Recenzija | The Callisto Protocol

Pisanje svake recenzije predstavlja mi svojevrsni izazov u kojemu je cilj zadržavanje čitatelja dovoljno dugo zainteresiranim da se ne prepusti porivu preskakanja teksta i čitanja ocjene već u ranoj fazi čitanja. Zakašnjeli kod od strane izdavača još je jedna od prepreka koja mi ovoga puta otežava ostvarenje tog cilja, ali pokušat ću vam, za razliku od ostalih, predstaviti The Callisto Protocol više kroz iskustvo ljubitelja sf-horor žanra, a manje kroz iskustvo gejmera.

Radnja igre smještena je tristotinjak godina u budućnosti na drugom najvećem satelitu Jupitera – Callistu. Callisto se već godinama smatra najpogodnijim mjestom u sunčevom sustavu za moguću ljudsku bazu zbog male količine radijacije i potencijalne vode duboko ispod njegove površine, što pokazuje kako je razvojni tim obavio istraživanje i s razlogom izabrao upravo taj komad kamena. Izuzev astronomije, istražili su i filmsku povijest. Prije izlaska same igre, developeri su izbacili nekoliko mini dokumentaraca o razvoju gdje tvrde kako su crpili inspiraciju iz najboljih filmova sf-horor žanra. Tu dolazimo do prvog problema.

Nedostatak originalnosti

Dva ključna elementa koja sf-horor žanr mora usavršiti da bi uspio su priča i atmosfera. Jedno bez drugog može postojati, ali gotov proizvod neće biti uspješan ako imate atmosferu bez priče i obrnuto. The Callisto Protocol je u tome podbacio.

Iz gotovo svakog komadića igre očito je kako su developeri uzimali inspiraciju iz kultnih filmskih ostvarenja kao što su Alien, The Thing ili Event Horizon. Takav kvalitetan materijal iz kojih konzumirate ideje trebao bi biti prednost, no developeri su umjesto originalne priče napravili nešto što podsjeća na još jedan horor film smještenog u bespućima svemira kojeg ćemo vrlo brzo zaboraviti.  

Prije nekoliko godina imao sam priliku popričati s legendarnih redateljem John Carpenterom, prilikom čega sam ga pitao što je najbitnije za uspjeh horor filma. Odgovorio je: “You need to know your story and plot. Free form isn’t too good of an idea. The art of story-telling requires structure. (Potrebno je poznavati vlastitu priču i radnju. Slobodna forma nije dobra ideja. Umjetnost pričanja priče zahtjeva strukturu)“ Upravo od toga pati The Callisto Protocol. Studio Striking Distance gradio je priču oko igre, a ne igru oko priče. Samim time izostala je originalnost za kakvom već godinama žudimo. No nije sve tako loše. Kao što sam spomenuo, atmosfera može postojati bez priče, a ovdje atmosfere itekako ima.

Black Iron zatvor, a kasnije i druge lokacije prepune su detalja, uznemirujuće predivnih hodnika, soba, laboratorija, a snijegom prekrivena površina Callista možda mi je i najljepša sekvenca neke igre uopće. Pravu atmosferu možete doživjeti tek kad stavite slušalice. Zvuk je nevjerojatno detaljan – lupanje u ventilaciji, sablasni krikovi, padanje raznih predmeta i konstantna glazbena podloga tjera vas da svakih pola sata uzmete pauzu jer imate osjećaj kako će svakog trena iz vašeg ormara iskočiti neka beštija. Ako ocjenjujemo igru na temelju grafike i zvuka, The Callisto Protocol je fantastična igra.

Upitna kvaliteta igrivosti

Nažalost, videoigra ima još jednu, možda i najbitniju komponentu, a tu dolazimo do drugog najvećeg problema – igrivost. Iako je prvi dojam kako se radi o pucačini iz trećeg lica, vrlo brzo ćete shvatiti da je fokus stavljen na melee borbu.

Takav pristup borbi ima smisla ako nam igra skriva resurse ili pak ako je lako izbjeći neprijatelje. Bježanja od borbe nema – u većini slučajeva vrata će ostati magično zaključana ili neki predmet nećete moći pokupiti dok ne izmasakrirate sve neprijatelje u prostoriji, a dodge sustav je nevjerojatno loše koncipiran.

