Gem, set, meč.
Potpuno neopaženo u naše kinodvorane ušuljao se film o jednom od najvećih sportskih rivalstava, onom teniskom između Borga i McEnroea. Ne čudi činjenica što je u kinodvorani bilo ravno petero ljudi u subotu navečer jer, realno, koga u Hrvatskoj zanima film o tenisu? Nadodajmo na tu činjenicu i onu kako je marketing za film gotovo pa nepostojeći te da je sniman od strane danskog redatelja Janusa Metza i razumljivo je zašto je vjerojatno većina pomislila da se radi o nekom dokumentarcu ili „indie sranju“ i preskočila ga pri odabiru za gledanje. No, kao što je Rush to napravio pred koju godinu, doduše na nešto većoj razini od ovoga filma, Borg vs McEnroe uspio je biti više od sportskog filma te je teniski teren učinio pitanjem života ili smrti.
Uloge Borga i McEnroea tumače Sverrir Gudnason i Shia LaBeouf i bez previše okolišanja ću reći da su oboje bili sjajni u svojim ulogama. Veliki plus filmu je što su se odlučili da svi ljudi oko Borga uistinu i budu Šveđani, tako da nema nekog neprirodnog engleskog ili nečeg sličnog, što od njegove strane, što od njegovih roditelja, trenera, djevojke. Borg je općepoznato bio jako čudna persona, čovjek koji je imao mali milijun rituala, kojem je sve moralo biti savršeno i koji nije pristajao ni na što osim samog vrha. Gudnason dosta dobro prikazuje najranjiviju fazu Borga kada su mu se po prvi puta u glavi počele motati misli kako možda više neće biti na vrhu, kako neće biti broj 1 u svijetu tenisa. Iako je jako teško prikazati čitav život jednog sportaša u jednom filmu, kroz „flashback“ scene i kroz glavu Borga uspijevamo dokučiti što mu stvara probleme, na koji način im se on odupire i kako balansira na žici hladnog genija i vulkana koji čeka kada će eksplodirati.
Slična stvar može se reći i za LaBeoufa koji u zadnjih par godina pokušava isprati ljagu koju su na njegovu karijeru bacile uloge u Transformersima i posljednjem Indiani Jonesu. Shia, kao i Gudnason, prikazuje, na i više nego solidan način, kako se kretao životni put tada mladog McEnroea, vidi se ta njegova divlja seljačka strana zbog koje bi ga čovjek nazvao zločincem filma, ali se isto tako i vidi da se radi o čovjeku koji živi taj sport i koji zna da sva svita koja mu fućka na tribinama i svi novinari koji ga provociraju jednostavno ne shvaćaju što on prolazi. Iako je McEnroe naizgled zločinac ovoga filma, a i pravi McEnroe je izjavio da mu se ne sviđa način na koji su ga portretirali u filmu (što nije čudno za McEnroea), osobno se i ne bih složio s time jer kada se cijela priča privede kraju postaje jasno zašto je na kraju i John osvojio simpatije publike na Wimbledonu i šire. Shia je tako jako ugodno iznenadio (kao što je to učinio i u još nekim nedavnim filmovima, npr. Fury) i ako ste i dalje na „hate vagonu“ što se njega tiče, siđite s njega, jer ovdje je odradio sasvim solidan posao.
Kao što sam već napomenuo, zgodan je detalj što je Borg bio okružen „svojim“ ljudima, pa je tako u sporednoj ulozi, po tko zna koji put bio sjajan Stellan Skarsgard, ali i Bjornova djevojka Mariana Simionescu koju je tumačila Tuva Novotny. Ostatak glumačkog ansambla koji je dobio omanje, pa pomalo i nezahvalne uloge u vidu Jimmyja Connorsa, Petera Fleminga i ostalih tenisača, kao i ljudi upućenih u svijet tenisa, odradio je također posao na razini, a detalji u vidu frizura, robe, ponašanja na terenu i van njega je poprilično dobro očaravalo period u kojem se ovaj meč odvijao. Možda fali tu još nekog mesa da ne budu sporedni likovi baš potpuno irelevantni, ali s obzirom na temu teško da se moglo puno više.
O samoj priči je, naravno, teško pričati jer gledamo psihofizičko stanje dvojice tenisača pred meč za koji znamo kako će završiti tako da niti u jednom trenutku ništa ne ide u nekom neočekivanom smjeru, ali dramaturški efekt da se radi o meču koji doslovno znači život ili smrt po ova dva sportaša je itekako postignut. Netko bi rekao „pa što, ako izgubi sad, ima sljedeću godinu“, „to je samo jedan meč od njih 1000 koje će odigrati kroz karijeru“, ali film jasno i glasno prikazuje koliko je značajan taj jedan, uostalom koji će jednog dana možda i zavrijediti svoj vlastiti film. I bome, čisto zbog prikaza stanja uma i uvida u tek djelić karijere ove dvojice se može reći da je opravdao to povjerenje.
Spominjao sam na početku recenzije Rush kao možda i najbolji sportski film ikad snimljen i kako Borg vs McEnroe ipak ne dolazi na tu razinu. Razlog tome je poprilično jednostavan, a to je sam tenis. Iako se slažem s količinom snimljenih sportskih scena i onih privatnih, dojma sam da je sam tenis mogao biti puno kvalitetnije snimljen i to u više navrata tj. više mečeva. Taj dojam nije neopravdan jer u trenutku kad gledamo famozni tie-break 4. seta u finalu gledamo poprilično dobro snimljene scene i napetost se može rezati nožem, iako znamo što će se dogoditi, no ta razina sportskih scena nije prikazana niti u jednom trenutku prije tog tie-breaka, niti u onim kasnijima. Čak je sama završnica bila pomalo antiklimaktična.
Kad se podvuče crta dobili smo jedan zanimljiv sportski film koji će se svidjeti ljubiteljima tenisa, ali i ljubiteljima sporta općenito. Rekao bih da ne bi bilo pogrešno ni preporučiti ga ljudima koji jednostavno vole film, a ne i sport, jer radi se o dobro odglumljenom i solidno snimljenom filmu sa zgodnom karakterizacijom dvaju sportskih legendi. Ipak, budite oprezni i znajte da idete u čistu domenu ljubavi prema sportu. Da je bilo više scena kao što je ona navedena, zvuči nevjerojatno, ali imali bi odličan film o tenisu. Ovako se radi o „samo“ dobroj posveti gospodi s teniskih terena i filmu koji će cijeniti „sports junkiesi“, ali potencijalno i obična publika.
Ocjena: 72%
