Recenzija | The Last of Us Part I

Kad mi se ukazala prilika da ovo recenziram remake The Last of Usa, zadrhtao sam od sreće. Nisam pitao ni kako ni zašto, samo je bilo – Yes, please!

Jedino što mi je tada palo na pamet je da ću moći zaigrati ovaj remake desetak dana prije izlaska. Nema veze što imam i originalnu igru i remaster i što sam obje prošao nekoliko puta. U godini kada smo imali Forbidden West, Elden Ring te Ragnarok koji uskoro dolazi, meni je highlight godine čim prije zaigrati ovu igru u njenoj trećoj iteraciji. Sada kada gledam kako prenijeti svoje dojmove na papir, moram reći da mi je ovo najteža recenzija do sada…

You want to know the best thing about my job? I don’t gotta know why.

Kako pristupiti ovome?

Za početak, pristupit ću kao da se obraćam publici kojoj je ova igra primarno namijenjena. Onima koji još nisu zaigrali original. Onima koji su vidjeli da će za koji mjesec na HBO-u biti jedna mala serija istoimenog naziva, u kojoj glume Pedro Pascal i Bella Ramsey koje su vidjeli u Game of Thronesu.

Nakon toga, dotaknut ću se elemenata koji su promijenjeni te probati odgovoriti na dva najveća pitanja. Je li ovo remaster ili remake? I vrijedi li preporučenih 599 kuna?

There are a million ways we should’ve died before today, and a million ways we can die before tomorrow.

Ukratko o originalu, bez previše spojlera

The Last of Us je prvotno izašao prije više od 9 godina, na samom zalasku PlayStationa 3. Mnogi su ga smatrali labuđim pjevom revolucionarnog, ali kontroverznog „debeljka“. Iako sam gameplay možda nije ponudio ništa neviđeno, amalgamom svega što nudi, pomeo je publiku i kritiku.

Postoje te rijetke kreacije u umjetnosti, bilo filmskoj, bilo gamerskoj, da doslovce svi elementi skupa savršeno kliknu te ponude proizvod koji postane instant klasik čija se vrijednost vremenom ne smanjuje. Igra prima od prve sekunde fantastično odrađenim uvodom do zadnje sekunde te sad već legendarne rečenice i odjavne glazbene teme.

Kompozitor Gustavo Santaolalla odradio je toliko dobar posao suptilnim i jednostavnim taktovima na gitari da nakon samo par taktova može doživjeti jednake ovacije na sceni kao i Matt Uelmen s Diablo Tristram temom.

Everyone I have cared for has either died or left me. Everyone… f***ing except for you.

Kako se original igrao?

The Last of Us je akcijska avantura koja se igra iz trećeg lica, slično kao i druga Naughty Dogova franšiza – Uncharted. Samo što ovdje imamo još češće borbe prsa o prsa, ali i velik naglasak na šuljanju te ometanju protivnika ciglama ili bocama.

Na većim težinama, The Last of Us praktički morate prelaziti na taj način jer je municija izuzetno rijetka te jedino na što se možete osloniti je proučavanje neprijatelja i šuljanje. Na većim težinama nestaje i jedna olakotna opcija, a to je „listen mode“ koji prikazuje neprijatelje preko svih zapreka i zidova.

You know, as bad as those things are, at least they’re predictable. It’s the normal people that scare me.

Radnja je također nešto što smo sreli već nebrojeno puta, a to su zombiji. No ovdje se ne radi o klasičnim zombijima, već o posebnoj mutaciji gljive koja pomoću svojih spora pretvara ljude u pomahnitale zombije.

Zanimljivo, parazitska gljiva postoji i u pravom svijetu, ali utječe samo na mrave. Kad je igra izašla, tu smo situaciju mogli povezati samo s već odigranim igrama i odgledanim filmovima, ali danas, poslije zaraze i korona pandemije, asocijacije su sasvim drugačije.

I’m scared of ending up alone. What about you?

Zašto je oduševila toliko ljudi?

Iako ima zanimljivu i konstantno napetu priču, zabavan gameplay te odličnu atmosferu i glazbenu podlogu, ono što je The Last of US posebno izdiglo iznad prosjeka su savršeno napisani likovi. Tu ponajprije mislim na protagonista Joela i djevojčicu Ellie s kojom prolazi pola SAD-a u potrazi za lijekom protiv infekcije/epidemije. Time ne mislim da su ostali likovi išta lošiji, dapače.

