Recenzije

Recenzija | The Last of Us Part II (bez spoilera)

I walk through the valley of the shadow of death. And I fear no evil ’cause I’m blind to it all. And my mind, my gun they comfort me. Because I know I’ll kill my enemies when they come.


“PRONAĆI ĆU IH. SVE ĆU IH UBITI”

Teške kapi kiše udaraju od tlo. Nisam sigurna je li to kiša i kako je tako teška. Čujem svaku kap kako pada oko mene. Poseban zvuk ima kiša koja udara od tlo, a par centimetara dalje poseban zvuk proizvodi kiša koja udara u ceradu koja se vijori na jakom vjetru. Prokleti kišni grad. Prokleti Seattle. Ne vidim ništa ispred sebe od guste kiše i mraka. Svjetla nemam. Ne smiju znati da sam živa i da ih čekam. Nisam sigurna čujem li korake neprijatelja ili Zaražene. Odjeća mi je potpuno mokra i najviše bih željela otići i ugrijati se u toplom krevetu. Ali, to je nemoguće. Ne mogu otići dok ne dovršim posao i ne ubijem sve. SVE! Želim ih sve ubiti jer su mi načinili zlo. Nije mi bitno koga ću ubiti – majku ili oca nečijeg djeteta, ili zaraženu osobu koja ja već ionako mrtva. Nije mi bitno imaju li te osobe obitelji, osjećaje i kakvi su bili ljudi prije svega ovoga.

Kiša i dalje neumorno pada. Možda je to i bolje jer će me neprijatelji teže čuti dok ih budem klala. Nije toliko vremena od kad sam pobila prošli van neprijatelja. Njih pet do šest. Prvu ženu sam zaklala. Prišla sam joj iz duboke trave s leđa i zabila nož u vrat. Osjetila sam oštricu kako probija kožu i reže grkljan. Smeće neprijateljsko ugušilo se vlastitom krvlju. Svi se guše u vlastitoj svojoj krvi. Padajući na natopljeno dno kiša odnosi krv, dok živci u nogama plešu neki nepovezani ples. Skratit ću joj muke, pa ću joj smrkati glavu. Nije me briga za nju. Važno mi je samo da me nitko drugi ne čuje. Nažalost, čuo je. Skrivam se ponovno u gustu travu i čekam ga.

I njega koljem. Sasjekla sam mu udove mačetom koju sam nadogradila skupljajući resurse. Posljednjeg sam dokrajčila zadnjim metkom kojeg imam. Bio je krupan i zaletio se prema meni s ogromnim maljem, ali prije nego je zamuhnuo, sačma mu je doslovno otkinula glavu. Glava se razletila. Scena raznesenog mozga i nije odveć ugodna, međutim, još više me šokira što nisam znala da glava sadrži toliko malih koščica koje su sada raspršene uokolo. Znam da zvučim okrutno, ja moram preživjeti u svijetu. Ili ja ili oni. Bili su slabiji od, kao i stotine drugih.
Ali nema odmora. Tek sam krenula na svoj put i postići ću što želim bez obzira na cijenu.

Pobit ću ih SVE. SVE do jednoga. Bez obzira na posljedice.

Pitali ste me kakva je The Last of Us Part II igra. Eto vam odgovor. Ovo nije izmišljena priča. To je igra i ovo iznad su scene iz igre. Dijelovi tijela raspršeni su na sve strane. Litre krvi šire se uokolo. Ljudi se guše u vlastitoj krvi. Osušeni leševi na sve strane i prokleti Clickeri od čijeg zvuka se ledi kao nikad krv u žilama. Pokušavate preživjeti i pronaći taj trenutak spokoja dok kapi kiše sviraju neku svoju melodiju. Pa uzmete gitaru i zasvirate melodiju koja slavi život slaveći još jedan preživljeni dan. The Last of Us Part II je brutalan. Toliko i znatno više.

Problemi u raju koje nismo očekivali…

The Last of Us Part II trebala je biti najlakša recenzija na svijetu. Govorimo ipak o nastavku jedne od najboljih igara prošle generacije i o studiju koji jednostavno ne zna napraviti lošu igru. Budimo realni – pa tko očekuje da The Last of Us Part II bude loša igra? Samo najveći hejteri. A onda su izašli leakovi i igrači su poludjeli na Naughty Dog, Druckmanna i čitav svijet.

