Više od standardnog postapokaliptičnog hororca.
U moru većinom sličnih (post)apokaliptičnih filmova koje u zadnjih 10-ak godina često viđamo na malim i velikim ekranima, malo koji se izdvaja izvanrednom kvalitetom ili nekim drugim obilježjem koje bi ga uzdiglo iznad mase. Većina se svode ili na blockbuster akciju ili sporu, melankoličnu dramu, no trik je u pronalaženju odgovarajućeg balansa između ova dva različita žanra kako bi se došlo do najboljih rezultata.
Što se tiče uzroka apokalipse koje smo dosad mogli vidjeti, e pa taj kreativni bunar polako presušuje. Zombije stalno susrećemo na TV-u i u kinima (The Walking Dead, World War Z, Train to Busan…), a da ne govorimo o igrama. Osim njih, tu su i kojekakvi mutanti i beštije, ali vjerojatno najpopularniji antagonisti u ovom tipu filma jesu upravo – ljudi. Uvjerili smo se da mogu biti i opasniji jer, naravno, ljudska priroda je nepredvidljiva, pa vam naizgled najbolji prijatelj može zariti nož u leđa kada to najmanje očekujete – ako je dovoljno očajan i ukaže mu se prilika. Ovo je malo radikalan primjer, ali nije daleko od istine.
It Comes at Night redatelja Treyja Shultsa najnoviji je primjer žanrovskog filma koji definitivno više toga pogađa u sridu nego što promašuje. Od visoke stope realizma i prizemljenih likova do moćne atmosfere, aduti ovog filma definitivno nadjačavaju nedostatke, iako ima i njih. Najveća zamjerka ne tiče se toliko slabije izvedbe određenog aspekta filma, nego više činjenice da ne ispunjava u potpunosti visoka očekivanja. No o tome nešto kasnije.
Priča se vrti oko tročlane obitelji koja preživljava u kućerini usred šume nakon katastrofičnog događaja. O kakvom događaju se radi nećete saznati, stoga slijedi malo upozorenje za one koji vole znati više o kontekstu nego što je ustvari potrebno; u ovom slučaju doista nije toliko bitna pozadina svega što je dovelo do sadašnjosti. Time što premisa filma graniči s apstraktnošću postiže se osjećaj misterioznosti i neugode jer ne znate što se u bilo kojem trenutku može pojaviti na ekranu. Shults je svojom fokusiranom režijom u tandemu sa solidno napisanim scenarijem odradio vrlo dobar posao imerzije gledatelja u priču te je mene osobno držao zainteresiranim već od prvog kadra zahvaljujući sjajnim vizualima i suzdržanom pristupu prepričavanju.
Ono što smatram najvećim plusom It Comes at Nighta je izbjegavanje jeftine sentimentalnosti, ali ne do mjere da super gluma ne dođe do izražaja. Svaki je lik ovdje odglumljen na razini, posebno pater familias kojeg utjelovljuje Joel Edgerton, već dokazani australski glumac/redatelj koji zaslužuje još više kvalitetnih uloga. Iako se u tih 90 minuta koliko film traje ne stignemo adekvatno povezati s obitelji protagonista, ipak ih se ne može otpisati kao nezanimljive, nego je svakome dano dovoljno vremena da nam ne bude svejedno ako/kad se nešto dogodi. Spomenuo sam već vizuale koji su neki od najljepših što sam u posljednje vrijeme vidio u hororcu. Zadnji put me na ovaj način zadivio The Wailing [FFA recenzija] sofisticiranim izgledom, a It Comes at Night također impresionira, samo više radom kamere nego drugim. Onih podugačkih „tracking shotova“ ovdje ima napretek i upotrebljeni su dovoljno često da ih svaki put zamijetite, no oni definitivno ne smetaju, nego vas samo podsjete koliko je truda išlo u tehnički aspekt filma.
Žanrovski, It Comes at Night je ipak bliži sporogorućem trileru/drami nego hororu jer se većinu vremena oslanja na emocionalne odnose između članova obitelji i njihovu interakciju s autsajderima. Jump scareova, iznenađujuće, ipak ima, ali u puno manjem broju nego biste očekivali. Dijalozi su više-manje uvjerljivi i zapravo nisu tako česti, a ekspresije likova vam dovoljno daju do znanja o mentalnom stanju likova, zajedno s nekoliko efektnih scena halucinacija. Da izbjegnem spoilere, neću više ništa napisati o radnji filma, nego samo preporučiti da ga pogledate ako volite postapokaliptične trilere/drame. Trebate biti spremni na to da ipak ne nudi nikakva veća iznenađenja u žanru niti teži grandioznom spektaklu, ali je prizemljen i intiman, a u nekoliko scena i vrlo napet. Dodir surealizma dodatno pridonosi atmosferi, samo bila bi mi još dojmljivija da se trajanje još malo rasteglo i više vremena posvetilo građenju odnosa između likova. No svejedno – preporuka stoji.
