„Vratio sam se živote, otjero sam dane sive, imaš li za mene još ljepote, vratio sam se opet među žive!“
„Najgori redatelj svih vremena“. Te četiri riječi su bile valjda najblaži oblik uvrede koje je M. Night dobivao u posljednjih nekoliko godina. Iako je njegov prethodni film The Visit bio čak i solidno prihvaćen od strane publike i kritike, jedan prosječno OK film nije bio dovoljan da spere ljagu s njegova imena. Mora se reći, doduše, da je s pravom bio kritiziran. Sa samo 29 godina režirao je Sixth Sense, godinu dana kasnije Unbreakable te dvije godine nakon njega Signs. Potonji nije bio toliko univerzalno voljen kao prva dva, no i dalje ga se tada smatralo kao jednom od najvećih nada koje je Hollywood ikada imao. Onda je krenulo.
The Village (koji je meni osobno doduše čak i prolazan), Lady in the Water, The Happening, The Last Airbender i After Earth. Iz lošeg u sve gore i gore, a sa zadnja dva navedena filma dotiče samo dno u filmskoj industriji. Onda se dogodio The Visit i masa, začudo, nije pozivala na linč. I dalje mu nisu oprostili sve navedene greške, tko bi i mogao nakon što daš ulogu u svome filmu Jadenu Smithu ili uništiš jednu od najpopularnijih animiranih franšiza, ali dogodila se neka iskra s tim filmom koja je izvukla pokoji pozitivni glas iz mase, nešto što se nije čulo preko 10 godina uz njegovo ime. Onda je došla najava za Split te su ljudi poprilično obratili pozornost na istu, a sada nakon odgledanog konačnog proizvoda možemo slobodno reći: M. Night Shyamalan napokon može mirno spavati.
Ako niste još upoznati, hajmo reći pokoju o samoj premisi filma. Split je triler koji kombinira elemente misterija i horora. Ne radi se doduše o nekakvom teškom hororu u kojem se može vidjeti puno krvi, strašnih scena bilo nadnaravne ili nekakve psihološke prirode i tome slično, već su u prvom planu trauma i nelagoda. S obzirom na to da je razvidno iz foršpana i da je već u petoj minuti filma jasno o čemu je riječ, sljedeće riječi stvarno ne treba doživjeti kao „spoiler“.
Film udara odmah u glavu i započinje sa scenom gdje James McAvoy, koji glumi Kevina, otima tri djevojke te ih zaključa u prostoriju gdje živi. Zašto je to napravio, koji je njegov konačni cilj, ostaje nepoznanica po djevojke, no vrlo brzo otkrivaju da Kevin ima poremećaj osobnosti, odnosno da u njegovom tijelu „stanuje“ nekoliko identiteta. U tom trenutku kreće strategija djevojaka da se nekako izvuku iz te situacije koristeći upravo frekventnu promjenu likova koji komuniciraju s njima putem Kevinovog tijela. Ovdje vam sada stajem sa pričom jer se ovoliko da saznati i iz samih foršpana, „taglineova“ i ostalog, a okrećem se činjenicama koje čine ovaj film svojevrsnim povratkom u formu M. Nighta.
Prva osoba kojoj naš dragi indijski redatelj može zahvaliti je James McAvoy. Izgledalo je iz svih najava kao da će odraditi fantastičan posao i to se itekako obistinilo. Ostatak glumačkog ansambla je sasvim solidan te o njima ćemo pokoju nešto kasnije, no McAvoy jednostavno nosi ovaj film i zaslužuje apsolutno da ga se spomene posebno. Neki će reći da je to možda samo nekakav glupi gimmick i da nije teško glumiti psihički poremećenu ulogu, ali McAvoy ovdje pokazuje što se sve može izvući iz takvog jednog lika ako si glumac zacrta cilj da ne bude samo još jedan luđak na filmu.
Svaki identitet koji izlazi na vidjelo stvarno djeluje kao jedna osoba i stvarno mu uspjeva da u periodu od 5 minuta izazove prvo reakciju napetosti i straha kod gledatelja do reakcije smijeha i simpatije. Također je još impresivnije kada odradi tako nešto u istoj sceni, kada nema nikakvog sjeckanja scena ili prebacivanja radnje na neko drugo mjesto i vrijeme samo kako bi nakon toga vidjeli njegov drugi lik. Vjerojatno je i sam McAvoy znao da će ovakva uloga s redateljem ovako uništenog renomea biti kocka, no kockao se, uložio strahovit trud i na kraju krajeva pogodio. Prava je šteta što se ne priča o njemu više i što nije nigdje niti razmatran za bilo kakve nagrade (doduše, datum izlaska filma možda igra neku ulogu tu), ali odigrao je, vrlo vjerojatno, ulogu karijere koja bi trebala ostati zapažena.
Nažalost, pored McAvoya, bilo je vrlo teško istaknuti se, pa se tako ne može reći previše o Haley Lu Richardson ili o Jessici Suli koje glume dvije od tri otete djevojke, no Anya Taylor-Joy koja glumi na neki način njihovu predvodnicu pruža poprilično dobru izvedbu što nije toliko čudno s obzirom na to da je svoje glumačke sposobnosti već pokazala prošle godine u filmu Vvitch. Od bitnijih likova imamo tu i Kevinovu psihologinju koju glumi Betty Buckly za koju jednostavno možemo reći da je odradila posao koji je trebala odraditi.
Teško je pričati o nekom vizualnom aspektu filma i o nekim prekrasnim kadrovima ili nešto slično kada film ne puca na to. Jednostavno je sve u interakciji McAvoya kako sa samim sobom tako i s ostalim likovima. Da se razumijemo, ni za jednu od glumica ne možemo reći da je loša, sve njihove reakcije su bile prikladne onome što se događa u filmu i mislim da niti jedno poznatije ime ne bi moglo učiniti ništa više da učini ovaj film još boljim nego što je. Napeta atmosfera, neplanirani događaji, dobro korištenje glazbe, solidno napisana smislena i originalna cjelina, tehnički dobra režija i već spomenuta gluma su sve pozitivne stvari ovoga filma, no treba napomenuti i gdje je moglo bolje.
Unatoč toliko spominjanom povratku u formu, neke mane su ipak ostale. Srećom, McAvoy ih jako dobro prekriva, no svejedno. Prva stvar koju treba napomenuti su nepotrebne flashback scene. Razumljivo je zašto su u filmu, nisu ubačene potpuno bezveze, ali zaista film ne bi izgubio ništa da ih jednostavno nije bilo. Dapače, tempo filma bi bio nešto ravnomjerniji i radnja bi tekla fluidnije. Te scene nisu toliko veliki problemi jer ne radi se o naročito dugačkim scenama i ne može reći ni da su scene dosadne, no ostaje osjećaj kao da je film snimljen i da je u jednom trenutku Shyamalan rekao: „Znate što tu nedostaje? Flashback scene!“
Uz to imamo i klasičnu dozu naivnosti koju ima valjda svaki horor film u kojem su likovi mlade djevojke. Film doduše nudi objašnjenja za njihove poteze i kao što je rečeno, McAvoy to stvarno dobro prekriva, ali u sceni ili dvije se ipak osjeti taj očito neizbježni element svih ovakvih filmova. Kada se sve zbroji i oduzme, mane neće narušiti toliko konačno zadovoljstvo u gledanje ovoga filma, ali mora se istaknuti da uz sve dobro postoje i one.
Što zaključiti na kraju o filmu? Je li Shyamalan napokon snimio dobar film? Rekao bih da je. Ne radi se o ne znam kakvom remek-djelu, ali opet raduje što možemo vidjeti da frajer i dalje zna napisati zanimljiv originalan scenarij i da isti zna i snimiti. Očito je da najbolje radi ovakve stvari u kojima ima limitiran prostor i likove gdje se ustvari sve svodi na stvaranje atmosfere i na interakciji. Probao je blockbuster putem, nije mu išlo i sada ostaje samo da se nadamo da je naučio na svojim greškama i da će graditi dalje svoj opus na ovome i na svojim prvim radovima. Doduše, prije nego krene sa sljedećim filmom, možda da da napraviti bistu McAvoyu kojoj će zahvaljivati svaki dan na novome startu.
Ocjena: 77%
(p.s. uživajte u zadnjim sekundama filma, wink wink)
