Recenzije

Recenzija | Trials Of Mana

U vrijeme velikog broja remakeova igara, Trials of Mana novi je naslov te kategorije. Mana serijal datira još iz vremena SNES-a, a ovaj naslov, poznat kao treći u serijalu, dobio je potpuni 3D preobražaj za trenutne konzole. Iza igre stoji Square Enix, a ono što vas čeka pokrivamo za vas u ovoj recenziji.

Nekako me uvijek zapadnu soldier/paladin sheme.

Za serijal znam od PS1 gdje sam igrao Legend of Mana. Bio je to svojevrsni akcijski RPG, simpatičan i jednostavan. Trails of Mana slijedi tu formulu i ovaj remake jako je vjeran svome prethodniku. Ono što će vas prvo podsjetiti na igru iz djetinjstva je glazba. Soundtrack je vrlo vjeran melodijama SNES verzije i to je prvi nostalgičarski potez koji ćete sigurno prepoznati.

Trails of Mana simpatična je igra koju priča priču iz perspektive 6 suigrača. Svaki od njih dolazi s određenom klasom i opremom specifičnom za pojedinca. Moguće je birati vođu te 2 dodatna suborca koja će vas pratiti u stopu.

Upravo ovaj početni potez određuje slijed događaja kojima priča kreće iz određene perspektive i s lokacije vođe kojeg ste odabrali. Ostatak ekipe pridružit će se odmah nakon prvog uvodnog dijela igre, a možete igrati njihov početak ili samo proletiti kroz animacije da se upoznate i s njihovim pričama. Preporučio bih samo animacije, jer ako i odigrate njihov početak, sve što steknete u njemu ne prenosi se dalje.

Prva borba će vam pokazati koje 3 tipke prelaze ovu igru.

Već na početku igre shvatit ćete da se radi simpatičnoj, ali jednostavnoj igri. Grafički to nije previše perspektivno, no izgleda dovoljno sladunjavo i lijepo. Sve što vidite u prvih par minuta igre pratit će vas do samoga kraja. Tako će akcijski segment igre napredovati tek u broju combo poteza i specijalnih napada, te skillova koji se protežu kroz igru, klase i specijalne evente.

Priča prati heroje i njihov razvoj kroz igru, elemente koji drže ovaj izmišljeni svijet, potragu za istima i događaje vezane uz drvo mane koje je zapravo i glavna veza ovog svijeta.

Cijela stvar se svodi na putovanje heroja (protagonista) kroz brda i doline, savladavajući pritom neprijatelje poput zečeva, gusjenica, kostura ili nečeg trećeg što će vas pokušati ubiti. Preporučio bih hard težinu, daje barem malo izazova, a opet nije previše teško. Tokom borbe moguće se izmaknuti, koristiti slabiji i jači napad te razne kombinacije. Jako jednostavno i pomalo dosadno već na prvu.

Prvi dungeon izgleda lijepo, no svaki sljedeći vrlo je slučan, fali im detalja i života; a kao nagrada tu je i užasni backtracking kojeg prokljinjem.

Lokacije su podosta linearne, iako postoji svojevrsna poluotvorenost i mogućnost istraživanja. Mapa je vrhunski odrađena i lako ćete se snaći na svom putovanju. Ovo je jedna od igara koja vas drži za ruku cijelo vrijeme i nema šanse da ne znate kud dalje i što morate da nastavite s pričom.

Upravo ta jednostavnost nekada zna biti problem. Svi su gradovi u suštini jako slični, a NPC-evi koji će vas uslužiti prije spavanja i u trgovinama su jedni te isti. Puno toga se ponavlja i iskreno se sjećam samo par gradova i lokacija koje su se istaknule.

