Kada se likovi kojima ne upravljamo u igrama učine dovoljno bitnima i živopisnima, hoćemo li imati snage hladnokrvno ih žrtvovati?
Problem kod imerzije u priču, a pogotovo kod likova (NPC-a) koji bi svojom prisutnošću trebali pričati priču je ta ako su oni samo svedeni da popune prostor i zadaju “fetch quest”. Ako ih slučajno (ili namjerno) ubijemo, nećemo imati dojam da smo išta drastično napravili.
Razvojni tim Dontnod Entertainment, koji stoji iza naslova kao što su Life is Strange i Remember Me, novim foršpanom upravo pokušavaju likove učiniti suprotnima od gornjeg opisa.
https://www.youtube.com/watch?v=K5_vAmYLZTE
Poanta je od njih stvoriti negenerične, osebujne, realne i živopisne likove – ljude, nakon svega. Ne samo nasumične vreće krvi koje ćemo mi u ulozi vampira zagristi po vrati i posrkati tu krv. Baš kao što smo u prošlom članku rekli, svako ubojstvo će imati značaj za ishod priče. Svaki žrtvovani lik će ostaviti trag na percepciju i ponašanje ostalih likova u gradu Londonu koji će oplakivati njegovu smrt.
A mi kao vampir u igri žrtvujemo ljude i pijemo krv jer to donosi iskustvo i veću moć. Na morbidan način, moramo oduzimati živote. Prije nego ubijemo pojedinog lika u igri, možemo mu čuti posljednje misli. Ultimativni odraz umirućeg ljudskog bića koji se susreće sa smrću od strane njihovog predatora žednog krvi oči u oči. Sudeći po testerima koji su isprobali igru, koncept je uspješan. Lako je ubijati ljude u igri koji su beznačajni i nemaju trunke osobnosti u igri. Ali kad su percipirani kao realna živa bića za koje se može vidjeti kako razmišljaju i kako se ponašaju sa spoznajom da će im život biti terminiran, to je već nova razina. Nakon svega, oni su ljudska bića. Hoće li time Vampyr biti jedna od igara kojom ćemo moći na neki način definirati psihološki profil igrača, ostaje za vidjeti.
Ako ste zagrijani i zanima vas igrivost, evo 30 minutnog videa, pa bacite oko:
