Sam Raimi i Tobey Maguire su nam dali dobra dva Spider-Mana, ali 15 godina nakon prve iteracije dobili smo Spider-Mana kakvog zaslužujemo.
Prije dvije godine je vijest o povratku Spider-Mana pod okrilje Marvela dobrano potresla svijet „comic-book“ filmova. Sony je dugo godina držao Spider-Mana stisnutog u svojoj šaci i to s razlogom, jer ipak se radi možda o najpopularnijem strip liku na svijetu pored Batmana. Vijest je zvučala opasno, riskantno, jer ne samo da veliki studiji poput Sonya i Marvela nikada ne rade zajedno, već je Sony htio zadržati svu kreativnu kontrolu nad likom, s čime nitko nije bio sretan nakon dva nastavka koja su dali Andrew Garfield i redatelj koji je tu poziciju dobio valjda samo zbog prezimena, Marc Webb. Nakon raznih dogovora i pregovora bilo je jasno da Marvel neće dopustiti da Sony radi pizdarije s najpoznatijim Marvelovim likom, i to u svijetu Marvelovih filmova, te se to vidjelo već u Civil Waru gdje je Spidey bio fantastičan.
Godinu dana kasnije, tj. sada, uslijedio je Homecoming. Iako je uzbuđenje bilo na vrhuncu, ne treba se zanemariti činjenica da su i pred izlazak ovog filma postojale sumnje. Čim su traileri otkrili da će se i Tony Stark pojaviti u filmu, dobar je broj ljudi vikao: „Mah, ovo je samo Iron Man 3.5“. Pored toga, nakon prvih postera koji su služili kao najava, izašla su i dva službena postera koja su izgledala katastrofalno. Iskustvo redatelja Jona Wattsa je također bilo pod upitnikom (snimio samo jedan dugometražni film, Cop Car) i postojala je bojazan da Sony nešto stvarno diktira ovdje. Srećom, prve kritike s najranijih projekcija su bile jako pozitivne, a nakon odgledanog filma se može potvrditi da razloga za strah nikada nije bilo jer Spider-Man: Homecoming je sve ono što smo htjeli. Dobili smo najbolje glumačko utjelovljenje Petera Parkera i Spider-Mana (veliki razlog tome je i što smo napokon dobili Spider-Mana prikladne dobi), jedan od najboljih rebootova uopće, nevjerojatno zabavan film prožet izuzetno pametnim humorom, sjajno povezani dodatak Marvelovom filmskom svemiru i općenito jako kvalitetan ljetni blockbuster s veoma kvalitetnim razvojem likova te glumom bez mane.
Tom Holland je već u Civil Waru dokazao u jako malo vremena da je idealna osoba za ulogu Petera Parkera pa tako u ovom filmu koristi svo vrijeme i sav potencijal da nam to potvrdi. I Tobey pa i Garfield su imali neke kvalitetne crte pri tumačenju ovog lika, no ni jedan ni drugi nisu bili kompletni paket kao što je to Holland. Tobey je bio u principu solidan i kao Peter i kao Spider-Man, no pobjeglo bi malo previše cmoljavosti tu i tamo ili bi mu pak kao Spideyu falilo brbljavosti. Garfield je imao ovo potonje kao Spidey, no u ulozi Petera je djelovao kao frajer iz nekakvog bratstva s američkih fakulteta. Holland pak utjelovljuje sve ono po čemu je Spider-Man poznat ljubiteljima stripa. Kao što je već napomenuto, dob u kojem upoznajemo Petera Parkera je savršena, pogotovo kada se uzme u obzir da bi upravo on trebao preuzeti mantil Iron Mana kao fokalna točka Marvel filmske franšize. Holland daje liku šarmantnu šlampavost, brbljavost iza maske, te personu „geeka“ po čemu je Spider-Man i prepoznatljiv. Uzbuđenost zbog toga što će slagati lego kockicama Zvijezdu Smrti te ambicija u vlastitim projektima, primarno prilikom rada na web shooterima, a s druge strane bacanje fora uzduž i poprijeko dok se bori s kriminalcima je sve ono što je svaki obožavatelj Spider-Mana godinama htio. Uz to treba nadodati činjenicu da je Holland sjajan atleta koji se bavio gimnastikom i baletom pa to znanje itekako koristi u svojim borilačkim pokretima. Dečko jednostavno nema mane i s apsolutno svim likovima na ekranu ima kemiju i na svaku drugu osobu reagira na način na koji očekujemo od Spider-Mana, bio to njegov najbolji prijatelj, ujna May, Stark ili neprijatelji. Nemoguće je uopće predočiti da bi ovakvog Spider-Mana mogao tumačiti itko drugi te se ponavlja pravilo Marvel filmova da glumac postaje lik.