Nije pomogla ni činjenica da je igra nekoliko puta odgođena, a isplivale su informacije i da radna atmosfera u ND-u nije nimalo zdrava te da su odnosi unutar studija loši. Neil Druckmann je preko noći postao negativac, a Ellie omražena jer joj se romantično sviđa jedna žena. Možda bismo je više voljeli da je razvratna te da da je The Last of Us Part II prepun lezbijskih orgija? Bez brige. Nije. Niti forsira lezbijske odnose, bili oni romantični ili seksualni. Ako vas nešto treba uznemiriti to su scene nasilja, a ne seksa.

Da umirimo sve zabrinute, Elliena seksualna opredijeljenost nije prenaglašena i ovo nije igra kojoj treba takva vrsta kontroverze da bi postala zapažena. Također, želim svim čitateljima jasno i nedvosmisleno poručiti da na dojam i konačnu ocjenu igre nije i neće utjecati nikakva potencijalna društvena pitanja.

ZAŠTO NEMA VIDEO RECENZIJE?

Veći problem od svih navedenih čimbenika kod sastavljanja recenzije stvaraju mi stroga pravila izdavača i developera. Ne smijemo prikazati gomilu toga, a sve kako bismo vas čitatelje sačuvali od spojlanja priče i lokacija. Upravo ta, da je tako nazovemo, nametnuta ograničenost je razlog zašto smo se odlučili preskočiti video recenziju jer bismo mogli pokazati samo maleni dijelić igre koji ne može dočarati realno ništa, a potencijalno bismo vam spojlali određene gameplay trenutke. O sve većim restrikcijama upravo u Sonyjevim igrama ćemo nekom drugom prilikom.

I bez silnih zabrana jako je teško opisati samu igru. The Last of Us Part II je igra nabijena emocijama. Vrtuljak suza, smijeha, tjeskobe, ljubavi, rata, poraza, pobjeda i teških tema koje možda neće svi shvatiti. Igra je to koja propitkuje naše najdublje emocije, strahove i pokazuje koliko smo svi maleni ispod zvijezda.

Labuđi pjev PlayStationa 4!

Par dana prije nego sam dobio The Last of Us Part II odigrao sam nekoliko sati prve igre. Ponovno sam se divio dizajnu, osvjetljenju, grafici i atmosferi. A zatim sam pokrenuo The Last of Us Part II i šokirao se. Pozitivno. Nema te slike ili teksta koji će vam dočarati koliko The Last of Us Part II izgleda dobro. Apsolutni generacijski skok u odnosu na prvi dio.

Svijet igre je dočaran apsolutno maestralno. Mahovina je prekrila nekad urbana područja Seattlea. Ceste su zarasle i popucale od neodržavanja. Police trgovina prekrivene su prašinom. Štakori pretrčavaju ceste i motaju se napuštenim zgradama. Vjetar i kiša probijaju se kroz razbijene prozore nekad obiteljskih kuća ispunjenih smijehom djece koja su danas tek osušeni kosturi. Pronaći ćete tako čitave obitelji, od kojih je osim kostura ostala tek ponekad dirljiva poruka roditelja koji nisu uspjeli zaštiti svoje obitelji. Osjećati ćete se loše dok premećete njihove domove u potrazi za resursima. To je surova realnost u koju je smješten The Last of Us Part II. Kako biste preživjeli još koji dan ili sat napravit ćete sve ono što oni nisu uspjeli.

Naughty Dog je podigao grafičku produkciju na sasvim novu razinu i definitivno možemo reći da je ovo jedna od najljepših igara današnjice na konzolama. Osim što je atmosfera svijeta dočarana savršeno, Naughty Dog je posvetio ogromnu pažnju dizajnu gradskih i prigradskih područja okupanih blatom apokalipse. Dijelovi Seattlea vjerno su preneseni u igru do najsitnijih detalja. Sami interijeri su prepuni, baš prepuni detalja. Dok prolazite zgradama i kućama točno možete zamisliti kako su nekad obilovali životom. Sitnice su ono što čine ovu igru posebnom, a količina detalja je suluda.

Dalje ne smijem, ali moram spomenuti da ćete naletjeti na neke od najljepših prizora općenito u svijetu igara. Osobno sam napravio preko stotinu slika i snimaka koje vam nažalost ne smijem pokazati. The Last of Us Part II od prvog dana ima Photo Mode, ali ova igra ne treba filtere ni nikakvo dodatno uljepšavanje.

