Početci Final Fantasyja sežu u davnu prošlost, točnije u 1987. godinu kada je Hironobu Sakaguchi, pod okriljem Square Enixa (tada samo Square) napravio prvi za NES platformu. Od tada, FF serijal postao je jedna od najdužih i najpopularnijih franšiza u povijesti gaminga. Proteže se na 15 glavnih i nekoliko spinoff igara.
Square Enix je u više navrata ostvarivao uspješne suradnje s vanjskim studijima. Jedna od takvih je i ova s Team Ninjom, koji je iznio razvoj Stranger of Paradisea. Team Ninja se dokazao akcijski orijentiranim igrama tipa Dead or Alive, Ninja Gaiden Sigma, NiOh i drugima, pa odabir tog studija zvuči dobro. Barem na papiru. A u nastavku ćemo vidjeti koliko zaista dobro.
“When darkness veils the world, four Warriors of Light shall come”
Sada se posvetimo “Strancu u raju”. Igra je hardcore akcijski RPG (s naglaskom na hardcore!), što i nije neobično kada u obzir uzmemo tko ju je radio. Stranac je derivat miksa između Final Fantasy 7 Remakea, Ninja Gaiden Sigme i sveprisutnog Devil May Crya. Iz navedenih igara pokupljeni su najbolji elementi, pa je sukladno tomu borba nevjerojatno brza i fluidna. Sam početak i prva animacija podsjećaju na blockbuster trailer hollywoodske produkcije, no, na žalost, animacije ne prate tu razinu. Ipak, ne trebaju sve igre biti ray tracing te imati filmske budžete da bi bile dobre, a Stranac to najbolje dokazuje.
Stranger of Paradise nije remake prvog Final Fantasyja, već kompletni reimagining istog. Original je bio na poteze, a ovo je hibrid hack’n’slasha s elementima RPG-a. Na početku biramo između 3 levela težine (story, normal, hard), a prvim prelaskom otvara se najteža – tzv. Chaos težina. Na samom početku super korisnim se pokazala mogućnost prilagodbi postavki na kontroleru, pa tako uz ponuđene 3 konfiguracije postoji i mogućnost kreacije vlastite.
Priča
Kraljevstvo Cordelie je prožeto tamom (chaos) uslijed koje se pronađu naši junaci, naizgled potpuni stranci Jack, Garland, Ash i Jed. Kako to već biva u igrama Tetsuya Nomure, čiji pečat je duboko usječen kroz čitavu igru, sva trojica su izgubila pamćenje. Povezuje ih tek zov kristala kojeg svatko od njih ima, a nijedan ne zna kako ni zašto. Ostatku ekipe se kasnije pridruže još dvije heroine – Neon i Sophia. Prezentirajući sebe kao Ratnike svijetla, družina od kralja dobije zadatak osloboditi kraljevstvo od tame te obnoviti svijetlost kristala.
Vođeni gospodinom koji se ne smije, Jackom i proročanstvom o Ratnicima svijetla, razbijaju chaos, što rezultira deblokadom sjećanja i otkrivanjem komplicirane, ali zanimljive priče.
Sve je rađeno kao svojevrsni homage Final Fantasy franšizi, jer kako prolazite kroz misije, tako ćete prolaziti i kroz svjetove starijih naslova iz serijala. Soundtrack, koji je perfektan, također vraća skladbe iz starijih igara. Kao i uvijek, japanski voice casting je odličan, no moram pohvaliti i englesku lokalizaciju – odabir glumaca je jako dobar iako ponekad performans zna izazivati osjećaj susramlja.
Borba, magija i sistem poslova
Borba i sustav magije napravljeni su savršeno. Često razvojni studiji znaju zeznuti ovaj segment, ali u Stranger of Paradise on je izveden maestralno. Mahali mačem, katanom ili bacali magiju, input lag je nepostojeći, pa se nećete ljutito zapitkivati tko je pritisnuo gumb umjesto vas (oni s iskustvom u ovakvom tipu igara će shvatiti). Oba sistema su toliko dobra da bi ih bez problema pogurao i u naredne Final Fantasy naslove.
Osim oružja i magije postoje i tzv. combat abilities koji su izvedeni slično poput onih u Final Fantasy 7 remakeu. I one koriste MP kao i magija, ali, ovisno o odabiru, dodaju snagu te pojačavaju ili omogućavaju razne sposobnosti. Combat abilities imaju svi članovi družine, ali možete ih mijenjati samo svojem liku, za što se nadam da će se popraviti u nekoj budućoj nadogradnji.
