Prije nego što se bacimo na detaljniji osvrt najnovije epizode Igre prijestolja, smatram da ipak vrijedi još jednom upozoriti vas sve da se čuvate spoilera jer će ovaj članak biti mračniji od osvjetljenja u trećoj epizodi i prepun spoilera.
The članak is dark and full of spoilers
Dragi čitatelji, sada kada smo ostali samo vi, oni koji ste pogledali već epizodu te oni kojima nije stalo do spoilera, možemo otvoreno pričati. Dvojac pisaca D&D je us*o motku. Idemo ipak krenuti od početka. Game of Thrones je svoje emitiranje započeo prije devet godina. Od sedam potpuno emitiranih sezona, šest ih je bilo ispunjeno političkim spletkama, noževima zabijenim u leđa, impresivnim bitkama i sporom najavom one prave prijetnje – Zime. Sedma je sezona smanjila spletkarenje i polagano privodila svoju glavnu radnju kraju. Zima je stigla, stigao je Night King, sve prepirke ljudi su postale ništa naspram onoga što slijedi. U tome tonu je završila prošla sezona i serija je napokon stigla do pamtljivih riječi koje su ju pratile kroz čitavo postojanje: „Winter is coming.“
Pa mora da je Westeros zahvatilo globalno zatopljenje jer je ovo bila prokleto kratka zima. Sezona je krenula sasvim solidno. Jon i Daenerys vratili su se u Winterfell gdje nisu svi oduševljeni povratkom kćeri Ludoga Kralja. I dok je očito bilo da nedostaje onaj GRRM dodir dijaloga iz knjiga, epizoda je i dalje bila dobro posložena da se igra s emocijama gledatelja koji vjerno prate seriju i likove već godinama.
Druga je epizoda bila još bolja, meni osobno među najdražim epizodama u seriji. Koncipirana kao noć prije najdulje noći, scenarist Bryan Cobb posve je prirodno spojio likove koji su se nalazili na suprotnim krajevima bojišta i iskoristio sat vremena na konačan oprost od likova koje toliko volimo. Jaime i Brienne imali su fenomenalno izvedenu scenu gdje potonja postaje vitez i time na predivan način završava razvoj svoga lika. Isto tako, Jaime je, izuzev neizbježnog susreta sa Cersei, time konačno dovršio svoj povratak na put časti gdje pokazuje da bio čudovište kakvo je bio jer su drugi ga tako i zvali, stoga je najjednostavnije bilo dati narodu što želi. Skoro svaka scena je bila na mjestu, a Jonovo razotkrivanje pravih roditelja Daenerys tik pred borbu bila je točka na i stvaranju napete atmosfere pred ono što će postati najvećom epizodom Game of Thronesa u povijesti serije.
Duga mračna noć
Nisam ljubitelj superherojskih filmova, stoga nisam ni gledao Marvelove hitove, no imam osjećaj da je iščekivanje te treće epizode bilo jednako nepodnošljivo kao i iščekivanje najnovijih Avengersa za Marveloljupce. Ovo se čekalo. Miguel Sapochnik, čovjek koji je stajao iza Hardhome epizode te dvije ponajbolje epizode serije – Battle of Bastards i Winds of Winter – nalazio se iza kamere i znalo se da će ovo biti spektakl i prva stepenica na putu do apsolutnog kaosa koji će nastati u posljednjim epizodama serije. Rog se oglasio tri puta i krenula je borba za ljudski rod.
Odmah ću reći, nisam jedan od onih koji cjepidlači oko taktike u borbi, stoga ni ovdje ne planiram prigovarati o tome „ko normalan stavlja konjicu u prvi red“ te isto tako shvaćam kritike oko toga da je epizoda bila premračna, no osobno mi nije predstavljalo neku smetnju u uživanju u epizodi. Nažalost, ta dva problema bila su gotovo nevidljiva naspram onoga što je slijedilo.
Nema sumnje, bitka za Winterfell najveća je bitka koju su televizijski ekrani prikazivali. Dobili smo sat i pol impresivne akcije, predivnog CGI-a zbog kojeg sam dizao čeljust s poda više puta i predivne scenografije. Usporedbe radi, bitka za Helm’s Deep u drugom filmu Lord of the Rings serijala trajala je oko 40 minuta. Bitka za Winterfell trajala je skoro sat i pol. Ako to nije ogroman uspjeh, onda ne znam što jest.
I dok je epizoda bila apsolutni spektakl, ono što se događalo iza kulisa, onaj narativni aspekt koji je čak i u najvećem padu kvalitete pisanja i dalje bio na izuzetno visokim razinama, jednostavno je u potpunosti podbacio. Više je razloga tome, no krenuo bih od manjka smrti važnih likova.
Light armor. Medium armor. Heavy armor. Plot armor.
