovanje nego ne. Puno puta mi je baš to pomoglo da pobijedim teške borbe. Neću dalje oko toga, otkrijte sami do koje mjere ovo ide.

Osim na parry tehnici, igra se temelji na velikom broju skillova koje učite, tako da zamijenite skupljene levele koji služe kao skill points. To je ono na čemu su najviše radili jer Sekiro zapravo nema neki build koji možete razviti, umjesto toga nadograđujete sebe i razne skillove. Tako možete naučiti neki napadački skill koji izvedete određenom kombinacijom gumbova, a tu su i support vještine koje mogu varirati od boljeg item dropa do recimo jačeg punjenja healtha.

Također, razni šefovi daju određene vještine koje i sami koriste. Većina specijalnih skill napada troši spirit embleme tako da ni to nije moguće koristiti do iznemoglosti. Ovo sve, to je srž borbe u Sekiru.

Dodajmo na to sve kombinaciju specijalne ruke i skillova – novi napadi ovise o dogradnjama i samim naučenim vještinama pa tako, recimo, možete sjekirom mlatiti više nego jednom što je slučaj u početku. Možda nema magija, ali kad počne šikljati plamen iz ruke i završavate vatrenim mačem, bit će sasvim u redu.

Sekiro nudi i pregršt itema koji pomažu protiv svega i svačega. Naravno da vas protivnici mogu zapaliti, otrovati, baciti terror i tako vas ubiti. Određeni predmeti liječe takve statuse i dižu otpornost na iste. Također postoji razni arsenal buff itema koji će privremeno dati neku prednost, no isto tako brzo i prestanu djelovati. Sve je to već viđeno i nalazi se i ovdje.

Bacite ulje i zapalite protivnike! Svaki pristup vrijedi isprobati.

Osim svega nabrojenoga, kroz igru ćete skupljat prayer beadse i gourd seedove. Prvi su za podizanje health bara, a seedovi služe da povećaju broj punjenja čuturice za healanje. Zanimljiva stvar je da većina beadova pada od mini-šefova kojih je dosta kroz samu igru, što naravno znači da možete biti jači samo ako ste bili dovoljno dobri i porazili protivnike. Mini-šefovi nešto su slabiji nego pravi šefovi, no isto tako skroz je sigurno da ćete poginuti nekoliko puta. Imajte na umu da imaju 2 health bara tako da će malo potrajati, ali zgodno je da svakog možete stealthati i tako mu uzeti pola energije. Vrlo bitno jer olakšava borbu. Nisu obavezni, no gušt je naći svakoga i poraziti. Unikatni su, dosta ih je, pružaju otpor i daju dodatno dubinu igri.

Sjećate se bonfirea iz prošlih igara? Ista stvar ovdje, samo drugačiji naziv. Ovdje ćete istraživati razne lokacije oko i unutar Ashine i povremeno naći idol kojeg aktivirate da se možete teleportirati do istog. Također postoji rest opcija koja resetira sve oko vas što se ubili, obnavlja energiju, pojedine iteme i spirit embleme. To zna bit i dobra metoda za skupit poneki level kada nađete dobar pattern za grind.

Lokacije su najljepše što je FromSoftware do sada napravio. Većina krajolika jednostavno je prekrasna i u punom cvatu. Iako igra nije grafički nešto što može konkurirati velikanima, sasvim je dovoljno da uživate. Istraživanje je stvarno zabavno. Svaka lokacija osim unikatnih šefova nudi stvarno zadovoljavajuće iskustvo. Jedini problem s tehničke strane zna biti kada igra „zatrza“, recimo kada okrećete kameru pa primijetite da nije fluidno koliko bi trebalo biti. Možda da su uzeli Capcomov novi engine ne bi bilo tih problema.

Mislim da je najveća prepreka igračima u igri baš borba protiv šefova. Smrtonosni su i sekunda opuštanja ili greška-dvije dovoljne su da poginete. Ponekad potraje i do sat vremena dok ne zapamtite kakva je taktika da biste uspjeli savladati protivnika. Taj osjećaj je stvarno neopisiv. No, uz stvarno dobre kontrole, omakne se nekad i da „ne primi“ kako spada pa nadrapate. Desilo mi se s vremena na vrijeme, ali osim toga nisam imao nekih problema. Čak od svih njihovih igara, ovdje su najbolje odradili posao. Svaki šef potpuno je drugačiji i svaki će vas sigurno iznenaditi. Kamera zna biti problem u nerijetkim situacijama koju nikako da naprave kako spada. Taj dio me najviše frustrirao.

Ima neki gušt u ponavljanju borbe po dva sata. Za neke igrače…

Trajnost igre sasvim je solidna, no u usporedbi s recimo Dark Soulsom kraća je. Ne smeta jer sve što ćete prolazit bit će jako zadovoljavajuće iskustvo. Svaka igra ima svoje mane, ovdje su stvarno sitne i nebitne jednom kada upadnete u cijeli taj svijet. New game + je možda jedna od negativnih stvari same igre, jer se ne mijenja puno stvari – osim što će biti skuplje promašiti parry i što vas upravo to natjera da se malo više izmičete, nema neke prevelike promjene. Questovi nisu toliko napeti da vuku za sljedeće prelaske, eventualno različiti krajevi, ali i to nije neki veliki plus. Za sve hardocre igrače, početak ponovnog prelaska nudi hard mode koji će stvarno istestirati vaše limite. Ne preporučam.

Sekiro je korak naprijed u svakom pogledu. Nažalost, osobno sam ljubitelj Dark Souls serijala i RPG pristupa tog serijala tako da mi je to ovdje jako nedostajalo. Žao mi je što arsenal oružja nije velik, no to bi ujedno dosta promijenilo igru. Na igru gledajte kao odvojenu igru From Softwarea koja nema toliko veze sa ostalima i sigurno će proći dobro. Jednostavno nudi previše da ne bude tako. Tko zna, možda je sljedeća igra baš Dark Souls 4 ili Bloodborne 2! Jedno je sigurno – FromSoftware zna svoj posao.