Ono što sam možda najmanje očekivao pa je ujedno i izuzetno oduševilo je kvaliteta glume kod ostalih glumaca, ali i način na koji su njihovi likovi napisani. Zvuči nemoguće, ali ovo je comic-book film u kojem je character development stvarno jak. Apsolutno je jasno koji lik, kada i zašto radi to što radi i svaki glumac daje 100% sebe prilikom toga. Šaljivi pomoćnik (sidekick) glavnom junaku je najčešće stvar koja nas i najviše iritira u ovakvim filmovima, ali lik Peterovog prijatelja Neda je sjajan i reagira na saznanje da je Peter Spider-Man upravo onako kako bi očekivali od nerdy srednjoškolca. Još je impresivnije što momak koji ga glumi nema niti jednu ozbiljnu ulogu u niti jednom filmu ili seriji, a sjajan je u kombinaciji s Hollandom. Ostatak srednjoškolaca je također jako dobar, svaki lik ima svoje ja i bez obzira na količinu vremena koje provode na ekranu, na svakom od njih se vidi o kakvom se liku radi. Najviše sam bio zabrinut što je Tony Revolori izabran za ulogu Flasha Thompsona, bullya razreda, jer inače izgleda dijametralno suprotno od lika iz stripa, no nabio je određenu mišićnu masu i unaprijeđen je za novije doba. Nema krađe novca za marendu, već svoj teror nad Peterom vrši na načine da u ulozi DJ-a na partyju tjera publiku da viče Parker kada on vikne penis i slično. Treba napomenuti i da se radujem potencijalu Zendaye kao Michelle i Donalda Glovera kao Aarona Davisa.
Ako ste pomislili u ijednom trenutku da će film ukrasti Iron Man, možete odahnuti. RDJ po ko zna koji put briljira kao Tony Stark, ali mora se napomenuti kako je izuzetno pametno iskorišten u ovom filmu. Ne pojavljuje se na duže od 5 minuta u puna 2 sata i 10 minuta filma, a onda kada se pojavi se pojavi s razlogom. U svakoj sceni u kojoj je Tony postoji smisao zašto je tamo i to ide na pohvalu ljudima koji su pisali scenarij. Nikada nemamo situaciju u filmu: „Evo vam Iron Mana, to ste sigurno htjeli!“, već putem odnosa Tony-Peter dobivamo još više upravo iz Petera. Pametan je bio potez vratiti i Happy Hogana u obliku lika koji će biti Spideyu, ajmo reći, nadređeni. Happy je taj koji vrši komunikaciju i kontrolu nad Peterom i back and forth koji imaju njih dvoje putem dijaloga je savršen.
Najveća muka po Marvel su u većini filmova negativci. Tom Hiddleston kao Loki je postavio letvicu visoko, dok je većina ostalih negativaca pomalo i zaboravljiva. Jasno, nisu svi loši, ali jednostavno je prevelik broj potrošne robe poput Malekitha, Yellowjacketa, Whiplasha i sličnih. Spider-Man stvara napredak i u tom polju te je Micheal Keaton kao Vulture drugi najbolji negativac franšize, ako ne i bok uz bok s Hiddlestonom. Isto vrijedi i za Spider-Man filmove van Marvela gdje je također na vrh ljestvice bok uz bok s Alfredom Molinom. Lik Vulturea iz stripa nije baš prikladan za film pa je sukladno tome i malo preinačen, ali na ovaj način funkcionira sjajno. Dobili smo negativca s pozadinom koja je razumljiva gledateljima, koji radi to što radi iz njemu opravdanih razloga i Keaton u svakom trenutku toga uživa. I dok je odijelo Vulturea poprilično fora dizajnirano, najnapetije su scene upravo kada vidimo Keatona van odijela. Jednostavno se vidi da s čovjekom nema zajebancije, da su njegove prijetnje osnovane i stvarno djeluje kao tip koji će napraviti sve kako bi došao do svog konačnog cilja. Nakon Batmana i Birdmana, Keaton opet leti i pokazuje da može biti i fenomenalan zločinac. Jako je zgodno i to što je pred film najavljeno kako će se Spidey boriti protiv više neprijatelja, pa su tako najavljeni Shocker i Tinkerer, no njihova uloga je točno onoliko sporedna koliko treba biti da se osjeti kako je glavna prijetnja cijelo vrijeme Vulture. Navedeni duo je postavljen u poziciju glorificiranih henchmana u Vultureovom timu i nikada se od njih ne pokušava stvoriti nekakav veliki neprijatelj.