Dok nasuprot sebe imate jednog neprijatelja, zamišljena mehanika mlataranja ima smisla, ali kad se pojave dvije ili više spodoba borba se pretvori u cirkus skakanja kamere, udaranja sa svih strana uz nemogućnost izbjegavanja jer ne znate tko tu koga i s čime udara. Dodge sustav se temelji na pomicanju analoga lijevo ili desno, a kad nemate previše prostora za manevriranjem zbog učestalih uskih koridora, šanse za umiranje proporcionalno rastu.

Možda je učestala smrt i bila želja developera jer su obećavali na desetine, ako ne i stotine različitih animacija smrti. Problem je što ćete gotovo uvijek umirati na sličan način i od sličnih neprijatelja. Pripremite se na bezbroj izgubljenih udova i glava. Tu je još i zaista premali inventory. Popunit ćete ga vrlo brzo i često ćete se naći u situaciji ostavljanja vrijednih metaka ili predmeta iza sebe.

Predmete možete prodavati za izmišljenu valutu pomoću koje nadograđujete oružje i kupujete raznorazne potrepštine. Iako sam većinu resursa potrošio na palicu s kojom sam se najčešće družio, pred kraj igre sam shvatio kako je bilo pametnije malčice uložiti i u oružja. Stoga preporučujem pametno ulaganje kao pripremu za zadnju dionicu igre.

Želim veći inventory

Oružja ima nekoliko i svako koristi svoju vrstu municije što će biti još jedan udarac na vaš inventory. Iako se tokom igre on malo poveća, uvijek ćete sa spremanjem voditi sporednu borbu. S druge strane, borbu sa živinama, osim palicom i oružjem, vodit ćete i posebnom rukavicom pomoću kojih ih možete bacati u ventilatore, mesoreznice, loše izolirane električne spojeve i sve ostale opasnosti koje od njih rade mljeveno meso. Brutalnost.

Brutalnost je smjer kojim su Glen Schofield i njegov Striking Distance Studio odlučili koračati tvrdeći kako upravo brutalnost ima najveći šok element u horor djelu. Ta brutalnost i konstantna tenzija dižu igru na takav nivo da svaki jump-scare gubi smisao. Ponekad misterioznost i stvari koje ne vidimo ostave na nas veći efekt od otkinutih glava i opasnosti koje vrebaju iza svakog ćoška.

Namjerno sam izostavio Glen Schofielda i njegov najveći uspjeh Dead Space do samog kraja. Ne volim usporedbe različitih igara, ali nemoguće je zažmiriti na sličnost Dead Spacea i The Callisto Protocola. Evidentno je da Striking Distance nije crpio inspiraciju isključivo iz sf-horor filmova, već i iz objektivno najbolje videoigre spomenutog žanra svih vremena. Vjerujem da ekipa koja stoji iza igre ima dovoljno imaginacije i znanja za izradu kvalitetnog i originalnog naslova. Upravo iz tog razloga mi je žao što nisu više vjerovali sebi, a manje svojim osjećajima koji ih vežu za neka već postojeća filmska i igračka ostvarenja.

The Callisto Protocol sam prelazio na PlayStationu 5 i s tehničke strane nisam imao nikakvih poteškoća. Sve je radilo besprijekorno. Slično iskustvo, nažalost, nemaju igrači na drugim platformama, a posebno na PC-ju. Nadam se skorašnjem otklanjanju problema, jer igra u svojem punom sjaju izgleda uistinu predivno.

Zaključak

Zaista mi je teško ocijeniti The Callisto Protocol. Želim ga voljeti i jedan dio mene ga je zavolio. Možda sam previše njurgav zbog velikih očekivanja koje sam imao. Fascinantnu atmosferu i fantastičan zvuk zasjenili su predvidljiva priča i loša mehanika borbe, ali usprkos tome ovo je neizostavno štivo svakog sf-horor gejmera. Samo ne po ovoj cijeni. Pričekajte sniženje i bježite od spojlera. Što manje znate o priči više ćete u njoj uživati.

Bio jednom pilot Jacob Lee koji je nepravedno završio u Black Iron zatvoru. Zašto se tamo našao i što se to događa usred svemira, saznajte kad igra bude na popustu.