Philip K. Dick gleda ovo negdje s neba i gotovo je sigurno da ne može biti ponosniji.
Zašto bi itko išao snimati nastavak Blade Runnera? Radi se o 35 godina starom filmu koji je imao nemjerljiv utjecaj na sedmu umjetnost u žanru znanstvene fantastike i nema osobe, bilo one koji smatraju film remek-djelom, samo solidnim ili dosadom, koja je tražila nastavak. Zašto i bi? Filmovi kultnog statusa ne dobivaju nastavke, a i u slučaju kad ih dobiju, češće se radi o filmu koji narušava utjecaj originala. Nakon početnog skepticizma i iznimnog opreza pri najavi da se radi na nastavku, došla je vijest kako je režisersku palicu preuzeo Denis Villeneuve. Tu je doza straha nešto pala, i čak bih rekao da su ljudi bili zadovoljniji tim odabirom nego da je film išao u ruke Ridleyju Scottu kojem u starijoj dobi baš i ne ide najbolje. Villeneuve je preuzeo na sebe nemogući zadatak, a ono što je stvorio je ništa manje od remek-djela modernog doba sedme umjetnosti.
Iznimno je teško pisati o ovome filmu, a ne dotaknuti se nekih ključnih točaka filma kao i poveznica s prvim. No, zbog kvalitete ovog filma, dugujem vam prešutiti što više o radnji filma, a reći što više o tome koliko je kvalitetan svaki element filma. Možda i najfascinantnija stvar kod Blade Runnera 2049 je ta da besprijekorno funkcionira kao samostalni film u kojem može uživati osoba koja nikad nije pogledala original, a da je s druge strane perfektan nastavak s velikim implikacijama po cjelokupnu priču i, usudit ću se reći, čak i kvalitetniji film od prvoga.
Ryan Gosling u ulozi policajca imena „K“ centralna je figura filma i ujedno razlog zbog kojeg sam naveo da film funkcionira kao samostalna cjelina. Većinu filma pratimo kroz oči i priču policijskog službenika čiji je zadatak „umiroviti“ stare modele replikanata na području Los Angelesa. Negdje u svom zadatku „K“ otkriva tajnu vezanu za slučaj star 30 godina, onaj Ricka Deckarda. Gosling ulogu istrebljivača tumači savršeno i obrasci njegova ponašanja, njegovog raspoloženja, njegovih facijalnih ekspresija su u potpunosti pogođeni ovisno o situaciji u kojoj se nalazi i ovisno o novim informacijama koje otkrije vezane za slučaj. Kao što sam rekao, teško je pričati o njegovom liku bez naznačavanja tko je i što je, ali „K“ je primjer sjajno napisanog lika koji prolazi kroz čitavi spektar različitih emocija i na kojem se vidi koliko pitanja o čitavoj situaciji ima, a da ih ni sam ne može procesuirati. Čitav njegov put je prožet tolikom količinom svega, a Ryan to savršeno dočarava putem ekrana.
Harrisonu Fordu je ovo najbolja uloga unazad valjda 10 godina. Njegov lik nema pretjerano velik „screen time“, ali kada se pojavljuje na ekranu, na Fordu se vidi kako nije odlučio snimiti ovaj film samo kako bi umirovio još jednu franšizu, kao što je to uradio sa Star Warsom, već da je ovdje jer mu je legitimno stalo do ovoga filma i do utjecaja čitave priče Blade Runnera. Njegov „story arc“ je odrađen u perfektno odmjerenoj dozi da gledatelji originala zatvore taj krug, a da je i s druge strane novim gledateljima jasno tko je Deckard, zbog čega je bitan, što proživljava i što je prošao. Usudio bih se reći da postoje jako dobre šanse za Fordovu nominaciju za sporednu ulogu, nešto što nije ostvario u čitavoj svojoj karijeri.
Ostatak glumačkog ansambla je također na toliko visokoj razini i u široj slici atmosferu čini savršenom. Osoba o kojoj se ne priča dovoljno u osvrtima za ovaj film, a koja je razmišljajući sada meni ostavila strahovito impresivan dojam je Ana de Armas kao virtualna djevojka Joi. Nevjerojatno je kako je uspjela u tome da njen lik odaje dojam kao da se radi o istinskom virtualnom programu rađenom za film putem CGI-ja, a da je ujedno njen virtualni lik odavao sve crte ljudskosti.
U ulogama antagonista gledamo Jareda Leta kao Niandera Wallacea, spiritualnog nasljednika Tyrella, biznismena i proizvođača novih modela replikanata, kao i ostalih tehnološke robe; te njegovu suradnicu Luv koju tumači Sylvia Hoeks. Iako se ne radi o antagonistima koji će ući u anale filmske umjetnosti kao što je bio to Roy Batty (kojeg možda u konačnici ne možemo ni nazvati antagonistom), oboje su izvrsni u svojim ulogama i više tvore tu neku napetost gdje gledatelj ima osjećaj kao da postoji neka konstantna opasnost i neko „Big Brother oko“ koje je uvijek nad svima, a ne samo nad protagonistima.
