Recenzija | Metal Gear Solid V: The Phantom Pain

V has come to – stealth se vraća u velikom stilu.

Stealth igre su definitivno doživjele velike promjene od kad je originalni Metal Gear davne 1987. pušten na tržište, ali ni u najluđim snovima nismo pomišljali koliki će uticaj ova igra imati na čitavu gaming industriju, a ujedno i na život njenog kreatora Hidea Kojime. Kulminirajući sa V nastavkom, koji je ujedno i zadnji u legendarnom serijalu (barem što se tiče njenog kreatora), The Phantom Pain nam pruža jedan novi pravac za žanr, stapajući open world slobodu sa taktičnim operacijama, vodeći nam protagonistu Venom Snakea kroz ratišta i pri tome završavajući misije koristeći različite (i nevjerovatno zadovoljavajuće) metode i strategije.

Da uzmemo za primjer jednu misiju: potrebno je ubiti nadležnog oficira prilikom njegove rutinske inspekcije aerodroma. To je to, to je vaš zadatak. Da citiram ikonu serijala Revolver Ocelota: “How and where you make it… well that’s up to you.” Možda ćete se odlučiti za snajpersku poziciju i u maniri prvoklasnog snajpera čekati svoju metu da izađe na vidjelo, a možda ćete taj zadatak prepustiti vašoj (ne)vjernoj snajperistici Quiet koja će skidati mete koje se nalaze na putu prema vašem primarnom cilju… A možda je vaš izbor totalni stealth pristup, in and out prije nego što vaši protivnici uopšte doznaju šta se desilo. Naravno, definitivno ne bi bilo zanimljivo da počinjete uvijek sa iste tačke, i zato su vam na raspolaganju razne lokacije diljem Afganistana i Afrike sa kojih možete taktički razraditi svoju strategiju pristupa. Vaš vjerni iDroid će vam pružiti sve što vam može biti potrebno u bilo kojem trenutku, da li je to snabdjevanje municijom i oružjem, puštanje iznimno bitnih kaseta iz story perspektive ili jednostavno pjesama iz 80-ih koje pokupite prilikom čišćenja mnogobrojnih neprijateljskih baza, kreiranja nove opreme koja vam pri tome omogućava nove taktike za rješavanja misija, upravljanje Mother Baseom… Previše za nabrojati i iako opcije nisu beskonačne, svakako dolazi prokleto blizu.

I u tome leži brilijantnost ovog serijala, koji nas sa svakom novom iteracijom uspije iznenaditi (bilo to pozitivno ili negativno). Suzdržanost koju Hideo Kojimau ovom Metal Gear nastavku pokazuje je nevjerovatna. Hideo je režiser koji je poznat po grandioznim i filmskim animacijama, a ovdje je to smanjeno na minimalnu razinu, prepuštajući taj segment igračima. Da, jedva interaktivni prolog koji stoji rame uz rame sa fenomenalnim The Last of Us-ovim, predstavlja jedan od rijetkih linearnih dijelova u igri koji nam služi kao podsjetnik šta je Silent Hills mogao biti. Grijeh je išta otkriti u vezi priče, tako da to prepuštam vama. Onog trenutka kad dospijete u Afganistan, istog trena postaje vaše sandbox okruženje.

Priča je naravno i dalje bitna, iako se mnogobrojnim glavnim misijama/sporednim operacijama svojski trudi da se stavi u drugi plan, no ne brinite, ona je i dalje driving force u ovom nastavku. Kao Big Boss u potrazi ste za osvetom protiv glavnog zlikovca Skull Facea nakon kobnih zbivanja na kraju Ground Zerosa. Tema oko same Big Bossove legende je definitivno interesantna i provokantna da bih je ovdje otkrio, tako da se ne brinite za spoilere. Ipak, odluka Kojime Productionsa da dobar dio informacija bitnih za priču pohrani u audio kasete nažalost znači da postoji mogućnost da propustite bitne dijelove vezane za samo razumijevanje i shvatanje čitavog konteksta priče.

Tranzicija u open world je u većini slučajeva glatko odrađena, iako sam ponekad poželio da je fast travel sistem malo bolje realiziran. Zbog zaista visoke produkcije u početku se vjerovatno nećete puno obazirati pažnju na preletavanja helikopterom. Ipak, nakon 100 sati gameplaya nemoguće je ne primjetiti da se gubi dosta dragocjenog vremena dolazeći od jednog cilja prema drugom.

Zbog nervozne, trigger happy umjetne inteligencije rijetko da ćete dva puta jednu misiju odigrati na isti način. Mali trzaj glave iza zaklona ili nagla promjena predloška kretanja da zapale cigaru može rezultirati bijelim odsjajem označavajući da smo privukli neželjenu pažnju protivnika. Da li će doći provjeriti, produžiti dalje, prijaviti situaciju preko radija ili možda čak pozvati prijatelja da ispitaju iznenadni šum… Nikada ne možete biti sigurni, što u svakom trenutku izaziva ubrzano lupanje srca i zahtijeva improvizaciju kako bi se izbjegla moguća eskalacija. Neprijatelji nisu obdareni nadnaravnom sviješću kojom su zaražene većina stealth igara, tako da kad ipak dođe do neizbježne alert faze, uvijek imate pristojne šanse za bijeg. Kombinacija navedenog sistema sa velikim rasponom između checkpointova definitivno pruža volju za životom, povećavajući napetost koja nam je vrlo dobro poznata iz prethodnih nastavaka.

Kojima Productions je u ovu svrhu kao pomoć novim i manje iskusnim igračima uveo Reflex Mode, koji vam pruža par nevjerovatno bitnih sekundi za brzinsko ućutkavanje protivnika.

Level dizajn je fenomenalan. Svako postrojenje se čini jedinstvenim, sa raznim načinima pristupa i putanjama okolo/preko/ispod neprijatelja, pružajući mnogobrojna mjesta za skrivanje, i distrakcija za kreiranje itd… Jedno od takvih mjesta koje pada na um je terasasto brdo sa slojevitim i usidrenim kućama, prepuno brdovitih uličica i uskih prolaza; kamp u močvari povezan sa daskama obavijen gustom šumom; razrušena pećina sa neprijateljskim postrojenjem u podneblju i naravno OKB Zero koji je vrhunac masterfull level dizajna.

Lijepo je vidjeti koliko su varijacija uspjeli upakirati u sporedne operacije. Dovoljno je samo da usporedimo jednu misiju praćenja mete u TPP i “napredan” stealth sistem sjedenja na klupi u Assassin’s Creedu. Stvarno iznimno velik replay value.

Sve što radite, počevši od glavnih misija do glupiranja u free roamu, pridonosi razvijanju vaše vojske. Sve se ulijeva u Mother Base, tajnog novog lika serijala. GMP (Gross Military Product) koji zarađujete prilikom rješavanja misija, vojnici koje fultonate i arsenal simboliziraju vašu snagu. Dubina uređivanja i podsticaj na “samo još jednu misiju” je nevjerovatna, a mogućnost prolaženja kroz bazu koju ste vi izgradili pruža ogroman gušt.

Po uzoru na visoku produkciju svakako se nije štedjelo na zvučnim efektima, holivudskim glumcima i muzičkim kompozitorima. Harry Gregson Williams se još jednom vraća u ulozi muzičkog producenta, a nova pridošlica, simpatični Ludwig Forsell bio je zadužen za čitav soundtrack The Phantom Paina. Sabrana kolekcija pjesama iz 80-ih bi svakako trebale zadovoljiti najokorjele audiofile. VO (voice acting) je na nivou, predvođen solidnim Kiefer Sutherlandom, glasom našeg protagoniste (zamjenjujući ikonu serijala David Haytera) zajedno sa fenomenalnim Robin Atkin Downesom, poslovično dobrim Troy Bakerom i James Horanom.

Buddies

Kojima Productions nam uvodi novu mehaniku u V nastavak, a to je famozni Buddy sistem. Uprkos mogućnosti pražnjenja crijeva po komandi i prouzrokojući proklizavanje vozila na putu, D-Horse ubrzo bude zamijenjen nizom različitih i svaki na svoj način korisnim suputnicima.

Quiet – lijepa, ali ubojita snajperistica, njene namjere su skrivene, a njena puška nemilosrdna. Svakako se potrudite da je regrutirate u vašu vojsku, jer je njena priča jedna od najboljih u igri (iako se njen outfit definitivno trudi skrenuti nam to sa pažnje).