Svi epizodni likovi napisani su kvalitetno i svaki od njih pruža zanimljive situacije i moralne dileme. Ali pièce de résistance su upravo Joel i Ellie. Vjerujem da su mnogi nakon igranja poželjeli imati kćer poput Ellie. Snažna, ali razigrana. Emotivna, ali racionalna. Svjesna sebe, ali i pažljiva prema drugima. Izuzetno zrela, ali na kraju dana ipak djevojčica.

Njihov odnos, njihovi dijalozi (bilo ozbiljni, bilo neobavezni), njihova krhkost, a opet i snaga te na kraju duboka povezanost, napisani su i odglumljeni na način koji imponira velikom broju ljudi s kojim se mnogi mogu lako poistovjetiti.

After all we’ve been through. Everything that I’ve done. It can’t be for nothing.

Ne možeš pojmiti što je gubitak…

Odigrao sam The Last of Us nekoliko puta na trojci i četvorci, a sada i remake dva puta te je nevjerojatno koliko je radnja dobro napisana. Toliko da igra nije dosadna ili repetitivna nakon svih tih prelazaka. Svakim ponovnim igranjem primijeti se neka nova sitnica koju sam par puta doživio na jedan način, no sada ju vrtim u glavi s malo većim razumijevanjem za drugu stranu. Situacije i likovi su napisani na takav način da ništa nije crno-bijelo. Svakog se može razumjeti, svačije stajalište je u tom mučnom svijetu razumno na neki način.

Tome je donekle pridonio i kontroverzni nastavak igre pa se sada stvari doimaju pomalo drugačije. Svatko je junak svoje priče. U svakom slučaju, likovi su ovu igru zacementirali na sam vrh visoko kvalitetnih naslova koje ćemo zauvijek pamtiti.

Once upon a time, I had somebody that I cared about. It was a partner. Somebody I had to look after. And in this world, that sort of s**t’s good for one thing: Gettin’ ya killed.

Kratak ali sladak DLC

Osim same igre, u The Last of Us Part I paketu se nalazi i DLC Lost Behind, čija radnja se odvija nedugo prije radnje originala. Osobno mislim da je veći emotivni učinak kada ga se odigra nakon prave radnje. Vjerujem da je to i glavni razlog zašto ni ovim izdanjem nisu spojili DLC i samu igru u jednu cjelinu.

What did the green grape say to the purple grape? Breathe, you idiot!

Novosti u ovom remakeu

E sad, da provjerimo što je točno novo i/ili drugačije u remakeu. Za početak ću samo navesti izmjene, a kasnije ćemo prodiskutirati je li ovo remake, remaster ili nešto između (remakester?).

Veće stvari

• Animacije – Pod ovim mislim na motion capture, lip syncing, animacije lica. Usnice, obrve, oči i općenito animacije lica doprinose izuzetnoj uvjerljivosti likova i pomažu da izgledaju apsolutno živo i realistično.
• Osvjetljenje – Razlika u osvjetljenju je često kao nebo i zemlja, bilo da se radi o prirodnim ili umjetnim izvorima svijetla. Svjetiljke puno bolje osvjetljuju tamna mjesta, sunce prodire kroz prozore, prostorije ili biljke, čak se nazire i kroz ušne resice. Kristali na snijegu imaju odbljesak na suncu.
• Fizika – Imamo više lomljivih elemenata, što se odlično vidi prilikom korištenja bombi te u dionicama gdje oklopno vozilo puca na sve živo. Destrukcija je znatno naprednija, što se vidi i na uvodnim scenama kada gori cijela kuća ili kad eksplodira benzinska crpka.
• Kretanje – Kretanje Joela, a naročito Ellie, je prirodnije i manje ukočeno.

• AI – Ako ste očekivali da protivnici zazivaju jedni druge imenom, to nisam doživio, ali da su pametniji i da surađuju, jesu. Uz to, u dva prelaska igre, borbe su oba puta bile drugačije. Ipak, Ellie i dalje ponekad zna izletjeti pred protivnike bez njihove reakcije, ali je smanjeno na minimum u odnosu na original.
• 3D Audio – 3D pozicioniranje je točno i imerzivno, bilo da ste u zatvorenim prostorijama ili u šumi. Sve se čuje upravo na mjestu na kojem biste i očekivali.
• Adaptivni triggeri – Na ovo ste već navikli, ali razlika se najviše osjeti prilikom korištenja luka i strijele.
• Brzo učitavanje – Učitavanje je izuzetno brzo. Iz menija potraje nekih 5-6 sekundi, a kasnija učitavanja, u slučaju smrti, su po sekundu-dvije.
• Accessibility – Po uzoru na Part II plasirano je apsolutno more postavki za sve skupine igrača s bilo kakvim poteškoćama u igranju. Od vizualnih i slušnih pomaganja do apsolutnog easy modea s isključivanjem svih problematičnih dijelova u igri.

