Ratni spektakl… ili klaustrofobična smrtna klopka?
Dunkirk, 1940. Drugi svjetski rat, „zarobljeni“ vojnici savezničke vojske na plažama francuskog gradića. Očaj, strah i nemir šaraju redovima vojnih trupa.
Vrijeme, ključ svega. Christopher Nolan, režiser i scenarist filma, čovjek sad već ogromna iskustva, još jednom pokazuje svoju opsjednutost vremenom. Tjedan, dan, sat. To su tri priče koje je Nolan spremio za nas. Priče o ljudima, jer ljudi su ti koji su odigrali najvažniju ulogu u navedenoj priči.
Još ću jednom naglasiti važnost vremena. Nolan je već nekoliko puta dokazao kako se voli igrati s istim, a situacija u ovom filmu nije ništa drugačija. Od same strukture čitavog filma pa do glavne glazbene teme koju smo već imali prilike čuti u traileru, otkucaj sata. Otkucaj sata koji prati ritam filma, nabija napetost i diže tenzije do uzavrelosti. Upravo je ta kombinacija najveći adut kojeg „Dunkirk“ posjeduje. Simfonija zvuka i atmosfere, napetosti, očaja i klaustrofobije. Nolan je unatoč činjenici da je film ocijenjen kao prikladan za mlađe od 13 godina uspio u dočaravanju straha koji je vladao na plažama Dunkirka tih dana. Barem u onakvom obliku koji možemo pretpostaviti.
Ne, nećete vidjeti iznutrice, krv i „direktne“ scene nasilja, ali ćete i dalje na trenutke osjetiti jednu od najgorih emocija koju možete, nemogućnost da išta poduzmete, odnosno primoranost da se prepustite vremenu i sreći koja će vas potencijalno izbaviti iz horora koji vas okružuje.
Hans Zimmer tu je još jednom odigrao jednu od ključnih uloga. Maestro filmske glazbe ponovno je pogodio. Tonovi koji izazivaju strahopoštovanje, pokazuju premoć protivnika, epski tonovi, tonovi nade. Svi su oni prisutni kroz čitav film. Radi se o jednom od zvukovima najispunjenijim filmovima koji su ikad ugledali svjetlo dana. Kroz gotovo čitavih stotinjak minuta koliko film traje glazbena podloga je prisutna. Toliko prisutna da će pokoji trenutak tišine izazvati čuđenje i sumnju vaših osjetila, strah od nepoznatog i strah od potencijalno nadirućeg horora. Dodajte svemu tome fantastičan sound design koji dočarava zvuk preleta bojnog aviona, škripu potopljenog broda te urlike očajnih ljudi na najbolji mogući način i imate zvučni spektakl kojem će vaše uši i mozak biti zahvalni. Vizualno, film je fantastičan, široki kadrovi, klaustrofobični kadrovi, scene borbi, eksplozije i ostatak vizuala su na vrhunskoj razini, očekivano od Nolana i njegove suradnje s Hoyte van Hoytemom.
No koliko god sve to bilo dobro, tu leži i prvi problem filma. Istina, užitak je slušati odličnu glazbu čitavo vrijeme, ali na trenutke ta glazba zapravo ne služi ničemu već je tu kako bi gradila nepostojeću tenziju. Doziranje je glavna riječ ovdje i koliko god na trenutke glazba diže film, gotovo isto toliko ga na trenutke i spušta.
Drugi, ujedno i najveći problem filma – scenarij. Za film koji je odlučio prikazati priču kroz oči vojnika, ljudi, film se premalo oslanja na iste. Karakterizacija gotovo da i ne postoji, jedini lik o kojem možemo nešto više saznati onaj je Marka Rylancea, koji je ujedno i odradio najbolji posao. Čak i o njegovom liku više možemo saznati iz njegovih gesti, odnosa spram drugih ljudi i ekspresija lica nego ičeg drugog. Gluma sviju je i više nego korektna, mnogo je posla bilo na ekspresivnoj glumi, prenošenju emocija preko govora lica i mimike tijela, a dijalozi su debelo u drugom planu. Gotovo da ih i nema. Dovoljno govori činjenica da se svega nekoliko sati nakon gledanja filma ne sjećam imena ni jednog od likova. Iz same strukture priča izvučeno je koliko je bilo moguće, ali mišljenja sam kako bi bolji izbor bio jedna konkretna priča nego tri manje, na kraju nedovoljno razvijene priče.
Naravno, netko bi mogao reći kako sama priča nije glavna stvar u ovom filmu već upravo ta atmosfera i dočaravanje horora koji su se izdogađali na plažama i obali Dunkirka, ali osobno čvrsto stojim pri tome da su za neku konkretniju emociju potrebni razvijeni likovi o kojima ćemo zapravo i brinuti, likovi za koje ćemo se čvrsto vezati, pa makar ta emocija bila i negativna. „Dunkrik“ mi to nije ponudio i iako ću priznati da je bio pokoji trenutak koji je izazvao trnce, falilo je nešto konkretnije, više mesa, nešto što će me prodrmati do kosti i reći da, to je to. Izostalo je ono nešto što će ostati sa mnom, nešto što će mi se motati po glavi danima, neka emocija, šok ili nešto treće. Gore navedeno jednostavno nije dovoljno.
Još jedan problem koji mi je zapao za oko jest nedovoljna dočaranost količine ljudi koji su se našli zarobljeni. Nisam dobio dojam kako se tu radi o 400 tisuća ljudi, izostao je taj dojam veličine situacije koja je naglašena samo kroz razgovor likova. Ovo i nije toliki problem zbog same strukture priče, ali jednostavno mi je upalo u oko.
Na kraju, teško mi je ocijeniti „Dunkirk“. Christopher Nolan naumio je isporučiti nam ratni spektakl, ali pri tome i ljudsku priču te pokazati sve horore događaja koji su se desili u Dunkirku. Djelomično je u tome uspio, ali nažalost ne do kraja. I dok postoje trenuci koji će izazvati vašu reakciju, istih je nažalost nedovoljno, a zvučna pozadina, koliko god bila fenomenalna, na trenutke je jednostavno prezastupljena. U slučaju da ne patite toliko na priču, dijaloge i scenarij općenito, siguran sam da ćete ocjenu povećati za 10 %, ako ne i više. U suprotnom, dobit ćete u najmanju ruku audiovizualni spektakl vrijedan koje kune više za IMAX iskustvo i dobro provedenih 100-tinjak minuta.
Ocjena: 79%