Uljepšavanje ne treba ni tehnički dio igre. The Last of Us Part II tehnički je perfektna igra i zapravo je labuđi pjev konzole na zalasku. Ne pjev. Najljepša sonata. U 30+ sati igranja uživljenost je omeo tek jedan jedini omanji bug.

Animacije i facijalne ekspresije likova su na sasvim drugoj razini. Isto možemo reći i za kretanje Ellie koje je tako glatko i savršeno. Ellie se često kreće savršeno kao što je nekada Muhamed Alli plesao u ringu. Dovoljno je pogledati lice njezino lice da biste iste sekunde prepoznali kada je uplašena, ljuta, bijesna ili pak sretna.

Posebno priznanje i divljenje moram iskazati osvjetljenju. Bilo da se radi o lomljenju sunčevih zraka kroz krošnje drveća ili krovova zgrada ili pak o refleksiji džepne svjetiljke. Posebno impresivno izgledaju baklje u mraku koje iscrtavaju takve prizore da ćete tek kada to vidite u pokretu shvatiti o čemu pišem. Ne mogu zamisliti kako će tek izgledati uz (nadam se) ray-tracing podršku na PS5 konzoli, ako već sad izgleda ovako dobro.

Zastanite pored lokvice vode, zaratorirajte perefektnu kameru i uživajte u detaljima. Čekajte tek dok prvi put naiđete na spore u mraku, a onda ih obasjajte svojom svjetiljkom. Scena izgleda nestvarno dobro. Malene sitnice postaju velike, poput isparavanja kiše na tlu, kondenzacije vode na listovima, realistično mokre odjeće na Ellie ili ako baš želite – krv koja se širi po snijegu nakon klanja. Ako u tu istu krv zagazite, iza sebe ćete ostaviti krvavi otisak cipela. Takvih detalja ima mnogo i primijetit ćete ih na svakom koraku. U The Last of Us Part II sve se čini na mjestu. Prirodno. Od apokaliptične prirode, oronulih zgrada i građevina do pribora za jelo u napuštenim restoranima. Ipak ovdje pričamo o Naughty Dogu i zaista suludoj pozornosti posvećenoj svakom mogućem detalju.

Treba vam svega samo par trenutaka da biste shvatili koliko je ovo veća igra od originala. The Last of Us Part II je definitivno najveća i najduža Naughty Dogova igra dosad. Osobno sam prvi prelazak igrao više od 35 sati, s tim da moram naglasiti da sam igrao zaista polako te sam istraživao svaki kutak svijeta. Ako niste temeljiti poput mene i želite samo proletjeti kroz priču, slobodno umanjite vrijeme igranja za 5 do 7 sati. Ali sumnjam da ćete se odlučiti na takvak pristup, jer igra jednostavno vuče na istraživanje. Ja jednostavno nisam mogao sam sebi dopustiti da ne otkrijem sve skrivene prolaze, sefove, podrume i sićušne prostore kroz koje možete proći i otkriti sasvim nova mjesta prepuna opasnosti, ali i nagrada.

The Last of Us Part II nije open world igra, ali je znatno manje linearna od prethodne. U nekim dijelovima očekuje vas podosta otvoren svijet gdje ćete se čak moći izgubiti ako to želite. Slično kao što je to predstavio Uncharted 4 sa svojim otvorenim dijelovima, uz napomenu kako je to ovdje još šire, veće te pametnije i jednostavno puno bolje dizajnirano. Čak i u zatvorenim dijelovima igre (zgrade, kuće, tvornice i druge lokacije) ćete se pogubiti jer postoji toliko toga za otključati i istražiti. Kompletan gameplay je u odnosu na prvu igru okomitiji i kompleksniji zbog dizajna eksterijera i interijera. Čekaju vas zaista spektakularne scene koje je dosad možda ponudio samo Red Dead Redemption 2.

Zašto istraživati ovaj predivni svijet?

Shvaćam da će nekolicina vas vođeni pričom željeti protrčati kroz igru i to je sasvim OK, ali možete puno izgubiti. Igra vas neće prisiliti na istraživanje, međutim, postoji mogućnost da ćete propustiti neke dijaloge i scene koje su itekako zanimljive te predstavljaju pravi odmor i odmak od ludila u kojem se nalazite. Još važnije – preskočit ćete hrpu oružja i gotovo kompletnu nadogradnju lika.

Naughty Dog se odlučio na prilično hrabar potez jer ne uvjetuje igračima da istražuju, ali na većim težinama bez nadograđenih i otključanih oružja te nadogradnje same Ellie, biti će jako teško završiti igru. Ellie otključava nove vještine pronalaskom priručnika koji lako mogu ostati neotkriveni ako se odlučite ganjati isključivo priču. Nadogradnje (čak ih možemo nazvati i klasama) donose brojna poboljšanja – od veće preciznosti i štete za oružja, do povećanih stealth mogućnosti te zdravlja i perkova koje vam ne želim spojlati.

Stoga bih zaključio da je istraživanje zbog samog dizajna igre, atmosfere i predivne grafike ne samo užitak, već je iznimno korisno.Čak i na srednjoj težini nećete imati hrpu metaka na raspolaganju. A trebat će vam. Vjerujte mi na riječ da ćete nekad samo htjeti istraživati i odmoriti od ludila koje vas čeka u susretima s ljudskim neprijateljima i Zaraženima. Sjest ćete uz potok, gledati vodu, njezino isparavanje, slušati kreketanje žaba… Zaokretat ćete desnu gljivu i diviti se prirodi i velebnim građevinama koje se izdižu iznad mahovinom i travom prekrivenih površina. Sve dok ne osluhnete strašne zvižduke neprijatelja od kojih ćete se slediti. Zviždukanje ćete zamrziti.

Ono u čemu ćete također uživati je glazba i zvuk općenito. Već sam se dotaknuo zvučnih detalja poput kapi kiše, vjetra, žubora potoka, snijega koji pada s grana borova… Ali još impresivnija je glazbena podloga. Dramatične dionice koje ćete slušati u trenucima borbe i preživljavanja istovremeno su strašne i predivne. S druge strane u trenucima spokoja, lagane dionice na gitari stvorit će toliko potrebnu toplinu koju ćete cijeniti u ovoj okrutnoj igri. Glazba je često toliko suptilna i tiha, ali odjekuje glasno te ostavlja snažan utisak na osjetila. Bilo da se radi o strahu ili smijehu – sve ćete itekako jasno doživjeti. Ako možete, ovu igru igrajte sa slušalicama ili barem na poštenom surround sustavu. Ova igra to zaslužuje.

Od sad kad čujem da netko zviždi bježim daleko, jako daleko…

Uz The Last of Us Part II često sam osjećao nemoć i nesigurnost. Čak i strah. Zbog atmosfere koju sam opisao, a koju ćete osjetiti jednom kad u mračnom podrumu zgrade naiđete po prvi put na Clickera. I sada se naježim kad se sjetim njegovog glasanja. Sad samo zamislite tjeskobu koja će vas preplaviti dok se u mraku krijete iza malog komada drvenog namještaja, a oko vas hrpa Zaraženih. Bilo da je riječ o Clickerima, Stalkerima ili novim neprijateljima koje vam ne želim otkriti. Bit ćete uplašeni, napeti i anksiozni. Ruke će se znojiti, kameru ćete rotirati na sve strane, a ne smijete ispustiti niti najmanji zvuk jer postoji velika velika šansa da će vas Zaraženi uočiti pa otrgnuti polovicu glave. Često sam se osjećao kao da igram Resident Evil igru u The Last of Us okruženju.

Mislio sam da su Zaraženi najgori neprijatelji u igri, a onda sam upoznao Ožiljke ili Serafine – vjersku frakciju fanatika koji muče ljude, kidaju im udove, a kao znak čišćenja od grijeha ih vješaju. U svojim odorama izgledaju strašno, a kad vas krenu tražiti bakljama zaista vam neće biti svejedno. Sjećate li se trailera u kojem je Ellie rekla da će ih pronaći sve i ubiti? Ove ćete fanatike željeti ubiti sve do jednog. Neopisivi je gušt jednom od njih zabiti oštricu u tijelo i izrezati ih u čvarke. Jesam li vam rekao koliko je zadovoljavajuće čuti zvuk pucanja glave? Nisam. E pa.. Je! Izuzetno je zadovoljavajuć čak i uz prigušivač na pištolju. Tek kad pogodite dva do tri headshota u nizu ovim manijacima shvatiti ćete o čemu pričam. Nikada kao dosad nisam u igrama toliko nekoga želio ubiti kao Ožiljke. Naughty Dog je uspio na mene navući bijes i užitak koji ne bih smio osjetiti, jer ubijanje ljudi ne bi smjelo biti zadovoljavajuće. Ali… Je!

