Spektakularan prikaz jednog od najsramotnijih događaja u povijesti Španjolske.
Filmove o opsadama utvrda i borbama do smrti za jedan mali dio zemlje već smo imali prilike vidjeti mnogo puta. Često oni spadaju u žanr ratnih drama, iako se ovaj jednostavan koncept koristio i u drugim žanrovima, na primjer, u hororu Dawn of the Dead. No u ovom slučaju ne govorimo o hororu; malo nespretno nazvani „1898. Our Last Men on the Philippines“ (španj. „Los ultimos de Filipinas“) španjolski je ratni film o borbi jednog malog bataljuna za crkvu na filipinskom otoku Baler. Godina je, pogodili ste, 1898., i Španjolska je već počela gubiti svoje kolonije diljem svijeta. Ovo je istinita priča koja predstavlja jedan od najsramotnijih događaja u povijesti nekad moćnog španjolskog carstva. Povijesne činjenice ne bi trebale biti spoiler, no svejedno neću u detalje kako ne bih puno toga otkrio. Ali dovoljno je da znate da nitko nije bio oduševljen njihovom inicijativom za tvrdoglavom obranom ove crkve.
Linearna radnja počinje epski, odmah signalizirajući jake tehničke specifikacije ovog vizualno impresivnog filma – kamera prelijeće guste džungle u više navrata, a prikaz vojnika koji marširaju kroz rijeku iz ptičje perspektive podsjeća na Marshland – drugi film na kojem je radio kamerman Alejandro Catalan i koji je, velikim dijelom njegovim zaslugama, također izgledao besprijekorno. Uglavnom, ova se grupa od pedesetak vojnika otisnula u rat s Filipincima na njihovom teritoriju, zauzevši malo selo u kojem se nalazi spomenuta crkva u pokušaju da ga obrane od napada protivnika. Vrlo brzo prisiljeni su povući se u crkvu i pretvoriti ju u improviziranu utvrdu. Otada se film rijetko miče iz te lokacije, fokusirajući se na mentalnu i fizičku degradaciju vojnika koji ostaju uskraćeni za hranu, piće i takoreć bilo kakva životna zadovoljstva.
Naravno, iz bataljuna od pedeset ljudi treba izdvojiti nekoliko likova kojima će se film moći više posvetiti. U ovom slučaju to su zapovjednik Martin Cerezo, kojeg glumi iskusni Luis Tosar, vojnik Carlos, te nekoliko drugih osoba koji imaju autoritet nad bataljunom, od kojih vrijedi izdvojiti sadističkog Jimena (Javier Gutierrez, glumio u Marshlandu). Previše ih je da bi ih se moglo nabrojati i opisati u detalje, no ovima će se scenarij filma najviše baviti, i treba napomenuti da nitko ne izlazi iz okvira svoje uloge – o malo kome znamo išta osim toga da je prisiljen ili boriti se do smrti ili predati protivničkoj strani. Zato ih kvalitetna gluma uzdiže iz zaborava; Tosar je poznati španjolski glumac, posjeduje zavidnu dozu karizme i o njegovoj izvanrednoj glumi ne treba puno govoriti. Alvaro Cervantes u ulozi Carlosa je lik s kojim će gledatelj najviše simpatizirati jer se s njegovim „everyman“ statusom najlakše poistovjetiti. Ostali glumci također su više nego sposobni u svojim ulogama.
Što se konteksta radnje tiče, zanimljivo je da su Filipinci prikazani kao relativno milosrdni borci koji samo žele svoju zemlju nazad, dok na španjolskoj strani imamo par likova koji se nikako ne mogu nazvati kompetentnim ratnicima, a poneki se ne ustručavaju ubiti ni bespomoćno dijete ili ženu. Ovakva perspektiva je nešto drukčija od modernih ratnih filmova koji imaju običaj glorificirati svoju zemlju ili predstavljati „svoje“ vojnike kao patriote čiste savjesti. I premda ni to nije nešto neviđeno, no svakako je dobrodošlo u ratnom filmu, a u ovom kontekstu i pristaje.
Ukratko, „1898. Our Last Men on the Philippines“ jedna je od boljih ratnih drama u posljednje vrijeme, tehnički sjajna (scene odišu ugođajem prelijepe, ali opasne tropske lokacije), ponekad vrlo napeta, no nikad se ne oslanja na zatupljivanje gledatelja nizanjem scena krvoprolića. Pozadina priče je, barem meni, bila jako zanimljiva jer je ovo jedan od manje poznatih djelića povijesti, možda i previše zanemaren s obzirom da rat u sumnjivim okolnostima nikad nije prestao biti relevantna tema. Stoga svakako pogledajte ako imate šansu.