D-Dog – on je, uistinu, čovjekov najbolji prijatelj, kojeg već sad vidimo da će postati omiljen među obožavateljima, a kako i ne bi, kad je vješt u borbi koliko i sladak.

D-Walker – opremljen za sve situacije da nikad nećete poželjeti da siđete sa njega (no pun intended).

Svaki od vaših suboraca pruža taktike za različite filozofije ratovanja i dodatno produbljuje već sad raznolik gameplay.

Kept you waiting, huh?

Originalni Metal Gear sa MSX-a bio je top-down, screen by screen stealth naslov. Poredeći sa masivnim ambicijama The Phantom Paina, teško je povjerovati da su obje igre produkt jednog kreativnog uma. Jedan serijal ne može dugo da opstane na surovom tržištu videoigara bez evoluiranja i Metal Gear Solid V: The Phantom Pain nam služi kao testament važnosti uzimanja rizika. Otvoreni svijet, uređivanje Mother Basea, varijabilne misije – ovo nisu tradicionalni aspekti jednog Metal Gear naslova, ali su oni koji The Phantom Pain čine fenomenalnom igrom.

Iako će pojedini die hard obožavatelji serijala ostati razočarani očekivajući klasični Metal Gear, TPP predstavlja vrhunsko postignuće za Kojimu i njegov tim i jedan je od ovogeneracijskih vrhunskih postignuća.

Budućnost serijala je upitna, ali ako je ovo stvarno zadnji Metal Gear naslov od Kojima Productionsa, ne ostaje nam ništa drugo nego da se naklonimo i salutiramo.

Story spoiler

The Man Who sold the World

Stvarno smatram da je najbolji način da razumijemo Venoma kao čovjeka koji apsolutno vjeruje da je Big Boss, ali kojem nedostaju značajne karakteristike njegovih stvarnih osjećaja. Poenta čitave priče oko razilaženja Big Bossa i Zeroa jeste da su imali različite interpretacije želje koje je The Boss zadnjim dahom ostavila svijetu, tako da ako dvoje ljudi mogu imati različite interpretacije jedne osobe, kako je Zero postigao da Ocelot stvarno “replicira” Big Bossa, a ne samo da kreira običnog “cyborga” koji bi posjedovao osnovna sjećanja na njega, bez pravih emocija u vezi tih događaja?

Moje viđenje čitave priče je da je Venom Snake samo “medic” u ličnosti i karakteru, ali programiran da ignoriše sva nedostajuća sjećanja i da u osnovi zavara sve (pa i njega samog) vjerujući da je on Big Boss što je duže moguće. Način na koji se on ponaša u igri je kao netko tko ne zna zašto radi to što radi i da jednostavno vjeruje šta drugi ljudi koji ga okružuju misle o njemu i šta drugi smatraju da bi on trebao uraditi.

Medicova prava ličnost i “true self” ponekad izvire na površinu i bez sumnje je više opraštajuća i mekanija osoba nego što je to bio Big Boss poslije dešavanja iz Snake Eatera. Još je naivan i ne čini nikakve “mračne” akcije sve dok ga drugi oko njega koji puno bolje poznaju Big Bossa ne prinude samim očekivanjem nečega što bi “Big Boss uradio u svakoj situaciji”.

Da parafriziram Big Bossa u MGS4 i temu četvorke, The Patriots nikad nisu uspjeli postići apsolutnu transformaciju jedne osobe u drugu (nisu replicirali Big Bossov “sense”). Dali su mu njegovih memes-a onoliko koliko je to bilo moguće, ali nikad nisu uspjeli implantirati Big Bossove duboke osjećaje i ideje koje je proživio na Venoma. To je smatram glavni razlog zašto nema nikakve emocionalne reakcije ili barem nekakvu rekolekciju sjećanja na AI pod.

Venom baš kao i igrač, nema pravog cilja, sa obzirom da je jednostavno brainwashed to just “go with the flow”, luta besciljno kao osoba koja nema istinite prave volje.
I Big Boss koristi to, Venoma, koji za razliku od Raidena nema nade za slobodu. Kad Venom sazna za istinu, on je sretan. Koja bolja osoba da zna šta bi Big Boss trebao uraditi od Big Bossa samog.