Vukovi su druga neprijateljska frakcija koja kontrolira Seattle, a koji su ujedno i rivali Ožiljcima. Vukovi su dobro organizirana militaristička skupina koja posjeduje zavidnu količinu naoružanja. Možda nisu ekstremni kao Ožiljci, ali će i oni prvi zapucati pa tek onda postavljati pitanja. Dakle, tu su Zaraženi, Ožiljci, Vukovi i mi. Svi želimo pobiti jedne druge. Svi želimo preživjeti. Svi mislimo da smo baš mi najbolje rješenje za ovaj apokaliptični svijet. Jesmo li zaista?

Nekada sveopće ludilo i bezvlašće možete iskoristiti u svoju korist. Primjerice, dovoljno je baciti samo jednu bocu ili ciglu blizu Clickera da bi oni napali neku ljudsku frakciju. Idealna je to prilika da iz daljine sa sigurne distance promatrate kako kolju jedni druge. Poslije bitke mrtva tijela leže svuda oko vas, a vi kao lešinar s mrtvaca skupljate neophodan loot kako biste preživjeli.

U ratu nema pobjednika. Samo gubitnika

Ako ste igrali prvi The Last of Us otprilike znate kako funkcionira borba i u dvojci. The Last of Us Part II ne donosi nekakve revolucionarne mehanike u odnosu na prvi dio, pa ćete i dalje skupljati resurse (voda, metal, tkanina i dr.) pomoću kojih ćete craftati prvu pomoć, bombe, metke, a sakupljajući šarafiće (čavle) nadograđivat ćete oružja. Naoružanju ćete nadograđivati stabilnost, preciznost, štetu i slično. Metaka i dalje nema na bacanje, a ciljanje je i dalje teško jer čak i bolja oružja imaju popriličan recoil i sway. Čak kad nadogradite sve i dalje ćete promašivati protivnike i psovati sami sebe jer ste potrošili posljednji metak. Baš zato će i dalje vaš najbolji prijatelj biti polagano i oprezno igranje, odnosno stealth. Jako puno vremena provest ćete pogrbljeni u visokoj travi ili puzajući s ciljem da se prišuljate neprijatelju i zabijete mu nož u vrat. Stealth killovi su animirani brutalno i jako krvavi. Međutim, koliko god oni bili okrutni i mučni, sadist u vama će uživati.

Ovaj put moguće je kompletne dijelove igre prijeći u stealth načinu igranja jer je poboljšanje u odnosu na “jedinicu” itekako primjetno. Čak i na srednjoj težini nekada će pametnije biti jednostavno pobjeći, jer kad vas okruži 10+ neprijatelja nemate nikakve šanse. Na većim težinama, stealth je apsolutno nužan jer su resursi iznimno limitirani. Tu će vam pomoći vaše osjetilo koje se vraća iz prve igre. Dakle, možete vidjeti i čuti neprijatelje kroz zidove. Ja bih osobno preporučio da ga ne koristite jer je igra tada znatno realnija, a samim time i puno napetija.

Znam da ovo zvuči pogrešno, ali narativ igre je takav da jednostavno vuče na agresivu. Željet ćete ih sve ubiti.

Koliko god je užitak prići neprijatelju s leđa i zaklati ga , užitak ih je zatući s palicom, cijevi, sabljom ili daskom na koju ćete nabiti čavle. Melee borba je mesnatija i detaljnije odrađena. Možete se izmicati, kontrirati udarce, a kad odradite savršeni protunapad to ćete itekako znati. Svaki udarac ćete čuti i osjetiti, a posebno brutalno su scene kada neprijatelj polumrtav gmiže, a vi mu prilazite s leđa i s ogromnim užitkom mu onako bespomoćnom gnječite glavu. Znam da ovo zvuči pogrešno, ali narativ igre je takav da jednostavno vuče na agresivu. Svaki ubod i porezotina se jasno vidi na tijelu neprijatelja, a gotovo svaki put osjetit ćete nelagodu probijajući ih. Još uvijek čujem krikove neprijatelja i osjećam meso u koje sam zabijao oštrice.

