Borba dva stila režiranja stvara novu nadu za „DC Cinematic Universe“.
As u rukavu. To je trebao biti Justice League. DC je nakon plejade prosječnih filmova i jednog iznadprosječnog (bez brige ne mislim na Suicide Squad) sve svoje chipove stavio na Justice League. Kako i ne bi? Radi se o najpopularnijoj skupini superheroja u povijesti. Može nekome Marvel biti kvalitetniji, može ih netko više voljeti, ali do prije 10 godina da vas je netko pitao da nabrojite tri superheroja rekli biste Superman i Batman među ta tri. Imidž ili brand (a nije Šuker) tih likova je moćan čak i sada, kada se s tim likovima rade stvari kao što su se radile u filmu Batman v. Superman, no sve manje se ljudi oblače za Noć vještica kao šišmiš i sin Kriptona, a sve više njih brije bradu u maniri Tonya Starka i naziva svoju torbu za alat držačem Mjolnira. Justice League, nažalost po DC, taj trend neće promijeniti, ali ipak ulijeva neku vjeru u budućnost ove franšize koje nakon prva tri filma nije bilo ni na mapi.
Nakon Man of Steela i BvS-a, Zack Snyder se uhvatio u koštac i s ovim filmom, iako je upravo on jedan od najvećih problema DC-a. Da se razumijemo, Zack je nevjerojatno dobar redatelj, što se vizualnog segmenta tiče, te njegovi svi filmovi izgledaju izuzetno dobro i artsy. Ali Zack pati od dvije bolesti, a one su da mu svaki film mora izgledati kao 300, još od onda kada je režirao 300, te da je slab pri koherentnom pričanju priče. Zbog nesreće u obitelji redateljsku palicu je preuzeo redatelj Avengersa, Joss Whedon i čini se da je upravo Whedonova iskra bila ono što je nedostajalo Snyderovim dosadašnjim DC filmovima. Ruku na srce, ponekad je u filmu bolno očito koji dio filma je radio jedan čovjek, a koji drugi, što nikako ne ide filmu na čast, ali taj gulaš stilova je ipak iznjedrio zadovoljavajući film.
Nema akcije bez kemijske reakcije
Ono što čini Justice League iznadprosječnim filmom za DC standarde primarno je gluma i kemija same ekipe. Već viđeni likovi pružaju onu kvalitetu koju smo već vidjeli ranije, dok novi likovi sjaje više od očekivanog. Ben Affleck je tako još jednom sjajan kao Batman i osobno ga i dalje smatram najboljom tj. najispravnijom live-action iteracijom Batmana. Funkcionira kao Bruce Wayne, sjajno izgleda u kostimu, dijalozi s Alfredom su uvijek na dobroj razini, a u akciji izgleda onako kako Batman treba izgledati. Gal Gadot je samo nastavila niz, pa tako sve ono dobro što je donijela u svom solo filmu, donosi i ovoga puta kao Wonder Woman te je njena interakcija s ekipom, pogotovo s Batmanom, na razini. I da zaključimo The Trinity, Superman je napokon odrađen kako treba!
Nije tajna da se Superman vraća u ovom filmu, davnih dana su to odali te je taj dio možda i stvar koja me najviše brinula pred film. Nasreću, ne samo da je vraćanje Supermana izvedeno dosta bezbolno i razumljivo, nego smo napokon dobili i Supermana koji nije u depresiji. Ima jedna rečenica u filmu gdje Sups kaže „I love truth and I’m a big fan of justice“ i koliko god ta rečenica zvuči cheesy, Cavill je izriče u maniri Reevesa sa smiješkom na licu. Tri filma su bila potrebna da dobijemo tu klasičnu američku ikonu, pa eto, bolje ikad nego nikad.
Od novih lica, ono koje se najviše ističe je Barry Allen, odnosno Flash. Grant Gustin u seriji odrađuje solidan posao, ali Ezra Miller je to nadmašio u samo jednom filmu. Lik mu je izuzetno simpatičan, jako dobro funkcionira u odnosu sa svim ostalim likovima te cijeli koncept da se on u principu tek uči koristiti svoje moći jako podsjeća na ovogodišnjeg Spider-Mana. Jasno, Flash tu nije dobio prostora da cijeli film bude o njemu, ali njegov lik je jako dobro konstruiran i u tom screen timeu kojeg ima. Jason Momoa kao Aquaman je također ispao bolje od očekivanog. Iako ne izgleda kao ona tipična blesava verzija Aquamana, nije ni nepotrebno darkerski kako su djelovali početni dojmovi. Volio bih doduše da je dobio pokoju minutu više ili da koristi neke određene individualizirane moći, jer je djelovao u principu kao lik snage na razini WW ili niže, samo što u rukama drži trozubac. Bilo kako bilo, imao je pokoji dobar one-liner te je također kvalitetan kotačić mašinerije.
Druga stvar koja me najviše brinula nakon Supermana bio je Cyborg, no srećom, i on je ispao više nego solidan. Ray Fisher, inače kazališni glumac, nikada nije glumio u nekom dugometražnom filmu, no bez većih problema je uskočio u multimilijunski blockbuster i oživio Cyborga koji je bio poprilično interesantan lik. Iako nije u potpunosti jasno koje su sve njegove sposobnosti, zgodno je što ni sam lik nema kontrolu nad svojim kibernetičkim moćima te me iskreno poprilično interesira kamo će ga priča odvesti. Nikada nisam mislio da ću to reći za Cyborga.