What is the leading cause of divorce in long-term marriages? A stalemate.

Manje stvari

• Crafting – Sasvim je izmijenjen kako bi izgledao kao i u Part II. Sada se svako oružje uzima u ruke za radnim stolom kako bi se moglo gledati, okretati i nadograđivati.
• Krv – Lokve krvi su realističnije, kao i svi ostali tragovi krvi. Bilo na zemlji, bilo da izlazi iz rane protivnika.
• Gore – Nije samo krv bolja, već i destrukcija protivnika. Nail bomba će ispred vas napraviti pravi mali užas, a ponekad će protivnici nastaviti puzati prema vama bez nogu te ih je moguće posebno nagaziti.
• Tragovi na kameri – Na kameri se pojavljuju kapljice vode i krvi ako ste ozlijeđeni ili ako ste se pronašli u radijusu eksplozije.
• Cutscene – Tranzicije iz cutscena u gameplay su aposlutno glatke, a budući da su ovoga puta cutscene odrađene u in-game engineu, u njima se vidi oružje, ali i različiti skinovi koje koristite.
• Zrcala – U nekim scenama ćete primijetiti da sad imamo i zrcala s pravim refleksijama.
• Vegetacija – Vegetacija je bogatija i realnija. Naročito na zgradama koje su često prožete zelenilom.
• Trofeji – Pojednostavljeni su. Nije više potrebno prelaziti igru na New Game+ niti ovise o težini. Čak nije potrebno nadograditi sva oružja i vještine.
• Modovi – imamo i nove modove igranja, koji se otključavaju nakon prvog prelaska – permadeath i speedrun.
• Sitnice – Osim svega navedenog, remake ima pregršt malih izmjena koje možda nećete primijetiti, ali sve skupa doprinose realističnijem feelingu. Joelov je sat odmah u uvodnom dijelu igre vidljivo oštećen. Vide se i njegove suze dok padaju i udaraju na tuđe lice. Kad se kuha ručak u jednoj sceni, prijenosna pećnica izgleda realističnije, itd…

I heard two peanuts walk into a park… One was as-salted.

Ovo sad zaista prekrasna igra

The Last of Us Part I nudi dva moda igranja – performance i fidelity. Fidelity je u 4K rezoluciji i 40 FPS-a dok je performance u 60 FPS-a, s dinamičnom 4K rezolucijom. Podržan je i VRR koji radi odlično. Nije bio primjetan ni jedan trzaj ili preskok.

Sve u svemu, najveći naglasak je na grafičkim doradama, istina. Ali ne radi se samo o dizanju rezolucije i ponekoj izmjeni tekstura, već remake zaista djeluje kao da je mijenjan od nule. Kadar po kadar. Mnoge scene su izmijenjene. Počevši od vojnika u uvodnom dijelu igre koji je zauzeo drugačiji gard nego u originalu pa do kraja u bolnici (što su vjerojatno očekivali svi koji su odigrali oba The Last of Usa).

You’d just come after her.

Ono što vas možda zanima, iako je bilo vidljivo na ranijim prikazima, koliko bolje izgleda? Izgleda minimalno jednako dobro kao Part II. To je sigurno. Ali u nekim elementima bih rekao da izgleda i bolje. Digital Foundry će sigurno prikazati detaljnije analize, ali animacije lica i osvjetljenje se čine boljima nego u Part II. Najjednostavnije rečeno, The Last of Us sada izgleda kao da je zapakiran u Part II ruho.

Međutim, predlažem da si napravite uslugu. Ako posjedujete Remastered verziju, a posjedujete ako ste PS+ pretplatnik, instalirajte paralelno i nju. Jer sjećanje na nešto radi čuda. Kad prvi puta pokrenete remake, nećete biti svjesni koliko je bolji od prethodne verzije jer je vama u glavi oduvijek tako izgledao.