The Last of Us Part II je jako, jako brutalna igra. Često ćete doživjeti, ali i sami kreirati mučne scene. Sačmom ćete otkidati ekstremitete protivnicima. Čak i veći neprijatelji neće ostati imuni na headshotove. Iako su veći i jači te mogu primiti više metaka, metak u glavu uvijek rješava stvar. Čekajte samo dok Clickeru prerežete vrat – scena će vam biti mučna prvi put, a opet ćete na sadistički način uživati i dizati si adrenalin. Zbog onoga što su vam napravili svi su oni zaslužili umrijeti. Jesu li zapravo?

Ellie je agilna, puže u svim smjerovima, baca se i na leđa, što je fantastično u situacijama dok vrebate u dubokoj travi s pištoljem, prigušivačem te skidate glave s velikim užitkom. Možete se zavući pod vozila ili strukture, međutim, ako vas skuže, neprijatelji će vas izvući i pošteno zatući prije nego se oporavite i eventualno izvučete kroz quick time evente. Otvoreniji dizajn omogućava raznovrsniji pristup borbama s više različitih pozicija.

AI neprijatelja je bolji nego u prvom dijelu. Kad skuže gdje ste, pokušat će vas okružiti (flankati), a često se dovikuju i upozoravaju jedni druge na vašu poziciju. Kada Ožiljci krenu zvuždukati primjetit ćete na njihovim licima onaj luuđački pogled koji govori “želim te ubiti”. Stravično.

Ipak, AI nije savršen. Ponovno se znalo dogoditi da kad sam u visokoj travi ubijem primjerice dva-tri neprijatelja, a njihov suborac jednostavno prođe pored njih. OK, pretpostavljam da je razlog tomu visoka trava, ali svejedno je čudno da protivnik ne vidi nagomilana tijela. Također se (rijetko) javlja ona glupost da AI jednostavno ignorira vašeg kompanjona koji će vas ponekad pratiti. Nije to naglašeno kao u jednici, ali zna se dogoditi da AI jednostavno ne doživi vašeg prijatelja.

Trebam navesti još jednu manu dok pričam o sustavu borbe. Kada vas neprijatelj kroz sukob otkrije, možete otrčati dalje od njih, a oni će nakon nekog vremena magično zaboraviti da ste ih pokušali ubiti nekoliko trenutaka ranije. Sve će biti kao da se ništa nije dogodilo te možete na miru i opušteni ponovno krenuti u lov na njih. To se neće dogoditi uvijek, ali događa se. AI bi mogao imati dulje pamćenje.

Pohvalio bih AI pratitelja jer ne samo da će on sam skidati neprijatelje, već će vas često upozoriti iz kojeg smjera dolazi opasnost. Posebno kvaliteta AI prijatelja dolazi do izražaja kad isključite ono svoje posebno čulo pomoću kojeg vidite i čujete neprijatelje kroz zidove.

Često upotrebljavam riječ AI, a nisam vam rekao da većina neprijatelja ima vlastita imena koja neprijatelji izvikuju u potrazi. To daje osobnu notu igri, a vama će osobnu pružiti veći motiv da ih skinete. Sve do jednog.

HRVATSKI JEZIK I SASVIM NOVA RAZINA POSTAVKI U IGRAMA

Pisali smo kako će The Last of Us Part II biti preveden na hrvatski jezik. S velikom radošću moram potvrditi da je prijevod igre odrađen na zavidnoj razini. Svi papiri, poruke i dokumenti koje pronađete u igri prevedeni su i pravi je doživljaj na našem jeziku čitati često potresne priče ljudi ili poruke vojnika koji su si u sveopćem ludilu odlučili skratiti život.

Kad pričamo o samim mogućnostima za igrače koji slabiju čuju i vide, Naughty Dog je otišao korak dalje od svih drugih igara. Postoji preko 60 postavki koje možete individualno podesiti i prilagoditi ako imate probleme sa sluhom i vidom. Postoji i narator na našem jeziku koji čita ono što piše na ekranu. Treba li reći da možete podestiti stvar poput količine motion blura, FOV-a i zaista more drugih stvari?





Kao da sve to nije bilo dovoljno, osim odabira težina, možete prilagoditi hrpu pojedinačnih postavki za koje nismo niti znali da postoje. Primjerice AI pratitelja. Hoće li više ili manje napadati neprijatelje, hoće li vas upozoravati na opasnost, koliko će biti precizan kada napucava neprijatelje. Možete posebno podesiti i kakve neprijatelje želite – koliko agresivne, precizne pa čak i pametne. Sve navedeno samo je sitnica što realno igra nudi. Ovo su sve stvari koje jasno pokazuju koliki je trud uložen u ovu igru. Naughty Dog je mislio na sve igrače i kao nitko do sada ponudio rješenja koja će vas oduševiti. Doslovno možete prilagoditi igru na način koji vi to želite.

