Ono kad zabava u tvojoj kući predugo traje i želiš da se pokupe već svi doma, ali tada se opet dogodi nešto zbog čega ti je drago što su ostali.
Prije 3 godine James Gunn, čovjek do tada poznat ponajviše po režiji Slithera i pisanju scenarija za Scooby Doo filmove, uhvatio se naizgled nemogućeg zadatka. Trebalo je snimiti film o Marvelovim junacima o kojima su nešto znali samo pravi ljubitelji stripa. Najveći problem je naravno bio kako uprizoriti rakuna i stablo koji pričaju i mlate sve pred sobom. Prvi foršpani djelovali su dobro, ali za mnoge filmove je to tako pa na kraju dobijemo neki poluproizvod. Na opće iznenađenje gotovo svih, Guardiansi su postali jedan od najuspješnijih i najomiljenijih filmova ne samo u kontekstu Marvelovog svijeta, nego i u moru blockbustera 21. stoljeća. Karijera Chrisa Pratta lansirana je u stratosferu, Dave Bautista postao je osoba koju želimo vidjeti u svakom filmu, Vin Diesel i Bradley Cooper pokazali su iznenađujuću sposobnost „voice actinga”, pogotovo Bradley, dok je Zoe Saldana postala ona cura koju možemo staviti u bilo koji SF pod tonu šminke. Očekivanja za nastavak su, naravno, nakon tako neočekivanog uspjeha bila ogromna pa da vidimo u kojoj ih je mjeri Gunn sa svojim veselim društvom opravdao.
Show time A-holes
S obzirom da su već spomenuti glavni akteri, krenimo s analizom istih. Chris Pratt je još jednom ušao u ulogu Star-Lorda, ulogu koja mu najviše pristaje i neki će reći da je to ujedno i uloga na kojoj je često gradio ili čak i ponavljao istu u drugim svojim filmovima. Sve ono što smo vidjeli od Pratta u prvom dijelu vidimo i ovdje, samo što je ovaj put iskorišten kao centralni katalizator za priču. Iako je na kraju sama priča o Star-Lordu poprilično jednostavna i ne zahtjeva odgovor toliko dugačak da se na njega potroši čitavi „run-time“ filma, dobili smo ono što nam je obećano, a to je odgovor na sva pitanja postavljena u prvom filmu. Pratt je još jednom uspješno bacao humoristične komentare, ali i pokazao povezanost svojega lika kako sa svojom ekipom tako i sa svojom obiteljskom pričom. Zoe Saldana kao Gamora je dobila malo više materijala ovoga puta i dobro ga je iskoristila, što ide doduše i na ruku Karen Gillan koja je još jednom tumačila njenu sestru Nebulu. Antagonizam između sestara je objašnjen jako jednostavno i jako smisleno te su njihove međusobne reakcije bile u potpunosti na mjestu. I jedna i druga su dobile i pokoji „bad-ass“ trenutak, akcijske akrobacije su izvodile prema očekivanjima sjajno, a Zoe se još izuzev tog odnosa sa Nebulom pokazala kao bitan dio Guardiansa. Nadodat ćemo još i da je bila dobra odluka vratiit Nebulu u ovaj film koja se pokazala sasvim solidnim likom.
Dave Bautista kao Drax je mnogima bio najdraži lik prvog nastavka, ali ovoga puta podiže sve to na još jednu ljestvicu više. Količina scena u kojima je čitavo kino umiralo od smijeha kada je Drax nešto izvalio bila je enormna. Netko bi možda pomislio da bi došlo do zasićenja i da se radi o jako isforsiranom humoru, ali Bautista apsolutno svaku rečenicu izvodi perfektno i nemoguće je ne smijati se. Da se citirati skoro pa sve što je izrekao, a čak i u situacijama kada sipa životne mudrosti i kada Vin Dieselovski izjavi „We are family“ vidi se da se radi o namjernom preglumljivanju koje još više ubada u humorističnu žicu sa „follow-up“ komentarima koje ima nakon takvih situacija. Uz Bautistu, korak više je napravio i Bradley Cooper kao Rocket. Rocket je i dalje profesionalna šupčina koja uživa u stvaranju kaosa i ima jednu poprilično jaku akcijsku solo scenu popraćenu sjajnom glazbenom numerom. Ne znam kako to opisati, ali Cooper nekako ovoga puta tu sinkronizaciju izvodi još bolje i unosi još više života i duše u svoj lik. I dalje mi je nevjerojatno da je to stvarno on iza tog glasa.
