Nakon Sonyjeve odluke da prekine proizvodnju fizičkih izdanja za PlayStation, dio igrača se nadao logičnom rješenju: ako Sony ne želi, naći će se netko drugi. Problem je što se u praksi taj netko nema odakle pojaviti i to iz razloga o kojem se u industriji jednostavno ne govori.
Novinar Stephen Totilo pokušao je za svoj newsletter Game File istražiti kako igre uopće završe na disku. “Nisam znao kako videoigre uopće dolaze na diskove”, napisao je i ubrzo otkrio zašto o tome nema puno javno dostupnih informacija. Ljudi iz industrije bili su spremni podijeliti neke okvirne podatke, ali kad je razgovor došao do samog postupka izrade diskova, nitko nije htio govoriti o tome. Riječ je o poslovnoj tajni koju izdavači ne diraju jer moraju proći kroz Sony da bi dobili fizičko izdanje.
Skupo tiskanje diskova
Jedan konkretan broj je ipak izašao na svjetlo. Proizvodnja jednog diska s igrom košta oko petnaest posto preporučene prodajne cijene dok se obični glazbeni CD tiska za nekoliko centi. Razlika je u tome što nije riječ o običnom komadu plastike, nego o zaštićenom formatu, a ako se igra prostire na više diskova, cijena naravno raste.
Zašto je oko toga tolika tajnovitost, pokazuje povijest. Dreamcast je koristio vlastiti format diskova, no propusti u hardveru omogućili su piratima da si sami snimaju igre, što je dio izdavača otjeralo od konzole. Nitko u tom lancu ne želi biti onaj koji je javno objasnio kako se to radi.
Praktična posljedica je neugodna. Sonyjeve tvornice već se prebacuju na druge proizvode, a kad se proizvodna linija zatvori, alternativa neće biti. Teoretski bi homebrew scena mogla popuniti prazninu, ali za to bi netko iz industrije morao javno odati ono što svi čuvaju, a to se neće dogoditi.
