Novi dan, nova stara igra.
SEGA nas ovaj put časti s ponovnim izdanjem Sonic Colors, originalno izdanog na Wii konzoli davne 2010. Radi li se o švedskom stolu za zagrižene Sonic fanove? Možda zašećereni sokić za najmlađe za zadnje ljetne dane? Pa…!
Slatko do bola
Dobrodošli u lunapark, samo 40 ojra.
Sonic Colors nas opet stavlja u sprinterske crvene cipele, ali ovaj put u svemiru. Sonic i njegov pajdo Tails svrate u novootvoreni orbitalni lunapark kojeg vodi ni manje ni više nego zli Eggman. Vrlo brzo se otkriju prave namjere debelog znanstvenika – hvatanje i iskorištavanje vanzemaljaca zvanih Wisp. Simpatična stvorenja, kao da su iskočili iz Pixar crtića, zamole Sonica da ih spasi iz Eggmanovih kapsula razasutih po lunaparku, prije nego što Eggman napravi megasmrt laser za osvajanje planete.
Vrlo jednostavno, jako simpatično i potpuno prilagođeno mlađem uzrastu. Naravno, priča sama po sebi nije toliko bitna za jednu Sonic igru, ali je očito napravljeno po uzoru na tradicionalne crtiće. Mali Marsovci su poput onih preskupih plišanih igračaka iz lokalnog supermarketa, a Eggman ima dva robot pomagača za slapstick komediju i poštapalice.
5 planeta + parkić, dakle 6 svjetova…
Veseli i bezbrižan ton se osjeti kroz sve razine lunaparka. Sonic će juriti kroz 5 različitih planeta i spašavati Wispove. Osim tipičnih primjera poput podvodnog ili tropskog planeta, imamo i malo luckastije ideje poput planeta od slatkiša i planeta koji se sastoji od asteroida spojenih roller coasterima. Šarenilo je uvijek na prvom mjestu, svaka razina pršti bojama iz naslova.
Najljepši dijelovi igre su tipične Sonic dionice gdje ježurko trči petsto milja na sat niz ceste, cijevi ili svemirske puteve, sa eksplozijama i robotima u pozadini. Općenito, Sonic i ekipa su jako lijepo animirani, glazba je vrckava i nabrijana za brzinu, a količina vizualnog veselja na ekranu u svakom trenutku je na maksimumu.
Vidi, Ratch-erm…ovaj…
Keš greb
Nažalost, tu veselje staje. Iako se vidi trud u prezentaciji, što se same igre tiče, nije sve glatko. Ovo je deset godina stara igra, no problem nije u manjku poligona. Možda će vam zasmetati pokoja mutnjikava tekstura ili prejaki bloom efekt u usporedbi s originalom, no to nije najveća mana. Igra naprosto nije dobro prebačena na moderne platforme. PC verzija se zna nepredvidivo rušiti, ponekad taman prije završetka razine.
Često puta možete vidjeti modele ili elemente razina kako se samo pojave (ili nestanu) u zraku na rubu ekrana – što govori da nisu uzimali u obzir moderne 16:9 rezolucije. Učitavanja su nekonzistentna – ponekad treba pola minute za jednu razinu, a drugi put se ista razina učita za pet sekundi. U dužim razinama igra zna zatrzati u najgore moguće vrijeme, tipično kada uskačete u drugo područje s preciznim skokom ili Sonic juri po zidu ili stropu.
Kakve god postavke mijenjao, igra jednostavno ne funkcionira u cijelosti kako treba. Već sad možete pronaći YouTube snimke koje uspoređuju službeno izdanje s emuliranim u Dolphinu i jasno je kao dan: ova nova verzija nije kvalitetno odrađena. Kratki pregled situacije na konzolama mi govori da je tamo još i gore, pogotovo na Switchu koji je dobio najkraću slamku. Ako ćete se odlučiti na kupovinu
Jako jednostavno, ali upakirano u blještavi kič.
No, čak i da ignoriramo sramotno tehničko stanje reizdanja, kako se Colors igra? Poprilično je jasno već od prve animirane sekvence da je Colors namijenjen mlađoj publici, stoga nije pametno očekivati izazov. Prvih desetak razina (od sveukupno 45) se svodi na držanje desnog smjera i pokojeg skoka. Sonic može spasiti bijele Wispove na putu za kratko ubrzanje koje uništava robote ili olakšava skakanje među platformama. Obojeni Wispovi imaju raznolike moći koje Sonic može koristiti kad želi. Te moći su jedina razlika od ostalih Sonic igara, no iako ih ima pristojan broj nijedna ne ostavlja neki veći dojam.
Sve su varijacija na istu temu – brži prolazak kroz razinu ili otkrivanje alternativnog puta do kraja. Recimo, prva moć je laserska teleportacija: Sonic projuri kroz prepreke i neprijatelje kao laser, odbijajući se od zidova i kristala. Izgleda kul i bombastično, ali nikad se ne nađete u situaciji da ste je obavezni iskoristiti (van prvog puta). Kasnije možete postati vanzemaljski duh, koji radi istu stvar, samo sporije prolazi kroz zidove ili brzo kroz lance prstenja.
Bušilica je, opet, ista stvar samo pod zemljom ili vodom. Najkompliciranija moć je kockica (nešto kao oni ljuti blokovi u Mariu…) koja pali i gasi blokove oko Sonica, ali opet, čak i da ne uspijete riješiti prolazak kroz labirinte kockica, uvijek ima neki drugi smjer za prolazak dalje.