Ellie, Joel i ostatak svijeta…

Kad smo igrali i završili prvi dio igre, The Last of Us smo u prvom planu ponajprije vezali za Joela i Ellie i njihovu povezanost koja je nadilazila svijet igara. Njihov odnos činio se tako stvarnim jer oboje su bili puni mana i vrlina. Toliko ljudski okarakterizirani odmah su nam prirasli srcu. Uživali smo igrati s Joelom koji bi za Ellie dao sve. Iako joj nije bio biološki otac, Ellie je Joelu čitav svijet. Joel je tada malenoj Ellie čitav svijet.

Onda su krenuli prvi The Last of Us Part II traileri i bilo je jasno da Joel neće imati glavnu riječ u nastavku.Ellie je u nastavku odrasla i više nije ona malena djevojčica koja je prošla pakao te s kojom smo se toliko povezali. Joel je vidno ostario. Shvatit ćete jako brzo da među njima ne štima baš sve i da se ipak nešto dogodilo. Što se dogodilo i zašto je atmosfera između njih narušena, otkrit ćete sami.

ŠTO AKO NISTE ODIGRALI PRVI THE LAST OF US? IMA LI SMISLA IGRATI PRVO THE LAST OF US PART II?

Nema. Osim ako vam priča zaista nije nimalo bitna i želite samo uživati u gameplayu. Ako ste takav tip igrača, onda svakako igrajte i uživajte u igri. U svakom drugom slučaju – ogromna je preporuka odigrati prvi dio zbog same priče i likova. Teško je na pravi način doživjeti svijet i radnju The Last of Us-a 2, ako ne znate što se krije u pozadini odnosa Joela i Ellie i kakve implikacije na svijet igre imaju odluke iz jedinice. Ako vam se baš ne da igrati prvi dio, molim vas da barem pogledate nekakav sažeti video vezan za događaje iz originala.

Naughty Dog je mogao igrati na sigurno i držati se svih postulata koje je postavio u prvom djelu igre. Ipak, odlučili su se na stvaranje puno šire i veće slike (priče) koja se neće svidjeti svima. Ali meni je. Iako sam bio sumnjičav. The Last of Us Part II kao nijedna igra dosad podsjeća da svaka medalja ima dvije strane i da je tanka granica između junaštva, fanatizma i zaluđenosti. O tome ima li junaka, pobjednika i gubitnika prosudit će svačije ponaosob shvaćanje morala i vrijednosti koje nas čine ljudima.

Prvo ćete biti šokirani, pa bijesni, iznenađeni, a zatim vam ništa neće biti jasno. A onda… dogodi se jedna, druga, treća, četvrta stvar… I onda sve dobije smisao. Svaka puzla sjedne na svoje mjesto. Pa ostanete šokirani. Tko sam ja, tko je Ellie i tko smo svi mi zapravo? Sjela je zadnja slagalica na mjesto, a ja sam ostao šokiran i zapitao se opet tko sam ja, tko je Ellie, tko smo mi svi i tko su zapravo negativci? Je li Ellie pozitivan lik ako je zaklala i ubila više stotine ljudi?

Naughty Dog je debelo, debelo riskirao s pričom The Last of Us-a II. Kad pomislite da znate sve i da ste sve vidjeli, Naughty Dog će vam pokazati da to nije tako. Jako mi je teško nešto konkretnije napisati kad ne smijem, ali shvatit ćete sami.

Vama koji ste vidjeli leakove poručio bih da niste vidjeli sve, a još manje igrali. Ne možete doživjeti The Last of Part II ako ga sami ne odigrate od prve do posljednje minute. Ovo je igra za odrasle. Psihički i fizički. Priča je prepuna teških trenutaka i emocija koje će vas preplaviti u nekoliko sekundi. Od bijesa i ljutnje do sreće i poštovanja prema likovima u nevjerojatnom svijetu koje je Naughty Dog stvorio. Sve ovo doživjet ćete isključivo ako budete igrali igru otpočetka do kraja i dopustite sami sebi da izađete iz konforne zone u kojoj svi toliko volimo živjeti.

