Recenzija | The Legend of Zelda: Link’s Awakening (2019)

Imao sam točno godina da ih pokažem prstima jedne ruke kada je Link’s Awakening ugledao svijetlo dana na Gameboyu. Bila je to četvrta Zelda, prva na prijenosnim konzolama. I svakako je bila ispred svog vremena. 26 punih godina poslije dočekali smo i remake igre za Nintendo Switch, na što svakako gledajte kao svojevrsnu nagradu jer ovo ne samo da je odličan remake, nego je igra i dalje prava poslastica za sve uzraste.

Ne znam koliko vas je upoznato sa serijalom – ovaj naslov kao i dosta njih (većinom starijih) – igra se iz ptičje perspektive dok rješavate zagonetke kroz tamnice i mozgate kako, što i gdje. Naravno, igrate s Linkom, protagonistom svake Zelde. Ne, on nije Zelda, on je Link, prestanite ga zvati Zelda.

Igra je to koja će vas izazvati na više razina i baciti pred vas podosta zagonetki gdje ćete stvarno morati promozgati. Super je što je svaka Zelda posebna na svoj način. Kada se samo sjetim 3DS naslova, kada sam prvi put morao puhnuti u mikrofon da ugasim baklju ili vrisnuti (kao muško) da probudim lika da mi da ključ – to je ono što krasi ove naslove, odlične ideje i hrpa zabave. Ne znam kako im to polazi za rukom iz naslova u naslov. Takav je i Link’s Awakening bio u svoje vrijeme.

Uobičajena praksa je da se priča odvija u Hyrule kraljevstvu i sadrži princezu Zeldu, Ganona kao glavnog negativca, te poneke likove koji se vrte kroz nastavke. Ovaj naslov van je njihove komfor zone jer su išli malo drugačijim putem – pobjegli na otok. Iako su meni sve priče dosta djetinjaste i nisu na razini nekih naslova gdje je priča stvarno udarna strana, nije toliko ni loše ako se tako postavite. Sama ideja povezana je s duhom serije Twin Peaks, sve je ok, ali zapravo nema veze s glavom. Mislim, kako biti normalan na otoku usred ničega. Igrajte i otkrijte što se krije na plaži, u kaljuži, na planinama i u vodi, te koje zlo ovoga puta crnu vunu prede. I da. Mrzim vodu.

Čim krenete primijetit ćete sladunjavost izvedbe i oštrinu kakvu ni crtići nemaju. Baš su fini napravili posao. No, nisam ni očekivao ništa manje od njihove krave muzare, nema zajebancije sa Zeldom. I dalje se osjeti svježina i igra se skroz prirodno, ali prvo morate pronaći štit i oružje jer nasukani Link nije bio pametan svezat bitne stvari za sebe pa ih je pogubio. Eh, kada to pronađete vrijeme je da se trava pokosi. Uvijek sam volio kositi tu travu mačem, valjda imam neke sklonosti sindroma košnje trave ako isti završi iskakanjem gemova. Upravo to je najbolji način za skupiti pare koje u igri trošite na svakojake stvari. Recimo, lopata je dobar primjer kako još bolje uništiti tlo koje Link ostavlja pokošenim. Puno je tih sitnica i mehanika koje radite kroz cijelu igru – ne zaboravite porazbijati ljudima sve ćupove jer tko je vidio imati vazu u domu. I to čitavu!

Hajmo na story recap – nađi ključ, odradi dungeon, otključaj novi skill, nađi predmete koji su potrebni da dođete do ostatka otoka, sakupite sve instrumente i konačno otvorite to jaje na vrhu planine. Ali, ono što je tu bitno je baš taj cijeli put koji ćete proći dok to sve obavljate.

Naravno da nemate pojma što vas sve čeka. Prva stvar bit će skok. S njime možete preko rupa i tako do novog dijela otoka. Ok, fino. Skok vamo-tamo i evo nas do nove vještine. Novi dungeon, nove zagonetke koje će vas natjerati kombinirati sve sakupljeno. Možda vam se otok čini malim, ali toliko je krcat tajnama i često ćete se morati vratiti jer puno toga ostaje zaključano u trenu kada prvi put negdje dođete. Taj segment čini backtracking vrijednim vašeg vremena i nagrade su vrijedne povratka. Često i kada zapnete znači da morate negdje gdje ste bili, a niste mogli u tom trenutku dublje.

