Završetak jedne ere.
Godina je 2000., i tada relativno nepoznati glumac, Hugh Jackman, ulazi u ulogu Wolverinea/Logana. Tada je to bilo vrijeme kada se od „superhero“ žanra nije očekivalo puno te su prva dva X-Men filma bila uz Spider-Mana i Bladea svijetla točka žanra početkom tisućljeća. Kasnije smo dobili od strane Foxa (Marvela) Daredevila, Hulka, Fantastičnu četvorku, a čak je i X-Men franšiza podbacila s trećim nastavkom, kao i nešto kasnije s Wolverine: Origins. Bilo kako bilo, i u dobrim filmovima i u lošim, jedna stvar je bila poprilično konstantna, a to je uloga Hugha Jackmana.
Ljubitelji X-Mena, tj. stripova općenito, prepoznali su koliko je Hugh ušao u tu ulogu te je na neki način čak i kreatore stripova usmjerio u tome da Wolverine i u tom mediju još više nalikuje na Hugha. Kada takav utjecaj ostaviš na izvorni materijal, onda znaš da nešto radiš dobro. Nažalost po Jackmana, uz svu njegovu kvalitetu, scenaristi i redatelji su ga ujebali nekoliko puta i to najviše u njegovim solo filmovima, no nakon 17 godina igranja iste uloge napokon smo dobili film u kojem se sve dobro i loše do sada isplatilo. U svakoj sceni i sa svakom izrečenom riječi vidi se da je ovo film na koji je Jackman čekao.
Kemija među glavnim likovima nešto je što će gledatelji znati cijeniti.
Moram priznati da me bilo strah kada sam vidio da je redatelj Logana, James Mangold, isti čovjek koji je režirao i Wolverine, jedan od meni osobno najnepotrebnijih superhero filmova uopće, no s prijeko potrebnim R rejtingom (18+) očito je i James dobio puno više materijala s kojim se mogao igrati te je uspio snimiti možda i najkvalitetniji film vezan uz X-Men franšizu, ali i film koji se bez pretjerivanja može uvrstiti visoko na ljestvicu najboljih filmova u žanru. Ono što čini Logana toliko dobrim filmom je što se radi o izrazito osobnom filmu koji unutar granica „superhero“ žanra sadrži elemente obiteljske drame prožete sjajnom intimnom studijom karaktera, ali i elemente visoko oktanske akcije napumpane nasiljem koje je jednostavno potrebno za lika kao što je Logan.
Već sam napomenuo koliko je Hugh Jackman bitan za ulogu i kako je poprilično očito da ne možemo nikog drugog više vidjeti kao Logana, ali vjerovali ili ne, u ovom filmu on uspijeva biti još bolji. Apsolutno sve karte su u ovome filmu bačene na stol i Jackman pruža ulogu života vrijednu čak i nekakve nagrade. Šteta je što će možda kritički njegov performans biti zanemaren jer se radi o kompletnom paketu, no članovi institucija koje dodjeljuju nagrade nikada nisu voljeli ovakve filmove. Iz svakog pokreta i tika, svakog kašljanja, natakanja alkohola u sebe, izlijeva bijesa, ali i ljubavi, je očito koliko je truda i želje čovjek unio u svoje posljednje tumačenje ovog lika. No, dok je od Jackmana bilo očekivano da će opet biti sjajan, iako je ovo i više od toga, film ne bi funkcionirao toliko dobro da nije Patricka Stewarta i Dafne Keen.
Dafne Keen je debitantica na velikom platnu.
Iako vjerujem da ste to i znali, ali ovaj film nije umirovljenje samo za Jackmana, već i za Stewarta kojeg smo gledali posljednji put kao Charlesa Xaviera. Stewart ima 77 godina i odluka da smršavi 20 kila kako bi odglumio krhkog i umornog Xaviera je dokaz koliko je i njemu stalo do svog lika te do samog filma. Ovo nije Charles na kojeg smo navikli, kao što to nije ni Logan. Obojica su istrošeni, zaboravljeni, i dok se Logan provlači kroz svijet s mišlju kako jedva čeka umrijeti, kod Charlesa se javlja nada za bolje sutra u vidu X-23 koju glumi debitantica na velikom platnu, Dafne Keen. Jedna od najpametnijih stvari koju je James Mangold, koji je ujedno i scenarist filma, napravio je što je kroz lik X-23 stvorio odjeke Logana. Kroz njenu vezu s Charlesom vidimo Logana, kroz njen bijes u borbi s neprijateljem vidimo Logana, kroz nju smo ušli u stanje uma Logana, istražili smo njegove traume, njegovu žalosti i sjetu, i u konačnici njegova nadanja.