Umjesto samo da se kao u mađioničarskoj predstavi pucketanjem prstiju probudi iz hipnoze i razljuti da sazna da je fake, sve se samo više udubljuje u njegovu isprogramiranost and rolls with it. Sretan je da samo nastavi dalje sa hipnozom, dok naravno na samom kraju ne shvati da je bilo uzalud. Raiden barem nije bio doslovno programiran da mu fali slobodne volje.

Također iznimno mi se dopada Venomov osmijeh kad mu Big Boss kaže da je pola legende. Tačno se vidi da je u tom trenutku to što je njegov ego trebao čuti. Inače bi kolabirao pod težinom laži u kojoj živi. Tako da to samo pridonosi osjećaju ljudskosti kod njega. Čini ga čovjekom. Išao je sa Big Bossovim planovima godinama, ali tek kad na njegova vrata pokuca Solid Snake u Outer Heavenu razbija ogledalo kao znak odbijanja svoje sudbine. Ljudi kažu da je Venom tihi protagonist. Istina je da ne priča mnogo, ali ja mislim da kaže puno sa onim što “ne kaže”; odnosno svojim tjelesnim akcijama i facijalnim ekspresijama nam govori sasvim dovoljno, u onome što čini/ ne čini. Konstantno nam odaje svoje raspoloženje. Definitivno je puno pasivniji od “real deal”. Pasivna je ličnost sa milosrdnim akcijama koji se na neki način pokorava njegovim podređenima (čista odlika vojnika koji još nije načisto s tim da je on nadređeni).

“Kaz, what should I do…tell me like you used to.”

Iako prati rame uz rame Kazovu potjeru za osvetom (i istina je da na određenoj razini i on želi osvetu), nakon što je Skull Face mrtav vidimo da je proganjan od duhova prošlosti, odnosno ne samo da vidi viziju Skull Facea, već i Paz.

Revenge didn’t bring him Peace… Samo nemir. Kao što Paz kaže (ili još bolje, Venomovo srce): “You can kill Skull Face, murder Huey, slaughter Zero, burn the whole world down, but it won’t bring me back. Me, or any of the dead.”

Nekako bih volio misliti da Venomovo srce na kraju poštedi Hueya, milost koja nije zadesila Skull Facea (a možda i bi, da je naučio lekcija ranije).Ne samo da je spasio Quiet, ali joj je oprostio i vjerovao, i tu je vidio tračak ljudskosti (a ne čudovište kao svi ostali). Djeci je pokušao da pruži život kakav je on samo znao, koji je dobronamjeran, ali pogrešan. I sa kobnom zarazom koja zadesi Mother Base, očito je da nije odbojan na patnju koja se dešava oko njega.

Čuva u sebi puno osjećaja, vjerovatno nesiguran kako da nastavi dalje sa svim dešavanjima koja se zbivaju oko njega. I iz dobrog razloga.

Njegov um (Big Boss) je u konfliktu sa njegovim srcem (The Medic).

Kao igrač možemo vidjeti da je dobio pogrešan set karata nažalost. Ima takvu vjeru u Big Bossa da nastavlja da ga prati čak i kad ne bi trebao. Čovjek kojeg je idolizirao, koji je propovijedao da neće nikad iskoristiti ljude kao means to an end, je upravo radio baš suprotno od principa The Boss. Big Boss je postavio Medica na put uništenja; postavio je Diamond Dogs na put uništenja, dozvolio masakr u bolnici te se složio sa Zerovim planom, samo da bi mogao nastaviti tjerati dalje svoje ideale.

Ali kao da Venom ne može da to svari sve sve do samog kraja kad njegova uloga kao meat shield postane nemogućom za ignorisati.

Činjenica je da je njegova priča izgubljena u historiji, unatoč tome da je nedvojbeno oblikovao svijet, sprječavajući pad zapadne civilizacije za početak, čini ovu tragediju samo više… pa… epic.

Overall, priča je fantastična kako više razmišljam od njoj, jedina razlika je što se nije držala kalupa na koji smo navikli zadnjih 20 godina, ali je priča i dalje ostala true MGS temama. Malo je prezentacija čitava nejednako priložena igraču zbog open worlda (boljka većine takvih igara, a pogotovo story based), ali to ne znači da ne možete gledati iz malo šire perspektive i cijeniti kako je konstruisana. TPP postavlja čvrste temelje za buduće događaje i ima kraj koji će ostati uz nas za vijeke vijekova.