Recenzija | Zone of the Enders: The 2nd Runner – M∀RS

Volite li mechove i munjevito brzu borbu prošaranu prekrasnim SF animeom, dat ćete šansu ovom remasteru s legendarne konzole.

Doba PlayStationa 2 je ono čega se sjećamo s velikom ljubavlju jer su mjesec za mjesecom tijekom cijelog života konzole izlazili raznovrsni naslovi gdje je svatko mogao pronaći nešto za sebe. Godine 2001., Konami je odlučio podržati potpuno novi IP imena Zone of the Enders. Nažalost, jedino po čemu je tada igra najviše postala zapamćena je MGS2 demo koji je bio sve o čemu se pričalo te godine. Srećom, usprkos financijskom neuspjehu, temelji za nastavak bili su postavljeni od strane tima koji je napravio legendarni Metal Gear Solid, na čelu s Hideom Kojimom kao producentom projekta, Yojijem Shinkawom, legendarnim umjetnikom jednog od najunikatnijih dizajnova likova u MGS-u i Shuyom Muratom kojem je prepuštena režiserska palica nad Zone of the Enders: The 2nd Runner.

Dizajn Jehutyja ostaje originalan i nakon 15 godina.

Iako je prvi ZotE ostavio otvorena pitanja na koja smo dobili odgovore u The 2^nd Runneru, ipak nije nužno zaigrati prethodnika da bi ste ovdje pohvatali sve konce. Ukratko, igra se odvija u ne tako dalekoj budućnosti (2174.), dvije godine nakon zbivanja iz prvog ZotE. Priča prati Dinga Egreta, “običnog” rudara koji radi na mjesecu Callisto. Prilikom rudarenja, on slučajno otkrije Orbital Frame imena Jehuty. U tom trenutku biva napadnut od strane snaga BAHRAM-a koji su došli preuzeti Orbital Frame, pa Dingo nema drugog izbora, osim da uskoči u Jehuty i sukobi se s misterioznim napadačima, koji su pod vodstvom Ken Marinaris, pripadnice BAHRAM-a i pilota drugog Orbital Framea.

Iako se na papiru može činiti kao tipični početak nekog osrednjeg japanskog animea, ipak postoje intrige koje u tipičnom Kojiminom duhu, prenose neku dublju poruku i značenje. Ono što nažalost nije ostarjelo kao staro vino engleski su glasovi, koji nažalost nisu na nivou sinkronizacije jednog Metal Gear Solida. Cringey as fuck, što bi se reklo. Šteta što se Konami nije isprsio i ponudio originalne japanske glasove, ali pretpostavljam da bi to bilo ipak previše za očekivati od njih.

Jehuty nije jedini Orbital Frame u postojanju.

No, dosta o negativnim stvarima, da pređemo na najbolju stvar ove unikatne igre, a to je gameplay. Frenetičan, lud i nezaboravan. Jednostavno unutar ovih 15 godina od izlaska igre, još uvijek čekamo da se pojavi mech igra koja je tako prokleto zabavna za igranje. Kako se ono kaže, jednostavna za naučiti, složena za savladati (ili tako nešto). Ukratko, kada bih je svrstao u neki žanr, to bi bio shooter s elementima hack & slasha. Skoro konstantno ste u sukobu s hordama neprijateljskih strojeva koji često zahtijevaju razne taktike da bi ih se savladalo, a na većim težinama rijetke su situacije gdje ćete se moći jednostavnim lupanjem po tipkama kontrolera probiti do pobjede.

Neki neprijatelji zahtijevaju borbu na daljinu, za neke je nužan brzi dodge kako bi se stvorila prilika za završni udarac, a kod nekih je ponekad najjednostavnije uhvatiti ih za rep i baciti na drugog neprijatelja. Kako se prolazi kroz igru, tako se otključavaju dodatne nadogradnje za Jehuty koje su sve samo ne beskorisne. Uvjerljivo jedno od najunikatnijih oružja ikad u igrama upravo je Vector Canon, kojeg jednostavno morate sami isprobati da bi se osjetili moć. Da, tvrdim da je gušt pucanja iz Vector Canona veći nego s BFG-om.

Ako ste epileptični, ovaj naslov je poželjno izbjegavati.

A bossevi, nemojte da počnem o njima. Svaki je poseban na svoj način i svaki zahtijeva određenu taktiku i da mu se prilagodite kako bi pronašli mane, što je ipak bolje da ostavim vama za otkrivanje.

Što se tiče samog remastera, smatram da je Cygames napravio odličan posao. Kristalno čisto u besprijekornih 60 sličica u sekundi na PS4. Izgled je definitivno jednostavan s oštrim umjetničkim linijama što omogućava ovom naslovu sjajno skaliranje na visokim rezolucijama, kao i prilikom bjesomučne borbe protiv stotina neprijatelja. Sve to na ekranu izgleda besprijekorno i jednostavno je to jedna od onih igara koje se moraju vidjeti u pokretu. Srećom, demo imate i na PS Storeu/Steamu, tako da testiranje ne bi trebalo biti problem, ako ste uopće u nedoumici.

Doduše, moram spomenuti jedan bug koji se meni desio, a to je da mi u igri L3/R3 tipke jednostavno nisu funkcionirale i u trenutku pisanja ovog teksta Cygames još uvijek nije izbacio zakrpu.

Sve u svemu, ne mogu se oteti dojmu kako je nekad prvi Zone of the Enders ostao u sjeni velikog Metal Gear Solida 2, a sada je Konami i 2nd Runner: M∀RS ponovo poslao na groblje izlaskom među titanima kakvi su Spider-Man i Shadow of the Tomb Raider, što jedan ovakav briljantan dragulj nikako ne zaslužuje. Iako je Kojimina nada za treći dio pala u vodu, ipak se potajno nadam da će Cygames dobiti priliku za neki svoj vlastiti Zone of the Enders.

{loadposition recenzija}