Neznam što su radili s Vin Dieselom, jesu li čovjeka punili helijem i kako je on točno sudjelovao u davanju glasa Baby Grootu pa je uistinu teško reći koju pametnu o njemu, no zato možemo reći da je Baby Groot sve ono što smo očekivali od prvog trenutka kada smo ga vidjeli. Iznenađujuće je, i vrlo vjerojatno na kraju krajeva i pametno, što ga čak nisu toliko isforsirali. Nije se išlo na kartu „znamo da je Baby Groot sladak pa ajmo ga gurnuti u maltene svaku scenu koju možemo“, već je dobio odmjeren „screen time“ kao i svi ostali likovi. Svoju solo scenu dobio je u sredini filma te je ista ispala jako zabavnom. A kada spominjemo tu scenu, odmah nakon nje se veže scena s Yonduom kojeg tumači Michael Rooker. Rooker u zadnje vrijeme postaje po Comic-Conima omiljeni frajer i ljudi ga žele gledati češće u filmovima, a ovdje je dokazao i da te želje imaju svoj temelj s obzirom da je bio možda i najveće iznenađenje filma. Priča Yondua je dobro razjašnjena, kao i općenito stanje stvari među Ravagersima, no stavimo to na stranu. Razlog tome je što Yondu, u kombinaciji s Rocketom i Baby Grootom, ima najbolju scenu ne samo u ovom filmu, nego možda čak i kombinirano u oba nastavka. Kao što je navedeno ranije za Rocketa, tako je i ova scena glazbeno popraćena perfektno i bori se s nekim scenama iz jedinice za mjesto najbolje ukomponiranog audiovizualnog segmenta.
Kurt Russell u ulozi Ega nije sami vrh neprijatelja u svijetu Marvela, ali je opet jebeni Kurt Russell koji publiku može uvjeriti u bilo što i na kojem se vidi, ne samo da je glumčina, već i da uživa u svom poslu. Čovjek se može pojaviti u ovome, u Fast and Furiousu, u Tarantinovim filmovima ili u Tombstoneu i svugdje je jednako dobar i jednako omiljen svima. Koncept Ega je jako zanimljiv i iako sam rekao da ne spada u sami vrh, definitivno je u gornjem ešalonu i kudikamo bolji lik od recimo Ronana. Nije ništa revolucionarno u njegovom planu i da se nekako previdjeti kamo će otići glavna borba, ali vizualno i konceptualno se sasvim sigurno radi o jednom od boljih likova. Naravno, naglašavam opet da itekako pomaže to što se radi o Kurtu Russellu. Ugodno iznenađenje bila je i Pom Klementieff u ulozi Mantis koja je u vremenu koje je dobila na ekranu ispala jako simpatičnim likom, pogotovo u odnosu s Draxom, te ne bih imao ništa protiv kada bi vidjeli još nje u nekim budućim filmovima. Treba napomenuti i da je sav sporedni glumački ansambl odradio posao na visokom nivou, da su Ravagersi bili ok, da je rasa Sovereign kao sporedni neprijatelj bila upravo dovoljno sporedna te je način njihove borbe u obliku maloljetnih „gejmera“ bio fora. Spomenut ćemo i ulogu Stallonea koja je stvarno minorna i kojoj ne možemo ništa dodati niti oduzeti. Ne znam zašto je bilo potrebno izabrati baš njega za tih par minuta s obzirom da stvarno ne radi ništa posebno, ali dobro, niti je što zajebao niti je što ekstra napravio pa ćemo vidjeti je li to bilo ubacivanje tek tako reda radi ili imaju planove za njega.