Ne volim kada radnja dosegne točku u kojoj gledatelja šokira samo radi šoka. Upravo zbog toga i volim Game of Thrones, jer trenuci šoka se mogu objasniti. Red Wedding dogodio se zbog posljedica Robbovih odluka i naravno da je došlo niotkud i nije se očekivalo da će dva važna lika tako naglo otići, no razlozi iza toga, nepoštivanje riječi koju je Robb dao, nepoštivanje Waldera Freya kao snažnog vladara svoga dvorca i odbijanje slušanja svojih savjetnika doveli su do toga tragičnog događaja.
Ned Stark bio je častan, no ta ista čast ga je ubila. Nije bio stvoren za igru prijestolja i završio je tragično. Tyrion je bio savršena osoba za krivicu smrti Joffreyja i politička scena King’s Landinga savršeno je iskoristila tu činjenicu da se vješto izvuče. Jonova smrt dogodila se jer je bio previše častan i držao je neprijatelje blizu umjesto da ih je poslao daleko gdje nemaju utjecaja. Svaki od tih događaja bio je posljedica loših odluka. Upravo je to čar Game of Thronesa i stavak koji su odbacili u trećoj epizodi 8. sezone.
Evo nekoliko situacija iz kojih su se naši likovi magično izvukli u trećoj epizodi. Jaime, Podrick i Brienne bili su okruženi mrtvacima koji su navaljivali čitavo vrijeme i natjerali ih u kut, no oni su svejedno ih sve odbili. U redu, Brienne i Jaime su ipak vitezovi. Podrick je učio od Brienne i sigurno se zna boriti. Tormund i Gendry borili su se doslovno na planini trupla. U redu, Tormund nije normalan, njega ne želite naljutiti. Sam je ležao na mrtvim tijelima usred bitke i plakao i nekako se izvukao svojim nožem. Ok to je – ček malo. Ne, to nema baš smisla. Jon je jurio prema Night Kingu kako bi ga zaustavio prije nego što dođe do Brana. Night King je samo ležerno pomaknuo ruke i podigao već ubijene wightove i ponovno ih oživio. Jeza. Tresu mi se kosti. Ovo je ono što se čekalo. Jon je sada okružen, vi borci koji su se do sada borili sada su već umorni i sva tijela koja su bacili na pod ponovno se ustaju? Pa ovo nije normalno! No, svi se oni znaju boriti i mogu se izvući iz svega pa tako i iz ovoga i sve je dobro.
To je prvi veći problem. Nije mi toliki problem što je bilo manjka smrti, problem je što je manjkalo smrti kod likova koji su se našli u situacijama iz kojih se u seriji ne bi izvukli. Sjetite se Yorena, člana Noćne straže u drugo sezoni kada se krene boriti protiv nekolicine Lannistera. Bio je vraški dobar borac i povukao je dvojcu za sobom, ali bilo ih je previše, nije mogao protiv toliko ljudi. Sjetite se Barristana Selmyja, čovjek se borio protiv 7-8 neprijatelja i većinu ih je pokosio, no i dalje ih je bilo previše, a slovio je kao najbolji borac u Westerosu. U bici za Winterfell nedostajalo je konzistentnosti i serija je jednostavno previše odudarala od onoga što ju je karakteriziralo čitavo ovo vrijeme.
No konzistentnost nije jedino što je izgubilo na učinku, druga epizoda, ona koja je savršeno završila radnju određenih likova u ovakvoj situaciji jednostavno nema smisla. Gubi se taj emotivni osjećaj i ta spremnost na to da je vrijeme da određeni likovi napuste igru. Izgubila su se dva važna lika, Jorah i Theon uz nekoliko sporednih, no ovo je borba svih borbi, ovo je borba za čitav Westeros i na kraju je imala slabiji učinak na gledatelja od Red Weddinga.
Idući problem je došao na samome kraju epizode. Smrt Night Kinga nije bila očekivana, a još manje da će Arya ga dokrajčiti. Nekima je smetalo što je upravo Arya bila ta koja je zadala završni udarac s čime se mogu djelomice složiti. Naime, Arya je svoju motivaciju pronalazila u osveti, a na njenoj listi je ostalo posljednje ime – Cersei. Njen trening je vodio tome da ona bude ultimativni nositelj osvete, nešto što smo vidjeli već u njenom pokolju obitelji Frey.
Isto tako je Jon bio onaj koji je svoje godine proveo nagovarajući ljude da su njihove prepirke sitnice naspram prijetnje koju predstavlja Night King. On je onaj kojeg je i Night King identificirao kao prijetnju njegovom pohodu. On je čak i ubio White Walkera u direktnoj borbi. Njegova priča i njegova motivacija gube na snazi kada se njegov susret s Night Kingom sveo na nekoliko sekundi izmjenjivanja pogleda. Štoviše, dojma sam da je ovo samo preokret preokreta radi, da se malo šokira publiku. Arya izvede nešto što se može slobodno nazvati killstealom. Kada se borite protiv neprijatelja satima, kada samo što niste ga dokrajčili i dođe netko, ubije ga i uzme sav XP.