Kada paralelno pokrenete remastered, tek onda ćete dodatno cijeniti sve krupne i sitne nadogradnje u remakeu jer, iako se neke stvari dobro vide na usporednim prikazima na YouTubeu, ništa ne može dočarati ljepotu igre kad je zaigrate na svojim ekranima.

You wanna hear a joke about pizza? Never mind, it was too cheesy.

Gameplay

Sada stižemo do najveće nepoznanice, jedinog segmenta igre koji je ostao nedorečen kroz dosadašnje prikaze. Drugačiji je, ali ne koliko biste to možda htjeli. Ne, nema dodge ni prone mehanike. Level dizajn ni ne dopušta takve izmjene, ali nije da ih nema.

Izmijenjen je AI. Ne, protivnici se ne dozivaju imenom kao u Part II, ali se dovikuju i surađuju. Pathfinding im je bolji. Ali najbitnije, susreti se neće odvijati jednako. U moja dva prelaska, isti susreti su seizvodili drugačije. U jednom sam uspio navući ekipu na stepenice i pretvoriti ih u ražnjiće, dok je bi drugom prelasku jedan od njih obišao cijeli gornji kat i prišao mi s leđa.

What you say, goes.

Dodana je mehanika gaženja protivnika. Znači, bombe će protivnicima otrgnuti noge, ali oni će ponekad nastaviti puzati prema vama.

Crafting je sada u potpunosti nalik na Part II. S vizualnim pregledom nadogradnje oružje te mogućnošću zumiranja i okretanja oružja kako bi se divili novim nadogradnjama ili skinovima koje ste za njih otključali.

Zahvaljujući revidiranoj fizici te boljim animacijama, kretanje i hvatanje protivnika je realističnije. Sada je još veći gušt (ili užas, ovisi kako gledate) ubosti neprijatelja ili ga uhvatiti u stisak i gledati kako klone.

Endure and survive.

Ima li nešto da ne valja?

E sad, ne bi bilo fer da ne spomenem minuse. Haptika je nedovoljno iskorištena. Vibrira svako malo, istina, ali bih očekivao da se osjeća drugačije po kiši, po vodi, po snijegu, ali nažalost, nije tako razrađeno.

Druga stvar je prikaz vode na tijelu. Da, sad se likovi mogu namočiti, ali efekt ne djeluje realistično kao ostali elementi igre. Ne djeluje mokro, već voštano.

I struggled for a long time with surviving. And you- no matter what, you keep finding something to fight for.

Najbitniji minus je nešto što mi je nezamislivo od strane Naughty Doga, a to su bugovi. Imao sam barem 4-5 situacija s grafičkim i fizikalnim bugovima. Ellie koja je zapela ispod ljestvi ili mi nije dozvolila da ju prođem. Neki elementi scene su treperili i nestajali ovisno kako se krećem. Vjerujem da će se to riješiti možda već i s day one nadogradnjom, ali u recenzentskoj verziji igre bilo je bugova. Nije bilo takvih koji zahtijevaju ponovno učitavanje ili koji sruše konzolu, dakle, više su glitchevi, nego bugovi, ali za jednu Naughty Dog igru je ovo iznenađujuće.

I’m still waiting for my turn.

Minus bi mogla biti i činjenica da je izrezana odlična multiplayer komponenta. Znamo zašto je nema. Jer Naughty Dog već dulje vrijeme radi na zasebnom multiplayer naslovu – Factions, koji će biti smješten upravo u ovaj svijet.

Nekome će možda smetati i drugačiji izgled nekih likova (npr. stariji Joel) ili sasvim drugačija atmosfera u nekim scenama, ali moje mišljenje je da to može smetati prvenstveno zbog nostalgije. Svaka izmjena je odrađena s razlogom i ukusom te sada izgleda bolje i realističnije.

A iskreno, ponekad će vas zasmetati i prelazak iz animacije u gameplay, jer likovi jednostavno nemaju istu kvalitetu prikaza na udaljenosti, kao na tim bliskim scenama. To je naročito vidljivo kod Ellie.

I used to be addicted to soap. But I’m clean now.

Teško pitanje broj 1 – remake ili remaster?

I sad se vraćamo na 2 pitanja s početka. Je li ovo remaster ili remake? I vrijedi li puni iznos od 599 kn?