I’m gonna make some weird shit
Iako je već napomenuto u nekim kraćim crtama, ovdje će se reći pokoja riječ više o audiovizualnom dijelu. Nikoga više ne iznenađuje što danas više manje svaki ozbiljniji blockbuster vizualno izgleda jako dobro, pa ni GotG vol. 2 nije iznimka od toga pravila. Rocket, Groot i svi ostali CGI likovi još jednom izgledaju jako dobro i u potpunosti usklađeno sa stvarnim glumcima, motion capture je još jednom odrađen super, ali ono što ovoga puta oduševljava su dizajn i iskorištene ideje. Ovo potonje se najviše odnosi na sam planet Ego koji je sa trilijun poligona najveći specijalni efekt ikada u povijesti filma. I stvarno sve što se odvija na tom planetu izgleda izuzetno dobro i ta kombinacija Kurt Russell – planet funkcionira kao i svi ostali vizualni segmenti u tom filmu. Što se soundtracka tiče, mislim da će prosječni gledatelj prepoznati manje pjesama u ovom nastavku nego li prošlom, ali i dalje se radi o jako dobrom soundtracku koji u principu cijelo vrijeme prati film poprilično dobro pa čak i ima svoju ulogu u samoj priči filma, ali 2-3 puta baš pogađa u žicu izuzetno dobro.
Nažalost, film nije bez mane jer koji film nema mane. Problem je taj što u jednom trenutku se nekako gubi smisao priče, tj. dobiva se dojam kao da film nema jasan cilj već da se radi o podijeljenom setu akcijskih skečeva sa različitim likovima. Da se razumijemo, sve te scene su zabavne i mogu ih gledati iznova sto puta, no negdje u sredini filma se jednostavno čini da se ne zna gdje sve to vodi. Ispreplete se nekoliko priča, pa imamo glavnu priču o Star-Lordu koja je poprilično jednostavna i možemo predvidjeti taman pred vrhunac filma što će se događati, imamo Gamora – Nebula odnos i imamo jednu potpuno zasebnu priču koja se vrti oko Yondua. Nasreću taman pred granicu da se film pogubi se sve počne nekako slagati na svoje mjesto, a i količina zabave, komentara podobnih za citiranje i unošenja sebe u ulogu od strane svakoga glumca, izvlače sve probleme koje navedena besciljnost u jednom trenutku filma stvara. Također, falila mi je možda samo još jedna akcijska scena više da bi dojam bio još bolji. Iako su pojedine scene bile i jače nego one u jedinici, kao da su bile malo rjeđe i kraće pa bi možda još samo jedna dodatna bila nekako taman.
Zaključak
U principu su stvari poprilično jasne. Kome se svidio prvi dio, pogotovo zbog likova i humora koji su glavni forte oba nastavka, svidjet će mu se i ovaj. Teško je reći je li ovaj film nadmašio jedinicu jer ipak u jedinici su nam svi ti likovi bili nepoznanica pa nismo znali što očekivati od Star-Lorda, Draxa, Rocketa, Groota, Gamore i ostalih, dok smo ovdje ipak znali što će nam ponuditi. S druge strane mnogi od navedenih, kao što je rečeno kroz recenziju, podigli su svoj nivo pa su nas i unatoč tim očekivanjima uspjeli pozitivno iznenaditi. Također, poprilično je subjektivan dojam je li dobro ili ne što ovaj film nije toliko povezan s ostatkom Marvelovog svijeta. U principu samo Nebula spominje Thanosa, dok sve ostalo nije ni na koji način povezano ni sa čime izuzev s prvim nastavkom, konkretno s pričom Star-Lorda, ali opet, dobili smo neke nove pojmove koji ipak ukazuju na to da se radi o izuzetno velikom svemiru s obzirom da se spominju, i vide, neki kozmički entiteti iz svijeta stripa. Kada se odmaknemo od tog „nerd“ segmenta, treba reći da smo na kraju dobili nastavak barem u rangu s onim prvim i generalno izuzetno zabavan film prožet većinu vremena sjajnim humorom i izuzetno kvalitetnim likovima koji će nas natjerati da im se opet vraćamo.
Ocjena: 85%