Pored ove velike šestorke, mjesta za sporedne likove i nema previše, ali onda kada se i pojavljuju to djeluje dobro. Jeremy Irons je izvrstan kao Alfred, što je uostalom bio i u BvS, dok J.K. Simmons u te dvije minute koliko je na ekranu izgleda kao sjajan Jim Gordon te se radujem vidjeti obojicu više u solo Batman filmu. Tijekom filma još jednom se vraćamo i na otok amazonki gdje su djevojke jednako dobre kao što su bile i u WW, a kada smo već kod djevojaka, vratila se i Amy Adams kao Lois Lane te Diane Lane kao Martha Kent. Srećom po priču filma ovoga puta nemaju (kao ni njihova imena) ogroman utjecaj na samu priču, već su dozirane točno onoliko koliko trebaju biti prilikom Superman djela priče.
Ima rogove, mora da je negativac!
Ono što nažalost nije na razini, što je uostalom nekako i rak rana mnogih filmova o superjunacima, upravo je villain filma, tj. Steppenwolf. Nije pretjerano jasno tko je Steppenwolf, nije baš ni jasno zašto želi ono što želi u filmu, a iskreno ne predstavlja ni pretjeranu prijetnju u konačnici. Poprilično sam siguran da bi Justice League imao više problema pri sprječavanju benda Steppenwolf u borbi ili pak da oživi knjiga Stepski vuk Hermana Hessea te ih napadne, nego li s ovim likom, no što je tu je. Osobno mi se čak više svidio dizajn parademona i njihova najezda od njihovog vođe, a ne pomaže pri tome ni što je CGI korišten pri njegovoj izradi uistinu katastrofalan. Nije mi jasno kako film koji košta 300 milijuna dolara može dopustiti da kompjuterske animacije u nekim dijelovima izgledaju kao one iz igre za PS2 te je to veliki propust za film čiji je primarni fokus biti blockbuster koji će odvesti ljude u kino da žderu kokice, piju Colu i gledaju kako se fiktivna bića mlate na velikom ekranu.
Izuzev navedene mane vrijeme je da se nabroje i druge, a one su nekako i očekivane. Film sam po sebi niti u jednom trenutku ne postaje onoliko uzbudljiv koliko bi film o ovim likovima trebao biti. Uvijek je tu negdje na granici toga da dignemo ruku u oduševljenju što vidimo Batmana i Supermana kako se bore protiv neprijatelja, no nikada tu granicu ne prelazi. Jednako tako, dogodilo se ono što se moralo dogoditi u filmu gdje se gura 6 likova u period od 2 sata, a to je da jednostavno nema vremena da budemo dovoljno dugo uz sve i da ih bolje upoznamo.
Problem je utoliko veći što se svakom od novih likova gura nekakav backstory koji nam ne govori previše i koji nije dovoljno dobro razrađen, pa najčešće potrošimo vrijeme u principu ni na što. Barry Allen priča s tatom Henryjem u zatvoru i govori mu da zna da nije on krivac za smrt Barryjeve majke tj. Henryjeve žene, Aquaman ima nekakav posjet Atlantide gdje se vodi dijalog o nečemu što sam već zaboravio, dok Cyborg krivi oca za svoj nastanak i sve su to divni i krasni trenuci za ljubitelje stripova koji znaju otprilike o čemu se tu radi, ali što to znači za nekog prosječnog gledatelja? To nije easter egg, tu se doslovno troše minute i minute filma iz kojih ne dobivamo ništa. Sjećate se onog wtf trenutka s Thorom i špiljom u Age of Ultronu? E pa zamislite još 4 takve scene.
Ima li nade za nas?
Tonalitet filma je pogođen, odnosi između likova su pogođeni, glumački ansambl je jako dobar te je cjelokupna aura/kemija Lige izuzetna, ali u konačnici, je li to dovoljno? Priča je kaotična i služi svrsi u principu sama sebi – bad guy mora sakupiti stvari A, B i C što tjera good guyse D i E da okupe još tri good guysa F, G i H, kako bi zaustavili protivnika, da bi na kraju shvatili da im je ipak potrebna neočekivana pomoć koju su realno svi očekivali i prije filma. To je sve ono što smo znali prije filma iz foršpana i najava i to je upravo ono što u filmu dobijemo, bez iznenađenja. I u redu, ne spočitavam to kao pretjeranu manu jer to se događa u principu u svakom superherojskom filmu od kada je svijeta i vijeka, ali pored tako dobre kemije i interakcije glavnih likova ostaje žal da se nije dobilo još više, pa makar i u tom vizualnom segmentu. Justice League je u konačnici, po meni osobno, bolji film od onoga što kritika kaže, s iznimno dobro pogođenom samom Ligom i njenim članovima, no šteta je da ostali elementi nisu ispratili tu razinu. Je li „više od solidnog“ dovoljno dobro za Justice League? Nakon neki prethodnih DC filmova, možda i je.
Ocjena: 72%