Jedna od dvije minimalne mane koje ću spomenuti u ovom filmu odnosi se na Leta, ali ne na njegovu glumu ili njegov lik, nego na nedostatak scena s njime. Leto se vratio u formu nakon dobro poznate katastrofe i šteta je što nismo vidjeli još više od njegovog lika. Luv je s druge strane sve ono što treba biti, konstantna sveprisutna prijetnja. Od sporednih uloga ću spomenuti još i Robin Wright koja se već neko vrijeme dokazuje kao sjajna glumica, pa tako i u ovom filmu bez mane tumači lik poručnice policije.
Perfekcija. To je riječ koja na najblaži način opisuje tehnički dio ovoga filma. Roger Deakins već godinama lovi tog prokletog Oscara za kinematografiju (ilitiga fotografiju kako bismo mi rekli), i bit će prava pljuvačka u lice ako mu ga Akademija ne bude dala ove godine. Radi se o jednom od vizualno najljepših filmova ikada snimljenih, gotovo svaki kadar je kao malo slikovno remek-djelo i u potpunosti je uhvaćen štih prvog filma te se još nadograđuje sve ono što je prvi film utemeljio u vizualnom smislu. Osobno mogu vidjeti ovaj film kao djelo koje će studenti filmske fotografije i režije godinama secirati jer se jednostavno radi o visokoj umjetnosti. Uz to treba nadodati fenomenalne efekte koji ni u jednom trenutku nisu naprasni, nego fantastično pašu uz sve ono što vidimo na ekranu. Bilo da se radi o letećim automobilima ili gigantskim hologramima, bilo da su smještani u vrevu sumornog Los Angelesa ili njegov opustošeni okrug, sve izgleda bezgrešno. Vizualni element ovoga filma maltene zaslužuje čitavi članak samo za sebe.
Glazba Vangelisa u originalu bila je savršenstvo. To je nešto što će priznati i netko tko nije volio taj film, a isto se o glazbi može reći i sada. Ono što je mene jako ugodno iznenadilo je što nisam imao pojma tko je kompozitor. Znao sam da je Jóhann Jóhannsson, vjerni suradnik Villeneuvea, bio postavljen za kompozitora pa da je došlo do nekih trzavica gdje su odlučili kako ipak nije prikladan izbor za ovaj film, no nisam znao da je Zimmer taj koji je odabran ovoga puta. I stvarno ni u jednom trenutku tokom filma nisam pomislio „evo ga, klasični Zimmer“, nigdje nije bilo glasnog Inception „bwaaaah“ tona, ništa nije djelovalo kao njegova recentna djela, već se radilo o savršenom hibridu nekog novog futurističko distopijskog tona i posvete onom zvuku od Vangelisa. Glazba je korištena perfektno i diže upravo u onim trenucima kada je potrebno, stvara dodatnu napetost i podiže atmosferu na surealni nivo.
Sada ide onaj dio gdje bi trebalo nešto napisati o priči, ali ovoga puta to treba preskočiti. Dovoljno je samo znati da se radi o priči koja samostalno funkcionira sjajno, a koja kao nastavak funkcionira besprijekorno i nevjerojatna je rijetkost da u današnjoj filmskoj industriji imamo takvo nešto. Ona druga minimalna mana o kojoj sam pričao je određena situacija u filmu kada nas film nekim scenama ili ponovljenim dijalogom podsjeća što se dogodilo. Tko god je koncentriran na film, bez problema će pohvatati sve i bez tog podvođenja publici te bi se bez tog zadržala dodatna misterioznost unutar filma. Bilo kako bilo, film ni u jednom trenutku nije upao u zamku da od imena radi franšizu, da je temelj za neke buduće filmove, da mu je cilj napraviti marketinški bum gdje će svi kupovati proizvode s natpisom Blade Runner.
Ovo je film koji je dovoljan sam sebi, čija priča poteže čitavi niz filozofskih pitanja, i to ne na način da se ponavljaju iz originala, već se radi o nekim novim premisama koja su izgrađena na onome što je postavljeno ranije. Kroz nevjerojatnu atmosferičnost i karakterizaciju likova film uvlači gledatelja u taj tmurni, spori svijet i ne dopušta da pogledate negdje sa strane kroz čitavih 2 sata i 45 minuta. Osvježenje je kada na velikom ekranu možemo pogledati tako metodički sastavljen film koji nikamo ne žuri, nego gradi i gradi i u konačnici obara s nogu. Slobodno se može reći da 2 sata i 45 minuta nije dovoljno za sve ono što film nudi.
Za kraj moram još jednom spomenuti Denisa Villeneuvea. Ovo što je Denis napravio je razlog zbog kojeg odlazimo u kinodvorane i zbog kojeg gledamo filmove. Ovo je podsjetnik zašto volimo sedmu umjetnost i ovo je razlog zbog kojeg će neka nova generacija uzeti kameru u ruke i upustiti se u kreaciju. 35 godina kasnije snimiti ovako nešto je nevjerojatan pothvat i sigurno je da se radi o filmu o kojem će se pričati godinama unaprijed i koji će steći status kultnog filma kao i njegov prethodnik. Način na koji je ovo snimljeno je monumentalno postignuće koje će izdržati zub vremena i dokaz da i danas u Hollywoodu postoje genijalci na koje ćemo gledati kao velikane za 20-30 godina. Ovakvo djelo se jednostavno mora pogledati na velikom ekranu da vas u potpunosti očara svojom misterioznošću, sumornom i turobnom atmosferom u kojoj se igraju depresija i nada, a da pri tome izgleda kao nešto najljepše što ste vidjeli u filmskom formatu.
Ocjena: 95%