Mogućnosti igranja su ogromne i mogu se prilagoditi svakom tipu igranja. Tu je i tzv. break sistem, neprijatelji imaju break bar koji, kada ga dovedete do nule, otvara šansu za finisher. Finisherom Jack vraća MP, što je prilično bitno, a sami završni potezi su na nivou brutalnosti jednog Kratosa. Od krucijalne važnosti je naučiti koristiti sposobnosti i kada koju aktivirati, jer akcija se odvija jako brzo i svaku grešku ćete skupo platiti. Kao i u soulsborne igrama, veća greška znači i game over.
Vratio se jobs system, koji je ujedno i glavno sredstvo za leveliranje. Poslovi su podijeljeni u 4 grupe, ukupno ih ima 27 te svaki zasebno ide do 30 levela. Kada maksimizirate jedan, otvara se drugi, što otvara zaista bezbroj mogućnosti. Ekspert poslovi su najbolji, ali i najteži za otključavanje. Osim rješavanjem poslova, levelirati se može i skupljanjem anima sharda i anima kristala kroz glavne i popratne misije. U svakoj misiji možete odabrati do dva posla, tako da dobro razmislite koje ćete odabrati. Dok su glavne misije jako dobro izvedene, side misije su šlampave i ponavljajuće, te samim time nezanimljive.
I dok sam nahvalio svaki od nabrojanih elemenata, trebam istaknuti jednu kardinalnu grešku, a to je nedostatak skoka. Iznenađujuće je da jedan akcijski RPG ovakvog renomea nema tu must have mogućnost, a koja bi dodatno otvorila još stotine drugih kombinacija napada.
Svijet, neprijatelji i loot
Linearne igre se ili vole ili mrze, u nekim igrama paše, a u nekima ne. Nisam siguran da ovdje paše. Mišljenja sam da bi otvoreni svijet bolje ležao te bolje povezao igru. Nedostatak karte i bilo kakvog drugog indikatora je greška, pa je orijentacija nekad praktički nemoguća. Užasno je frustrirajuće hodati 10 puta za redom jednim te istim hodnikom, a posebno se lako izgubiti u kasnijim misijama.
Neprijatelji su standardna ekipa iz Final Fantasya uz par dodataka, raznoliki su i ima ih dovoljno. Srest ćete Cactuara, Tonberyja, Malbora i druge, bossovi su u jednakoj mjeri ružni i predivni, a svaki zahtjeva točan odabir poslova te dobru pripremu.
Za kraj sam ostavio loot sistem koji je izveden čudno, odnosno nepromišljeno. Nema previše smisla, iz jednostavnog razloga što ga ima previše. Tako se vrijeme nakon ubijanja neprijatelja uglavnom svodi na stiskanje optiona i touchpada koji nanovo optimiziraju oružje i oklop. Misije također daju previše loota, toliko da nemate ni što ni gdje s njim. Možete poboljšati već postojeće oružje, što nema previše smisla, budući da nakon par borbi već dobijete novo i puno bolje.
Zaključak
Grafički, Stranger of Paradise je u principu sukob predivnog art dizajna s teksturama iz PS3 ere koje 10 godina poslije nemaju što raditi u modernim igrama. Izvodi se fluidno, perfektno, što je i najbitnije. Detalji okoline pokupljeni su iz prijašnjih Final Fantasy i Ninja Gaiden naslova, ali usprkos tamnoj prirodi igre, neke lokacije su ipak previše tamne, te općenito nedostaje onaj osjećaj živosti svijeta koji prati main FF naslove.
Stranac je jedno bizarno, prekrasno i brutalno iskustvo. Preporučujem ga fanovima serijala kao nešto novo, tamnije i mračnije od ostatka serijala. Ima nedostataka, ali svakako mu se isplati pružiti priliku. U svakom slučaju, iznenadit će vas. A ja bih završio s Jacku omiljenim Frank Sinatrom i kultnim stihom koji opisuje Team Ninjin reaimagine prvog Final Fantasyja – I did it my way.
Stranger of Paradise: Final Fantasy Origin recenzija
75
Bizarno, prekrasno i brutalno iskustvo koje je komotno moglo i bez Final Fantasy imena.