Ako je definicija remastera – grafička, odnosno, vizualna nadogradnja stare igre, a definicija remakea – modernizirana verzija igre odrađena od početka, onda je ovo nešto između. Da, izmjene jesu većinom vizualne prirode, ali su isto tako odrađene kadar po kadar. Uz to imamo i manje dodatke poput boljeg AI-a, fizike, craftinga i 3D zvuka. Budući da volim izmišljati riječi, ja bih rekao da ovo nije ni punokrvni remake, ali definitivno nije ni običan remaster. Ovo je remakester.

Hello? Anyone? Cure for mankind here!

S druge strane, ako promatramo inicijalni remaster izašao godinu dana nakon originala i kakve je izmjene tada donio, u tom slučaju ova verzija s pravom nosi ime remake.

No ono što ja prvenstveno mislim, je da je ime ove verzije odabrano upravo savršeno. Nije niti remake niti remaster, već ono što igra zapravo i je. The Last of Us Part I. Igra koja se savršeno naslanja na Part II i koje zajedno tvore jednu odličnu cjelinu. Ne bih se čudio da će u vrlo kratkom roku doći i neki Collection koji će sadržavati Part I i Part II. A nadajmo se i complete sagi od sva tri dijela kroz koju godinu.

But we fight, for every second we get to spend with each other. Whether it’s two minutes, or two days – we don’t give that up.

Teško pitanje broj 2 – vrijedi li igra svoju cijenu?

Drugo pitanje. Najškakljivije pitanje… Vrijedi li The Last of Us Part I puni iznos?

Remake je namijenjen prvenstveno onima koji The Last of Us dosad nisu odigrali u nijednoj izvedbi. Onima koji će ga poželjeti odigrati kada za nekoliko mjeseci odgledaju istoimenu TV seriju visoke produkcije. Njima će remake biti savršen i vrijedit će traženi iznos.

And just so we’re clear about back there… it was either him or me.

Što ako ste već igrali te posjedujete original i/ili remaster s PS4? Nezahvalno je reći. Idealno bi bilo ponuditi 10 eura za nadogradnju s neke od prethodnih izvedbi, ali The Last of Us Part I nudi znatno više od nekih drugih, usporedivih naslova. Najtočnija usporedba je ona s remakeom Demon’s Soulsa. Vizuali su kompletno prerađeni do razine jednog od grafički najatraktivnijih naslova današnjice, pa iako je AI pametniji, a sami protivnici su bogatiji repertoarom animacija, borba i gameplay u načelu su identični.

Ja mogu napisati svoj osobni i subjektivan stav. U dobu live service naslova, DLC-ova, mikrotransakcija, battle passova i sezona koje su kreirali relativno novi sindrom FOMO (fear of missing out) sa svetom misijom da igrače motiviraju na svakodnevno logiranje (kako nebi propustili nešto novo), ja kao igrač želim nagraditi single player naslove.

This everything you were hoping for?

Upravo bih zato i treći put kupio istu igru te na taj način poručio industriji što želim. To je više kvalitetnih iskustava za jednog igrača, a koji zbog neisplativosti postaju sve manje isplativi.

Ako ne razmišljate na način kao i ja, vjerojatno ćete željeti pričekati sniženje, izlazak na nekoj od PlayStation Plus pretplata ili možda rezignirano nećete uopće kupiti/zaigrati. Preporučenih 599 kuna nije mali novac, a The Last of Us Part I nije potpuno novi naslov. Premda, sami ćete odlučiti vrijedi li toliko, ali jedno je sigurno, ovaj remake definitivno vrijedi odigrati, bez obzira koliko puta i na kojim konzolama ste ga ranije igrali.

What did the cannibal get when he showed up to the party late? A cold shoulder!

“Kuneš li se? Kunem. U redu.” Ilitiga zaključak.

The Last of Us je bezvremenska igra, koja sada izgleda zaista prekrasno, ali čija osnovna kvaliteta ne leži u svim dorađenim vizualnim elementima, već u fantastično napisanom svijetu, likovima i odnosima.

Ovo je u isto vrijeme teška, dirljiva, jeziva, emotivna, gruba i motivirajuća priča koja nas uči o gubitku, odrastanju, suosjećanju i razumijevanju. U PS5 izvedbi The Last of Us je ljepši, atmosferičniji i realističniji nego ikad prije.

Ako zanemarim bugove čiju eliminaciju očekujem u day one zakrpi, za mene je The Last of Us Part I naslov koji zaslužuje maksimalnu ocjenu. Gledajući retrospektivno, smatram da original zaslužuje maksimalnu ocjenu, a tako zaslužuje i ova izvedba koja je bolja u svakom pogledu.