Recenzija | Separation

Sjećam se da sam u nekoj od prošlih VR recenzija spomenuo kako VR igre postaju dostupnije i lakše za napraviti. Malu eksploziju VR igara ćemo sigurno očekivati u Dreamsu jednom kad krene podrška, ali dotada imamo pristojnu listu manjih projekata za odigrati. Jedan od takvih projekata je i Separation, avantura koja koketira sa simulatorima hodanja.

Solo afera

Prije nego što odem u detalje, bitno je naglasiti kako je Separation proizvod jednog čovjeka, Martina Wheelera. Sve osim glazbe je djelo jednih para ruku – i to se vidi. Iz prve ruke je jasno je zašto igra košta 100-ak kunica. Okoliš je grafički na razini PS2 igre. Modeli, ono malo što ih ima, su jednostavne siluete. Općenito nema puno pomičnih dijelova niti velikih promjena u samom načinu igranja. Šetate, tu i tamo nešto povučete i pokupite, to je više-manje to.

Na svu sreću Separation nije samo isprazno hodanje. Pred vas se odmah postavi cilj: osvijetliti kristale na putu prema velikom hramu u sredini otvorene mape. Čujete samo glas misteriozne Francuskinje zatočene unutra. Osim kristalnog puta, morate pronaći i deset fragmenata Tuge razbacanih po mapi. Većina nije daleko od kristalnog puta, ali nekoliko njih zahtijeva malo više od pukog uočavanja.

Glavni izazov (problem?) igre je upravo uočavanje. Zbog minimalističkog vizualnog stila, vrlo lako je previdjeti bitne elemente. Više puta sam znao nastaviti dalje pravcem kojim trebam samo da bih se morao vratiti par minuta unazad jer nisam okrenuo ventil ili primijetio da se nešto može gurnuti. Isprazan otvoreni prostor ne pomaže, jer se sve stapa sa kamenjem u daljini, a bome ima i pop-upa koji dodatno otežava stvar.

Samo hodanje, čak i sa najbržim postavkama, je još uvijek dovoljno sporo da ide na živce. Ovisno koliko ste temeljiti u istraživanju, vrlo je lako izgubiti vrijeme u hodanju bez većeg smisla. Dodatna otežavajuća okolnost je manjak potpune rotacije desnom gljivom na DualShocku. Još uvijek mi nije jasno zašto jednostavno ne dopustiti igraču da odluči želi li potpunu kontrolu kamere sa gljivom. (Pa prošlo je već tri godine od RE7…) Okretanje sa fiksnim kutovima, neovisno kako ih postavite, je neprirodno i ograničavajuće. Zbog takvog okretanja i sporog hodanja, često znate zapeti za geometriju ili interaktivne elemente. Separation se reklamira kao opuštajuća igra, ali ponekad vas zna poprilično dobro iživcirati.

Mrtva priroda

S jedne strane je pohvalno što igra ne nudi nikakvu pomoć i prepušteni ste sami sebi. S druge strane, zagonetke na koje naiđete većinom nisu teške niti komplicirane. No, stvari se popravljaju otprilike na pola igre kad pronađete brodić. Brod je nešto brži od hodanja i zapravo ste bolje vođeni u pravom smjeru, jer iz broda možete izaći samo na plitkim obalama. Brod je i dio jedne zagonetke koja traje dosta dugo u usporedbi sa ostalim, odvojenim problemima. Dapače, rješenje logičnih problema s brodom dovodi do još jednog vozila kojeg bih ipak ostavio kao iznenađenje. Ukratko, s drugim prijevoznim sredstvom je puno lakše vratiti se do svih dijelova mape i pronaći preostale Tuge. Ima smisla, lijepo je složeno i očito je da su se početne boljke tromosti i ispraznosti s vremenom razvile u nešto konkretnije.

Kada skupite sva vozila i Tuge, imate još par zagonetki u središnjem hramu i to je sve. Ima i pokoja skrivena sitnica po mapi, ali ništa spektakularno. Sve u svemu, igra vam može trajati od dva do četiri sata, ovisno koliko ste temeljiti u pregledavanju svakog kamena. Imao sam jedan mali bug pri kraju igre, ali nije bilo ništa što je tražilo ponovno pokretanje. Nema neke priče, sve je poprilično apstraktno, jedino u čemu možete uživati je nekoliko vizualno atraktivnih pejzaža. Podsjeća na ICO, samo malo monotonije i samotnije. Glazba je sasvim sigurno najbolji dio iskustva – odlična ambijentalna elektronika sa puno sintesajzera i laganih melodija za razmišljanje i opuštanje.

Spori start

Nemam puno više što reći, da budem iskren. Nije mi žao što sam je odigrao u jedno popodne, ali da je moglo bolje, moglo je. Opet, jedan čovjek je ovo radio više godina, samostalno. Ne želim ispasti sebičnjak i reći da sam očekivao više, vidi se da iza svega stoji konkretna ideja. Možda je to dovoljno, ali ne za svakoga. Ako ste dosad imali problema sa igrama poput Myst, a nemate volje za puko hodanje poput Dear Esther, Separation stoji negdje između ta dva ekstrema. Za okušati VR vode moglo je i gore. Za nas iskusnjare, neće ostati u pamćenju. Svaka čast autoru Martinu na trudu i volji, neki drugi projekt će sigurno biti mesnatiji.