No to je čak i manji dio problema. Veći problem čini upravo smrt Night Kinga bez većih posljedica. Da, izgubljeno je pola vojske, no koji je utjecaj na emocije gledatelja? Napeta je borba, no pola epizode se nisam bojao za likove, a to je ono što nisam htio od te epizode. Uz nedostatak posljedica, problem predstavlja i to da ako su naši likovi ovo preživjeli, kako će Cersei i Euron predstavljati veću opasnost? Radnja gubi na svojoj težini nakon što su se naši heroji borili protiv doslovne Smrti. Što je jedna luda kraljica naspram Smrti?
Iskreno mi je žao što je epizoda prošla kako je prošla s obzirom da su određeni trenuci bili savršeno odrađeni i uzrokovali su osjećaj jeze. Recimo umiranje Dothrakija ili pak čisti osjećaj bespomoćnosti kada je horda mrtvaca udarila u prve redove na fronti i počela se penjati jedno preko drugog kako bi doslovno zatrpali vojsku. Epizoda je bila čudna mješavina spektakularne akcije i slabe naracije.
Nakon ovog može samo bolje, jelda? Jelda?…
Četvrta epizoda je došla, od nje nisam puno očekivao i dobio sam… Epizodu koja me nije toliko razočarala, no natjerala me da se pomirim s činjenicom da ovo nije više Game of Thrones. Da, to je to što se tiče Zime, nema više Night Kinga i izgleda da je prava prijetnja čitavo vrijeme bila ljudska. Night King se mogao poraziti vrlo brzo i te prepirke nisu na kraju bile nevažne jer se sve ponovno svodi na politiku. Cersei je na kraju bila u pravu, posljedice za njeno zakidanje pomoći u borbi svih borbi su nepostojeće jer se sve svodi na jednu posljednju bitku.
Epizoda je imala svoj šarm u trenucima humora, isto kao i čitava sezona. Tormund je bio smiješan, Tyrion je ponovno koliko toliko lukav, Clegane je ponovno imao svojih tipičnih Clegane trenutaka i interesantno je da nije ispalo forsirano. To mi je izuzetno drago jer takvih trenutaka nema puno, stoga je vrlo važno da ispadnu dobri.
Ujedno je i dopustilo da se pokaže glavna razlika između Jona i Daenerys. S jedne strane je Jon čovjek naroda, pije s njima, veseli se, bori se s njima i svojom hrabrošću ih privlači pod svoje vodstvo. S druge strane je Daenerys koja svoj legitimet temelji na svom imenu i činjenici da svojim snažnim stavovima želi promjene, no pritom je previše izolirana od ostalih i živi u svome svijetu vladavine. Sve je to i najava sve očitijeg konačnog dvoboja u kojem Daenerys polako gubi strpljenje, a gubitkom svojih savjetnika polako i gubi kontrolu nad svojim akcijama. Ideja da ona postepeno postane kao svoj otac je na papiru odlična, no zbog manjka epizoda u 7. i 8. sezoni mi se čini poprilično požurenim. Imam osjećaj da će ta transformacija biti vrlo nagla, iako moram priznati da je Emilia Clarke imala svoj najbolji glumački trenutak u ovoj seriji.
Iako se doimalo malo forsiranim, trenutak u kojem Jaime i Brienne vode ljubav bio je očekivan. Ovo mi se više čini kao fan service, no nije mi nimalo smetao, to su dva lika koja su prošla kroz sito i rešeto zajedno i činilo mi se potrebnim da Jaimeju pokaže kako je mogao imati bolji život od tragičnog kraja koji ga vrlo vjerojatno čeka zbog ljubavi koju je imao prema Cersei.
Od svih likova, jedino mi se Jon čini kao onaj koji je konzistentan i drži se svojeg karaktera, vrlo je častan i ta čast je možda osudila svih Sedam kraljevstva. Izuzetno mi je drago što se izlajao o svojim pravim roditeljima svojim sestrama. Ono što mi je neshvatljivo je da, unatoč tome što već znamo, nismo vidjeli konkretno reakcije Sanse, Arye i Tyriona na tu informaciju. Scene su naglo prekinute i imao sam osjećaj kao da gledam sapunicu, a ne Game of Thrones. Drago mi je i što je Sansa pokazala da je od Littlefingera naučila manipulirati drugima. Suptilno je iza svojih osjećaja sakrila svoju pravu namjeru kada je tu tajnu otkrila Tyrionu koji je pak to otkrio Varysu. Informacija brzo kruži i ta informacija je dovela i do najgejmoftronz scene koju smo imali u zadnje dvije sezone, a to je razgovor između Varysa i Tyriona gdje raspravljaju o tome bi li Jon bio bolji vladar. Varys je napokon ponovno postao korisnim likom nakon sezone i pol i njegova vjernost ljudima te Tyrionova vjernost Daenerys mogli bi predstaviti konačnu borbu umova.