Dinamični odnos koji ovaj trio ima je nešto zbog čega mnogi kritičari i navode kako se radi o redefiniciji žanra. Dokaz da se u ovakvim filmovima može pronaći puno više od eksplozija i uništavajućih zraka energije koje pucaju prema nebu. Gledanje njihove interakcije izaziva i suze i smijeh te sveukupno tjera na emocionalnu privrženost uz likove kakvu nije stvorio niti jedan film ovoga žanra do sada. Iako zvuči da je sve poprilično sumorno, način na koji se koristi humor u ovome filmu i doza istoga je nevjerojatno dobro pogođena. Ovo je također jedan dokaz da ovakvi filmovi mogu otplivati u vode dubokog psihološkog čemera, ali da mogu i pronaći dobrodošle načine kako iz njih izaći i pružiti nam smijeh. Zack Snyder bi ovdje mogao štošta naučiti.
Uz Jackmana, gledali smo maestralnog i 100% posvećenog Patricka Stewarta
Akcija je, očekivano, snimljena fantastično i tek je sada očito koliko je falio R rejting liku Logana. Tu nema nekih gigantskih i epskih borbi, ali akcija je toliko dobro stilizirana te je koreografija iste toliko precizna, da film nudi jedne od najboljih scena borbe bez trunka kompromisa. Negdje na polovici filma imamo jednu dužu slow-motion scenu koja je toliko krvava da je to prekrasno. Jednostavno kada vidite Loganove kandže kako prolaze kroz kost, kožu i organe protivnika te ostavljaju lokve krvi, tek je tada jasno koliko je to nedostajalo ovom liku. Ne radi se jednostavno o nasilju radi nasilja, već je esencijalno za njegov lik da se taj bijes vidi i da ostavi traga. Također akrobacije i potezi koje izvodi X-23 su fantastični.
Dakako film nije bez mane i pati od stvari od kojih sam i očekivao da će patiti. Prva omanja mana je potreba da se taj R rejting iskoristi do maksimalnih granica. I dok to u vizualnom smislu nije problem te bi pozdravio još pokoju iščupanu kičmu, uporno forsiranje psovki, naročito u prvih 20 minuta je malo zamorno. Nemam ništa protiv psovanja, dapače, ali u tom prvom dijelu filma se jednostavno prejasno vidi da im je studio dao taj rejting i sada kada ga već imaju, zašto ne iskoristiti riječ „fuck“ u svakoj sceni. Nasreću, kasnije to ne bude toliko isforsirano. Druga mana je naravno neprijatelj. Mnogo filmova pati od slabog i zaboravljivog „bad guya“, uostalom isto vrijedi i za prethodne solo filmove o Wolverineu, a ako ćemo pogledati franšizu, isto vrijedi i za Deadpoola, pa je tako to slučaj i ovdje. Uglavnom radi se o korporativnom neprijatelju koji eto ima svoje neke „henchmene“ koji bi se kao trebali malo isticati, ali im to ne uspijeva i to je više-manje to. Izuzetno zaboravno.
Bad guys koje ćemo teško zapamtiti.
U samu priču nisam ulazio jer je poprilično jednostavna i više služi kao lađa za karakterizaciju likova, nego li da se radi o nekoj originalnoj ili sjajnoj priči. Mogu vam reći da me, što se toga tiče, film poprilično podsjećao na kombinaciju Terminatora 2 i Children of Men jer barata nekim sličnim premisama. Dotakli su se nekih zanimljivih stvari po „timeline“ odnosno priču čitave franšize no to prepuštam vama na otkrivanje.
U konačnici, unatoč nekim svojim manama, “Logan” je film koji je uspješno dokazao da se s trenutno najpopularnijim filmskim žanrom može napraviti puno toga. Ne samo da se radi o izvrsnom „superhero“ filmu, već se radi i o vrlo dobroj varijaciji obiteljske drame, sjajnom studiju karaktera te beskompromisno krvavom akcijskom filmu u kojem se može pronaći mjesto i za tugu i sjetu, ali i za smijeh. Često ovakvo kombiniranje negdje pukne, zna se dogoditi da filmovi ne znaju što žele biti, no Loganu je uspjelo upravo suprotno. Zbogom Jackmanu, zbogom Stewartu, kada je najviše trebalo i kada smo najviše to željeli, zasjali ste po posljednji put i to jače nego ikada.
Ocjena: 83%