Od istraživanja jedino vrijedno spomena je skupljanje kutije s blagom, no u njima ima svega par zanimljivih stvari kroz cijelu igru. Exploration se svodi na jedno te isto, uz jedan jedini side quest u igri, ako to mogu tako predočiti. Radi se o simpatičnom kaktusu kojeg morate pronaći 50 puta kako biste skupili njegove marke i time na svakoj petoj dobili neku korisnu nagradu. Kako je ovo jedini sporedan sadržaj vrijedan spomena, a doslovno i jedini, preporučio bih da se njime pozabavite.

Najzanimljiviji dio sporednog sadržava je gledati kako se bar za novi level puni nakon borbe. Uz razne bonuse zna biti extra zabavno (mega sarkazam)

Žalosno je što jedan JRPG nema onog mesa kojeg zna biti baš u sporednom sadržaju.

To zna biti problem, jer priča i voice-acting su blagi užas. Iako je igra dosta vjerna originalu, kada su ubacili glasove likovima koji se izražavaju kao 2-godišnjaci, postat će vam neugodno. Znate onaj osjećaj susramlja kada nekog slušate i vama bude neugodno? Taj osjećaj prisutan je kroz cijelu igru. Ne mogu reći da su glasovi loši, ali način i intonacija govora totalno je kriva. Nijednu scenu nisam doživio niti blizu kao što to inače bude slučaj.

Prestao sam mariti za likove na samom početku, ustvari nisam ni počeo. „Moram postati jači i poraziti zlog vješca“ – slične izjave na razini predškolske dobi totalno će vas ohladiti od priče u ovoj igri.

Dodajte najiritantiji glas u svemiru, zamislite da priča nakon svake borbe i povrh svega toga – Charlotte koristi nunčake u borbi

Uz glazbu, ipak najbolji dio igre su klase i sustav napredovanja kroz iste. Ovisno s kim igrate, na određenim levelima otvorit će se mogućnost dogradnje klase. Tako možete postati prijatelj tamne ili svijetle strane i napredovati u tom smjeru.

Postoji nekoliko levela samih klasa, no ne bih u detalje da ipak ne otkrijem i to malo što ostaje za iznenađenje. Samo ću spomenuti da svako napredovanje u ovom segmentu znači širi spektar napada, što osnovnih, što specijalnih, nove skillove i naravno jačanje atributa.

Napredovanje nakon svakog levela svodi se na dodavanje poena u određeni tree, znači ako želite jačati sirovu snagu i staminu, upravo tamo pretočite akumulirane poene. Samim time učite nove vještine koje možete nositi onoliko ovisno koji ste level klase, a to je ujedno i najbitniji dio napredovanja, pogotovo kasnije kada vještine poput regeneracije mane ili bara za specijalne napade postanu otključane.

Što se veći rank s Angelom, to ona nosi manje robe. Priprema u ovoj igri igra ulogu tek na hard, a sve je poprilično jednostavno za shvatiti.

Ne mogu reći da mi je bilo jako dosadno mlatiti donekle uzak spektar neprijatelja. Ima neku svoju čar, no 90% igre doslovno možete prijeći stiskanjem osnovnog gumba za napad koji završite malo jačim.

Leteći neprijatelji i kamera u ovoj igri su katastrofa. Kada god vidite leteću muhu, hvatat ćete se za glavu. Uz nemogućnost kvalitetnog automatskog ciljanja, ovaj dio postat će noćna mora. Skok i napad toliko su traljavi, a kamera koja prati tko zna koga nikako ne pomaže. Znao sam skakati po zidu i nevidljivim barijerama lokacija pokušavajući naciljati bilo koga.  Skoro je nemoguće kvalitetno napadati neprijatelja kojeg prethodno ne naciljate.

Boss borbe ipak su malo bolje. Kažem malo, jer i one postanu mlaćenje dok dotični ne padne. Nema neke specijalne taktike, a bogme niti potrebe da se ista razvije. Većinom su predmeti za obnovu energije dovoljni da sve preživite. Ima ih čak i previše, a uvijek ih možete kupiti u gradu.