U konačnici, ovo je igra u kojoj želimo preživjeti da bismo vidjeli još jedan izlazak Sunca, osmijeh drage osobe i doživjeti zagrljaj – koji će nas podsjetiti makar na sekundu da smo ljudi i da postoji tamo negdje daleko nada da će sve biti u redu. Kako nama tako i njima koje želimo ubiti svake sekunde. Samo je pitanje do kuda smo spremni ići i što smo na tome putu spremni izgubiti?

IMA LI OVA IGRA NEDOSTATKE?

Spomenuo sam ranije kako neprijateljski AI nije uvijek na razini i ponekada zna iznenaditi glupim ponašanjem. Pored toga kao objektivnu manu bih samo spomenuo poneku akcijsku scenu kojoj je više mjesto u Uncharted serijalu.

Iduća mana koju ću navesti je sasvim subjektivne prirode i spomenut ću je prije svega kao prijateljski savjet. Nekoliko puta sam u recenziji naveo da sam prilično sporo igrao i katkad sam si takvim igranjem (sporim) znao narušiti dinamiku priče, pa mi je čak nekada igra bila pomalo dosadna jer sam predugo istraživao i skupljao resurse koje realno nisam niti trebao.

Mogao bih možda pronaći još poneku sitnicu, ali to bi zaista bilo teško cjepidlačenje. Ako vas uhvati priča, u svemu drugom ćete uživati. Netko će možda reći da je mana što se sama koncepcija igre nije značajnije promijenila u odnosu na prethodnika, ali budimo realni – The Last of Us Part II je u svakom mogućem smislu napredovao i naogradio ionako već uspješnu formulu. Oko priče će se lomiti koplja, pisat će se na stotine postova, ali o njoj će svi suditi ponaosob.

Nesreća oblikuje čovjeka i prisiljava ga da upozna samoga sebe

Već danima nakon što sam igru završio razmišljam o tome što ću napisati u zaključku. A onda su krenuli rasni prosvjedi u Americi. Na televiziji je prikazan Seattle u plamenu. Tuku se policija i propovjednici. Prikazani su razbijeni izlozi i opustošene police dućana. Još samo nedostaju Zaraženi da bismo dobili The Last of Us II scenarij. TLoU 2 je “samo” igra, ali na primjeru nereda u SAD-u sljubljenima uz COVID-19 pandemiju zorno prikazuje koliko je tanka granica između apokalipse i današnjeg stanja u društvu.

Naughty Dog je poseban po tome što likove iz igara čini toliko ljudskim. Zato volimo Joela i Ellie. Igrajući ovu igru naučio sam da je The Last of Us puno veće mjesto od ta dva lika i da sam sposoban zavoljeti i vezati se za sasvim nove likove. Nevjerojatno je da u nastavku igre koja se toliko odmakla od originala, Naughty Dog izvede nešto ovako nevjerojatno. Shvatili ste da je igra znatno veća od prethodne u svakom mogućem smislu – grafički, veličinom, količinom sadržaja, ali je i ljudskija. Nakon 20 sati naviknuo sam se na predivan svijet igre, brutalnu i zabavnu borbu, ali više od svega su me gurale priče i ljudske sudbine. I to je najveća pobjeda. Kad završite jednom igru, odmah vas čeka New Game+ opcija.

Zaista niste svjesni koliko jedva čekam da svi krenete igrati i da raspravljamo zajedno o događajima koje ćete vidjeti i doživjeti. Neće se svima svidjeti sve, međutim, vjerujem da će puno više vas biti oduševljeno raspletom igre. Naughty Dog je uspio ponovno zapaliti igraći svijet? Itekako je.

O velikanima ljudske rase i događajima najbolje sudi vrijeme. Svako doba ima svoje junake i događaje o kojima će naraštaji pričati. Zaboravite na moju ocjenu (iskazanu brojkama ili postokom). Dopustite da vas svijet The Last of Us Part II uvuče u sebe i još jednom podsjeti zašto toliko volimo igrati igre, a vrijeme će pokazati koliko je The Last of Us Part II velika igra za doba u kojem živimo.

The Last of Us Part II

F - 93%

93%

Ivo Andrić jednom je napisao puno prije mene zaključak ove recenzije koji ćete shvatiti jednom kada završite igru. "Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."

Oznake

Povezano

Back to top button
Close
Close