Muška sponzoruša podliježe trendovima.
Vrijeme ide, a neke stvari nikad se ne mijenjaju. Žanr komedije ustaljeno kleči na koljenima i traži svog spasitelja, a takvi su danas, moramo priznati, jako rijetki. Komedije koje su nas uspjele totalno osvojiti i zapravo nasmijati do suza posljednjih nekoliko godina moguće je nabrojati na prste jedne ruke, a redovito su to filmovi koji se okreću novim i za žanr komedije donedavno nepoznatim konceptima.
Očito je kako je svježine potrebno, ali i dalje su većina onoga što nam se servira komedije izrađene po egzaktnoj šabloni koju gledamo već godinama. „How to Be a Latin Lover“ nije ništa drugačiji pa tako osim u ponekim situacijama pada u sivilo koje se nadvilo nad žanrom. Osobno bih išao toliko daleko da kažem kako većina današnjih komedija to i nije, već se radi ponajprije o feel good filmovima koji su rađeni isključivo kako bi pokazali kako je život lijep, a svi su problemi lako rješivi. Tu i tamo nađe se pokoja šala koja prođe, izmami vam mali osmjeh i to je to. U samom trenutku solidno provedenih 100-tinjak minuta koje ćete ubrzo zaboraviti.
Pozitivne stvari u filmu postoje. Eugenio Derbez funkcionira u glavnoj ulozi i iako ne glumi lika koji će izazvati osjećaj divljenja u vama ili neku sličnu, pozitivnu emociju, sasvim dobro koristi svoje vrijeme na ekranu i zbog njega vam možda neće biti potpuno žao što ste gledali film. Također, atmosfera kao i sama kinematografija filma prilično su dobre. Ipak, obzirom na mjesto radnje, tako nešto se i očekuje. Možda i ono najbitnije, Salma Hayek i dalje ima ono nešto, a nekolicina scena s njom u fokusu prava su poslastica.
Ostatak glumačke postave je za zaborav, pa tako imamo Kristen Bell u jednoj od svojih najgorih uloga, totalno promašeni duo Rob Riggle i Rob Huebel čija je jedina dobra scena ona u kojoj se pojavljuju indirektno i premalo korištenog Roba Lowea čiji je lik imao puno više potencijala. Klinac u filmu odrađen je toplo hladno pa je tako na trenutke simpatičan, a u drugom trenu želite da ga uopće nema. Možda i najveća žal ostaje za likom Michaela Cere koji je u filmu totalno nebitan, odnosno njegovu je ulogu mogao odigrati doslovno bilo koji mladić u 20-im godinama. Da su uzeli prvog lika na ulici, sve bi bilo identično što je prava šteta obzirom na potencijal za komediju kojeg Cera posjeduje.
Humor, kao što sam već napomenuo, većinom ne sjeda kako spada, fore su većinom isforsirane, a kroz film postoji svega nekoliko situacija koje su mi izmamile manji osmjeh na lice. Naravno, ako ste gledali trailer, podrazumijeva se da je i više od pola stvari u njemu ispucano.
Sva ta običnost prenosi se i na priču koja prelazi iz klišeja u klišej te svojom egzekucijom ne donosi ništa neviđeno, ali ono što treba pohvaliti direktna je egzekucija samog početka koji u svega nekoliko minuta uspostavlja likove i odnose u samoj priči.
Dovoljno o ovoj, ali i ostalim sličnim komedijama govori činjenica kako su određeni filmovi koji nisu komedije uspješniji u izazivanju smijeha. Tako na kraju ostajemo s dobrom atmosferom i pokojom naznakom nečega što bi moglo prerasti u nešto više, ali na kraju krajeva u tome ne uspijeva.
Samo za iznimne obožavatelje žanra ili pojedinog od glumaca.