Priča odrastanja i srednjoškolskih problema je odlično ukomponirana u priču o heroju i zgodno je bilo za vidjeti kako se više radi o činjenici da gledamo srednjoškolca koji je eto slučajno postao Spider-Man nego li da gledamo Spider-Mana koji još ima i pokoju srednjoškolsku obavezu. Time je postignut efekt da imamo origin story koji to ustvari nije. Nema umiranja ujaka Bena, nema paukovog ugriza, samo u jednom trenutku Peter kaže Nedu: „Yeah, I got bit by a spider.“, na što ovaj odgovara: „What kind of spider? Can I get bit too?“, i tu kreće blesavi dijalog tokom kojeg ga Ned ispituje: „Can you lay eggs? Can you spit poison?“, što pretvara cijelu origin priču u dobru zajebanciju. Tako upravo Peterovi problemi presvlačenja u kostim, skrivanja od May i privikavanja na odijelo postaju origin priča i vjerujte, kudikamo je zabavnija od toga da smo po treći put gledali ugriz pauka i smrt Bena.
Humor je veoma bitna stavka kada se priča priča o Spider-Manu te je odrađen na visokoj razini. Čak ako nekom i smeta humor u Marvelovim filmovima tokom velikih borbi (npr. u Age of Ultron), ovdje je stil humora potpuno drugačiji. Jednostavno djeluje kao da je dijalog za srednjoškolce upravo pisao srednjoškolac. Sve odiše nekakvom neozbiljnošću i tako se ponašaju i Peter, ali i sve ostale kolege. Jednako tako kada je Peter pod maskom dobivamo prepoznatljivi Spidey humor, dok od ostalih likova, kao npr. od Starka, dobivamo opet drugačiji. Postoji nekoliko scena gdje je dvorana plakala od smijeha i mislim da su najzabavnije/najsmiješnije scene u filmu ujedno i naj u franšizi ili barem pri vrhu. Da stvar bude još bolja, dolaze od strane jednog potpuno neočekivanog lika.
Glazba je na nekoj pristojnoj razini, ništa grozno, ali i ništa spektakularno. Soundtrack je dobar i na jako zgodan način se iskoristio Spider-Manov theme song iz šezdesetih godina, no ostalo je u principu klasična superherojska glazba koja prati većinu Marvelovih filmova. Vizualno je film na razini na koju smo navikli od Marvela. Ispucan je čitav niz akrobacija i akcijskih scena tipičnih za Spideya, koreografija je vrhunska, CGI nenametljiv pa je cjelokupni vizualni dojam iznimno dobar. Kada smo već kod akcije, možda će ovo zvučati pomalo i čudno, ali možda je jedina mana blagi izostanak iste negdje na dvije trećine filma. Doduše nekima će možda biti osvježenje što se odnos likova podredio akciji, ali eto, nebi škodilo da smo dobili još jednu čistu akcijsku scenu gdje Spider-Man mlati kriminalce. Potencijal borbi je jako visok pa eto, film je pobudio tu neku djetinjastu želju da želim vidjeti još načina na koji će zaustaviti protvnika dok se derem: „Go Spider-Man!“
Kada zavežemo sve pod paukovu mrežu (jako loša fora, sorry), očekivanja su ispunjena i Spider-Man je napokon stigao kući (loša fora broj 2). Holland je ušao u potpunosti u ulogu Petera Parkera i Spider-Mana te je vidljivo da može na svojim leđima nositi teret ne samo svog vlastitog lika već i čitavog Marvel svemira. Raduje i činjenica da je Spidey prizemljen na ulični nivo, da ga se nije brže bolje guralo u svijet Avengersa već u prvom solo filmu i da je time postavljen jako čvrst temelj za budućnost. Vidljive su konture gdje će Spider-Man ići u smislu velike scene, ali i u smislu njegove privatne, a kada se na to pridoda i činjenica da je uz sebe imao fantastičan sporedni glumački ansambl s jako dobro okarakteriziranim likovima i sjajno napisanim vlastitim „manjim“ svijetom, onda je poprilično jasno da je Spider-Man napokon u dobrim rukama. Publika će biti zadovoljna, ali obožavatelji su ti koji će itekako cijeniti činjenicu što su dobili ono što su tražili. Friendly neighborhood Spider-Mana.
Ocjena: 86%