Vidi! Bolja igra u ikonici koju nitko neće vidjeti!
Prazno šarenilo
U to grmu leži zec. Ili jež? Igra je toliko lagana i neobavezna da ćete je vrlo brzo proći bez aktiviranja jedne sive stanice. Trebalo mi je svega nekoliko sati da jednom prijeđem igru i dođem do 40% dovršenosti. Jasno mi je da će igra biti lakša za klince, ali nisu ni klinci toliko bedasti. Sonicove vanzemaljske moći nikada nisu zapravo potrebne; velika većina igre se može igrati samo sa osnovnim Sonicovim potezima – skakanjem i ubrzanjem. Ubija poantu plišanih šarenih vanzemaljaca, zar ne?
Svaka razina ima barem nekoliko alternativnih ruta za proći, ovisno o moćima. Imate određenu dozu slobode u otključavanju svih moći – slično Mega Manu možete odabrati koji planet prvo odraditi što dovodi oslobođene vanzemaljce i u ostale razine. Skroz solidan koncept koji u konačnici ne mijenja ništa jer, opet, igra je dizajnirana da su moći nepotrebne. Ideja je da se vratite nazad nakon prvog prolaska i pročešljate sve prijašnje razine za dodatne zvjezdice i bodove za S rank.
Zvjezdice otključavaju dodatne retro razine u odvojenom arkadnom simulatoru, tokeni donose nebitne kozmetičke promjene plavom ježu, a S rank (tj. ultrabrzi) prolasci razina otključavaju set utrka protiv Metal Sonica. Problem je onda što same moći nisu zanimljive, skupljanje zvjezdica i tokena ne donosi ništa novo ni bitno, a dobijanje S ranka je iznimno…nervirajuće iskustvo.
Bossevi su onako, tu.
Razine su iznimno nekonzistentne. Jedan planet može imati 4 nivoa, drugi može imati 7, a opet je ovaj prvi dužeg trajanja. Neke razine doslovce traju dvije minute čak i ako usporite tempo. S druge strane, duže razine, zbog tehničkih problema i trapavih kontrola, mogu biti iznenađujuće iritantne. Sonicov skok „pluta” u zraku gore nego Sackboy u LBP-u, a često Sonic ni ne reagira na pritisak gumba kad je na kraju platforme zbog momentuma trčanja.
S obzirom da ima puno preciznog skakanja, igra nema živote, nego vas Tails spašava i vraća na zadnju stabilnu platformu. Ponekad. Igra ima neku internu logiku kada će potrošiti jedan Tails „život”, ali totalno mi je nejasno. Tim gore što animacija Tailsovog spašavanja traje dobrih pet sekundi prije nego što imate opet kontrolu. Ako nema Tailsa, onda se vraćate na zadnji checkpoint koji nikad nije daleko. Ponovno, kao i sve ostalo u Colorsu, umiranje nije bitno jer se vratite na isto mjesto jako brzo.
Ljubičasti Marsovac je najjači i možda najzabavniji.
Kadar van plana
Spomenuo sam da je igra lagana, ali to ne znači da ćete proći netaknuti. Sonic će propasti s ekrana, udariti neku loše postavljenu zamku ili će se dogoditi nešto treće na što niste bili spremni. Kamera zna biti problematična, mijenjajući perspektivu iz postraničnog 2D u prednji 3D položaj na razne načine. Tih par sekundi totalne zbunjenosti nikad ne završi dobro. Najatraktivniji dijelovi su zapravo jako jednostavni – Sonic trči u punom 3D-u po široj cesti i možete na brzinu mijenjati traku. Problem je što igra pokušava napraviti tranziciju u takve i slične dijelove bez prestanka, u jednom kadru, a to…ne funkcionira. U 2D dijelovima kamera je osjetno dalja od Sonica, neprilagođena za widescreen rezolucije i otežava preciznost. Kaotično šarenilo na ekranu, koliko god je veselo, ne pomaže.
Boss borbe postoje, ali se zapravo radi o tri šefa koji se ponove par puta sa varijacijama na istu temu, no osim toga nema ništa posebno za reći. Pri kraju igre ima jedna posebna razina gdje bježite na 3D cesti cijelo vrijeme, a zadnji protivnik na cesti se nalazi izvan ekrana i nemate pojma gdje će na cesti puknuti laser, samo kada. Da se takvo nešto dogodi jednom, okej, ali Colors je pun takvih čudnih situacija. Ako je igra imala testere, bili su jako loši.
Što na kraju reći? Colors je jako loš port na moderne platforme, ali iskreno ni originalna igra mi se ne čini sjajnim primjerom igraće kulture. Klincu od 6 godina neće biti bitno, ima dovoljno akcije i spektakla na ekranu da ih zabavi do slijedeće partije Fortnitea, ali već malo zreliji klinci će ovdje gubiti interes. Za Sonic fanove, ako još postoje, mislim da moraju tražiti dalje. Sonic Mania ili Generations su i dalje bolji izbor. Ako vas baš zanima odigrati svaki dostupan komad Sonic softvera u životu, onda ste već odigrali Sonic 06 i nema vam spasa. Colors je za takve divan. Za nas ostale smrtnike, stoj do duboke rasprodaje ili nenadanog poklona od bakice ispod bora.
Sonic Colors Ultimate recenzija