Ono najgore je ipak AI vaših suboraca. Uz taktiku koju donekle slijede ako ju postavite, njihovo kretanje nikad neće biti dovoljno pametno da izbjegnu napade koje inače s lakoćom izbjegnete. Tako ćete redovno trošiti predmete za oživljavanje.

Najave boss borbi pokušavaju se istaknut, ali uz skoro pa nepostojeću potrebu za taktikom sve je to mlako.

Drago mi je što su ubacili world map i mogućnost korištenja vodenog i zračnog transporta. Ali i taj dio se svodi na točku A i točku B i hitanja prema destinaciji. Ništa specijalno i poprilično ograničeno.

Neke dionice prebačene su u 2D prikaz, izgledaju simpatično i na tome je stalo. Šteta što su rijetke i nemaju previše svrhe osim da level vidite iz drugog pogleda (tj. mali dio levela).

Stvar koja će vas iritirati do bola je tranzicija između područja, što postaje naporno s obzirom da su sve lokacije dosta kratke, pa ćete loading screen gledati svako malo. Neću ni počinjati koliko traje promjena klase ili resetiranje iste – pa otišlo mi je valjda 10 minuta da taj dio odradim.

Oružja i oprema koju možete nositi solidno su odrađeni, ali Duran kao lik ima valjda najgori spektar mačeva. Svi su toliko ružni i jednostavni da me uopće nije veselilo kada nađem neki novi. Ostatak ekipe ima više sreće, pa su mi recimo bodeži od Hawkeya izgledali super. Sve ostalo svodi se na kupovinu novih i zamjenu kako bi vaš lik bio jači.

Specijalni potezi traže od vas određenu količinu akumuliranih kristala (ovaj plavi bar) za izvedbu. Ono što iritira je dužina nekih napada i nemogućnost prekida istih.

Drugi dio igre definitivno je bolji od početka. Sami razvoj nekako krene u većoj brzini i zanimljivije je upravo zbog toga.

Ono što je super je činjenica da igra priča 6 priča, makar su samo početak i kraj unikat. Ovisno o tome tko je vođa određuje se protiv koga se na kraju borite. Zanimljiva je činjenica da vas čeka i post-game content od nekoliko sati. On nije ništa više nego kopija već viđenih lokacija i jačih, već viđenih neprijatelja. Jedino što ovdje valja je boss na kraju koji ipak zna udariti. Postoji i secret boss, on je isto gadan.

Odlična stvar je što prelaskom svih tih dijelova otvarate new game plus i mogućnost nastavljanja uz mnogo zgodnih stvari koje će vam omogućiti brži prelazak svakog sljedećeg prelaska, ali čisto sumnjam da će se to desiti. Osnovni prelazak trajat će 20 – 25 sati, još 2 – 4 sata post-game dungeon i to je to. Uz toliko loše ispričanu priču, iritantne likove i jednostavnost apsolutno svih dijelova, ne vidim veliki smisao igrati igru nekoliko puta. Na kraju drugog prelaska mi je već bilo poprilično dosta ove igre.

Uz samo pokoju pamtljivu lokaciju ponovni prelazak pretvorit će se u dosadu – ako to do tada već nije postao slučaj.

Ako tražite igru koja vas neće živcirati, a volite akcijski RPG koji nije kompleksan – možda je ovo za vas. Sve je prosječno, no dovoljno simpatično da ljubitelj serijala barem proba ovaj naslov. Dosta vjeran remake svakako će biti plus za stare fanove, ali za one nove to bi uz sve navedeno moglo biti i minus.

Bojim se da će u vrijeme većih hitova i nedavnog FF7 remakea većina ipak preskočiti ovo slatko simpatično stvorenje. Square Enix nastavlja svoju tradiciju prosječnih igara.

Trials Of Mana

f - 68%

68%

Trials of koliko jednostavno može biti i zabavno

Oznake
Back to top button
Close
Close