Također je donesen plan koji iskreno ne razumijem toliko. Vojska se ponovno rastavila i Daenerys putuje sa svojom flotom do Dragonstonea odakle će putovati za King’s Landing, dok Jon i Davos idu sa sjevernjačkom vojskom po King’s Roadu do King’s Landinga.
Nažalost, većina dobrih stvari u epizodi se raspada pred sam kraj počevši od Euronove magične zasjede blizu Dragonstonea u kojoj se na otvorenom moru samo pojavio s čitavom flotom koju nije primijetila ni Daenerys koja je letjela na zmaju metrima udaljena od površine niti Daenerysina flota prema kojoj su išli silni Euronovi brodovi.
Euron je na pramac svojih brodova postavio baliste zbog kojih Rhaegal pogiba na dovoljno interesantan način, ali s obzirom na to koliko su te baliste precizne, postavlja se pitanje kako su uopće ti zmajevi toliko moćni kada ih se može bez problema ubiti. U svom kaosu Euron nekako, neobjašnjivo, uspijeva zarobiti Missandei što ponovno uzburka Daenerysine emocije i uzrokuje još jednom da dogovoreni plan ode kvragu.
I time dolazimo do kraja epizode koji je ostavio gorak okus u ustima. Daenerys svoju vojsku od otprilike 50 Unsullieda i jednog zmaja dovodi pred vrata King’s Landinga na čijim zidinama ih dočekuju strijelci, Cersei, Mountain i zarobljena Missandei. Qyburn, Cersein savjetnik izlazi kroz vrata i kreće u pregovor s Tyrionom te međusobno traže da se svaka od kraljica bezuvjetno preda. As u rukavu Cersei je da je otvorila vrata svoje utvrde kako bi se civili smjestili unutra misleći da su na sigurnom, no stvaran razlog je puno lukaviji. Ako Daenerys napadne, ubit će većinu stanovništva nad kojim želi pravedno vladati.
Pregovori pođu po krivu i događa se nešto što više odgovara akcijskom filmu, nego li Game of Thronesu. Tyrion ostaje sam pred vratima, Daenerys je sa svojom vojskom izložena strijelcima ,a zidine su prepune balista. Cersei naređuje Mountainu da ubije Missandei te nakon njene smrti, Daenerys ljutito okreće svoje trupe i kreće u pripremu za borbu. Cersei ne naređuje napad, Cersei stoji sa smiješkom i čeka da oni otiđu. Rat je mogao završiti tada, Cersei je mogla imati osvetu nad Tyrionom i uspostaviti svoju vladavinu. Da, zvuči kao da sada nabrajam scenarije, no takve stvari su se dešavale u Game of Thronesu. To je bila čar serije, da se u svijetu s magijom događaji odvijaju vrlo ljudski. Glupost se kažnjava, a lukavost i okrutnost nagrađuje, makar privremeno. Ovo nije Game of Thrones. Ovo je akcijski spektakl u kojem likovi više nisu konzistentni i u kojemu se sve pretvara u kvazidramatične holivudske scene izmjenjivanja ljutitih pogleda.
Možda je najtužnije što nakon sedam sezona čistog gušta kojeg sam osjećao prilikom gledanja Game of Thronesa na kraju ne osjećam ništa. Ne osjećam neko veselje pred novu epizodu, ne osjećam uzbuđenje. Indiferentan sam prema radnji, a zbog nekonzistentnog pisanja likova i prema njima samima. Izuzetno mi je žao, pogotovo jer su likovi kao što su Theon i Jaime neki od najbolje napisanih likova koje sam imao prilike gledati. Žao mi je što je Tyrion postao neuspješni alkoholičar, a Cersei je iz okrutne majke koja je spremna sve napraviti za obitelj postala samo luđakinja. Žao mi je što su i sami scenaristi rekli da je razlog uspjeha Euronove zasjede taj što je Daenerys „zaboravila na njega“. Mislim stvarno, do toga smo došli?
Ovo je serija koja je obilježila ne samo desetljeće, već čitavu industriju. Breaking Bad je imao svoj prikladan kraj, Sopranosi su imali kultni kraj, no na drugom kraju spektra su Lost i Dexter, koje su putem izgubile svoj identitet. Bit će mi izuzetno žao ako se isto dogodi s Game of Thronesom u zadnjim epizodama, pogotovo ako će razlog tome biti požurivanje ne od strane HBO-a, već od strane samih scenarista.