Sviđa mi se što igra nudi i što nije zastarjelo niti nakon 26 godina, makar u današnje vrijeme već ima sličnih igara, ali imajte na umu da je sve ovo postojalo kada je igra tada izašla. Oku ugodan remake samo je novo ruho već odavno dobre igre.

Malo sam istražio obje verzije, opnosno, bile su tri. Gameboy ima samo dvije tipke za napad/interakciju, a Switch četiri. Pošto je sada više gumbića, tako je potreba za stalnim ulaskom u izbornik u svrhu zamjene pomagala puno manja. I ovako zna biti naporno stalno mijenjati stvari, dobro da su to doradili. Kretnje su fluentne, prirodne i sama igra dosta je lagana. Ako vas to ne zadovoljava, ubačen je Hero mod koji stvarno i je herojski orijentiran. Nema punjenja kroz tamnice, vile koje ponekad iskoče napune health – toga recimo kroz taj mod nema. Bit će patnja održavati health i to će vas natjerati da pametno igrate i tražite alternativne načine punjenja. Ja sam odigrao normalan mod, nisam se ovoga puta osjećao hrabro, htio sam uživati.

Ostale stvari kao užasno naporni dijaloški prozori koji su skakali kada se god približite kamenu ili šatoru a nemate skill za interakciju s istima, popravljeni su i učinili igru manje napornom. Dobro da i jesu, podivljao bih da mi skače prozor svake 2 minute a traje neko vrijeme dok se ne prekine. Nitko ne voli te sitne frustracije.

Svidjet će vam se kako glatko sama igra teče. Prva verzija imala je fiksiran screen koji se pomicao tek kada dođete do ruba ekrana; ovdje, osim u dungeonima, kamera ide za vama i dojam je kao da je sve jedna mapa bez nekakvih tranzicija i učitavanja. Naravno da ih ima kada ulazite u neka područja, spilje i dungeone, ali skroz je neprimjetno.

Ovoga puta postoji dvadeset health containera umjesto 14, što znači da postoji više tajni gdje se višak dijelova srca i nalazi. Četiri komada tvore jedno srce, pa računajte da sadržaja ima nešto više. Ako se sjećate praznih bočica, ovdje su ubačene samo u remake verziji igre i možete spremiti dobre vile u te fine boce i napuniti se kada nema ničega oko vas usred boss borbe. Same boss borbe malo su dorađene i vizuali puno vjernije prikazuju stanje nekih, recimo kada udarate po nekim bossevima vidite da mu oklop napukne pa znate da radite nešto ispravno. Također kažu da su i teži, što nekako na Normal modu nisam primijetio. Možda da odigram Gameboy verziju pa da usporedim.

Ima jedna dodatna stvar koja također nije bila u prvim verzijama – izgradnja dungeona. Zelda Builders. Napravite svoju tamnicu ako vam je do toga. Ja nisam bio nešto zainteresiran, ali postoje neke nagrade koje možete osvojiti samo kroz ovaj dio igre. Tko voli, neka gradi. I zadnje što vas možda rajca su hrpe i hrpe školjaka skrivenih kroz cijeli otok. Pedeset komada! I stvarno ih nije lako naći. Nekad je dovoljno samo pokositi baš onaj grm tamo na ćošku za jednu od njih. Postoje i nagrade za cjelokupan trud, ako preferirate skupljati. Očekujte da ćete brstiti mapu više puta ako krenete tim putem. Sadržaja ima dovoljno, dungeoni su kasnije dosta veliki i nekako je taman kada odradite igru.

Osobno, ovo mi nije najbolja Zelda. Ocarina of Time vjerojatno mi je i dalje broj jedan (iako Breath of the Wild još uvijek vješto odgađam), no ovdje ocjenjujem igru koja je izašla prije 26 godina i način na koji su je preradili za današnje vrijeme. Taj dio apsolutno je dobar i vješto odrađen i nema tu puno pogovora. Zabavno, fino i nadasve divno. I svakako naćulite uši jer muzika baš fino zvoni. Bila je dobra, dobra je i sada, ovako uglancana. Igrajte tog Linka. I ne zovite ga Zelda.