Što se dogodi kad križate filmove kao RocknRolla i primjerice Sherlock Holmes: A Game of Shadows? Holivudizirani pokušaj reminiscencije na vlastito zlatno doba.
Što god rekli i mislili o Ritchiejevom radu i stvaralaštvu, on objektivno ne zaslužuje polupraznu dvoranu za pretpremijeru svog posljednjeg uratka pod nazivom King Arthur: Legend Of The Sword. Taj scenarij jučer nije baš bio lijep za doživjeti. Istina, dio krivice se može svaliti na otimanje dobrog djela publike od strane Guardiansa, tako da King Arthur ima tu nesreću da izlazi u doba kad blockbuster hara, ali opet… Zanemarimo li propali brak s Madonnom koja mu je očigledno isisala životnu energiju natjeravši ga da snimi onu abominaciju zvanu Swept Away, Guy Ritchie uvijek napravi jako dobar film. Teško da će se ponoviti Lock, Stock ili Snatch doba, no opet, taj svoj specifičan stil njeguje i dan danas. A taj stil iziskuje lijepu dozu respekta. Ništa više, ništa manje.
Podnaslov možda djeluje pretenciozno, no to je bio prvotni dojam koji sam dobio odgledavši prvih 10 minuta filma. S obzirom na to da se radi o fantasy settingu, naravno da će se vizualno stavljati naglasak na CGI prikaze borbi i lokacija kao što su dvorac ili srednjovjekovni London (pardon, Londinium). No ono što Ritchie vuče iz zlatnih dana, stavljajući smiješak na lice svakome tko to razumije, su dijalozi. To su točno onakvi dijalozi gdje likovi vrše naraciju dok se brzinski izmjenjuje kamera prikazujući likove kako pričaju i samu priču koju pričaju. Dodajmo još tu jednu žlicu onog specifičnog britanskog humora i to je to. A takvi dijalozi čine pristojan dio filma. To ne može biti ništa drugo nego plus.
O glumi ne treba previše trošiti riječi (iako će se najvjerojatnije dogoditi upravo suprotno). Svi glumci vrlo uvjerljivo glume svoje uloge, dok jedini problem koji imam s njima je njihovo vizualno utjelovljenje. Charlie Hunnam koji utjelovljuje samog Arthura mi više izgleda kao neki nabrijani „macho“ Viking željan samodokazivanja. Osobno, Arthura nisam zamišljao kao takvog plavušana, no izvlači ga onaj fini britanski Newcastle naglasak. Kad ga čujem, imam dojam da se radi o budućem vođi kojem samo treba malo discipliniranja da se prestane inatiti.
Jude Law kao negativac kralj Vortigern briljira. Ima taj polupsihopatski pogled i držanje čime utjelovljuje ono što mora baš kako treba. A to je izazivanje strahopoštovanja kod naroda. Kako i sam kaže u filmu da je to opijajući osjećaj kad izazivaš strah kod ljudi da ti se tako pokoravaju. Ali opet, fizički on meni izgleda kao klaun koji radi u ribarnici. Ona kruna na njegovoj glavi koja pomalo ćelavi izgleda presmiješno. Kao dijete koje bi išlo u maškare, a zarobljeno je u tijelu odrasle osobe pa roditelji zovu policiju u strahu da ne otme slatkiše maloj djeci po ulicama. Kralj bi morao izgledati dostojanstvenije, kao ultimativna vrhovna ličnost, a ne kao neuspjeli modni mačak koji živi u nekoj svojoj fantaziji.
Ostali likovi, kao George, Wet Stick, Back Lack ili Bill su bez zamjerke. I ovdje se vidi Ritchiejev hommage vlastitim starim filmovima (zvone li vam imena kao što su Bacon, Turkish, Soap, Hatchet Harry, Plank, Brick Top, Franky Four Fingers?). Da, radi se o unikatnim imenima odnosno nadimcima koje samo Ritchie može smisliti. A kad tek vidite hrvatski prijevod, umirat ćete od smijeha. Za razliku od, primjerice, filma Star Wars: Rouge One gdje su sporedni likovi totalno bezlični i postoje tek tako da popune prostor svojom lošom karakterizacijom, ovdje se događa čista suprotnost. Svaki sporedni lik u King Arthuru je dobro okarakteriziran i dovoljno distinktivan da se pamti.
Imam dojam da o priči ne moram ništa govoriti kad manje više svi znaju tko je King Arthur i onaj famozni mač (Excalibur jelte) kojeg samo on može izvući iz kamena. Samo tu priču ovoga puta vidimo iz Ritchiejevog kuta, a taj kut je…. pomalo tup. Ostao sam dojma kao da nešto fali. Nisam baš bio entuzijastičan kad sam vidio da će biti veliki naglasak na peglanju karaktera samog Arthura. Životna situacija koja je natjerala našeg budućeg kralja da u svojim cca. 30-im godinama glumi nekog wannabe opakog macho lika, a ujedno i zakašnjelu verziju pubertetlije. Sinko moj, rečeno ti je odavno što ćeš postati kad narasteš, ne moraš se opirati i mrziti cijeli svijet zbog toga! Nije ti 13. godina.
Radnja, iako dosta dinamična, zna na trenutke usporiti tempo. Srećom pa tih momenata nema puno, pa ne kvare ukupni dojam, kao recimo David Beckham. Da, čak je i on vrlo kratko u filmu. Izgleda kao neki frfljavac iz Pitomače koji je izgubio pola prednjih zubi u lokalnoj krčmi na fajtu poslije 2 pive jer više nije u stanju popit. Cameo ili ne, stvarno nije bio potreban. Hvala svevišnjem, njegova uloga ne traje više od minute, ali se nalazi na jednom od bitnih dijelova. Šteta. Radije se ti ljepotane bavi nogometom i stvarima relevantnim za tu branšu, a pusti glumu nekom tko zapravo zna glumiti.
Navodno, King Arthur opasno podliježe kritikama koje su ga dočekale na nož. Uistinu ne shvaćam zašto je tome tako. Ako je suditi po nekolicini Ritchiejevih prošlih filmova, točno se moglo znati kakav film valja očekivati. King Arthur: Legend Of The Sword definitivno odiše njegovim prepoznatljivim stilom pisanja i snimanja kroz gotovo cijeli film. Samo to po sebi je i više nego dovoljno da odgledate film. Vjerujem da ćete dobiti sličan dojam nakon prvih 10 minuta kao ja. Film je vrlo dobra interpretacija priče i ide u bok s posljednjim Ritchiejevim ostvarenjima. Ako slučajno imate nerealna očekivanja kao Lock, Stock ili Snatch, tada imam loše vijesti za vas. Ako ne, očekuje vas solidna uživancija.
Ocjena: 77%
