Thor: Ragnarock’n’roll bi bio puno točniji opis ovog filma.
„Zakon velikih brojeva jednostavno kaže da negdje moraju promašiti. Dogodilo im se sa serijom Iron Fist, sada sa Inhumansima, jednostavno je pitanje vremena kada će doživjeti bolno prizemljenje i u filmskom univerzumu“. Argument je koji se znao čuti još od dana nakon prvih Avengersa. I zbilja, Marvel je imao pokoji „samo“ pristojan film primjerice upravo u prethodnom Thoru, no niti u jednom trenutku ova multimilijunska lokomotiva koja uživa ljubav publike i kritike nije stala. Thor: Ragnarok ne samo da nije usporio tu lokomotivu već je ubrizgao u nju čisti nitro. Radi se o najzabavnijem filmu MCU franšize, bok uz bok (ili čak i bolji) s Guardiansima, a najzaslužniji za to je Taika Waititi.
Waititi je moderni genije humora i u tako malo vremena i s tek nekoliko filmova dokazao je da zna što radi. Marvel je oduvijek imao tu neku notu da za sve svoje velike filmove dovodi redatelje koji su radili na nemjerljivo jednostavnijim zadacima, koji su navikli raditi u indie uvjetima i kojima je cijela fama oko blockbuster produkcije jednostavno nepoznata. Uvijek postoji skepsa, kao što i ovaj put nikome nije bilo jasno kako Novozelanđanin koji je snimio mockumentary o vampirima i uvrnutu novozelandsku komediju može raditi na ovome, no Taika je učinio svoje i kreirao ne samo MCU film koji možemo komotno svrstati u top 5 njihovih filmova uopće, već je snimio i najbolju akcijsku komediju godine. Pomislit će netko kako tako nešto nema smisla jer ipak Ragnarok u skandinavskoj mitologiji označava kataklizmički događaj i kraj svega, no film nevjerojatno dobro balansira razvoj samog Ragnaroka, karakterizaciju likova i njihove osobne priče te već navedeni humor. A izuzev Taike, za navedeno su zaslužni jednostavno svi.
Inače, u recenzijama uvijek volimo krenuti s glavnim glumcima, što ćemo doduše napraviti i ovaj put, i s time koliko je njihova kvaliteta doprinijela samoj kvaliteti filma pa ostatak opišemo nekako ukratko, no vjerujte u ovome filmu čak i osoba s minimalnim screen timeom ima izuzetno jak utjecaj na čitavu atmosferu filma. No kako se ne bi ova recenzija odužila na 5000 riječi, morat će ići već standardna špranca. Chris Hemsworth je svakim sljedećim filmom bio sve bolji i bolji, no u Ragnaroku blista i postaje jedno s Thorom. Kao što volimo reći da više nema razlike između RDJ-a i Tonyja Starka, to sada možemo komotno reći i za Hemswortha. Ono što dodatno oduševljava je količina blesavog humora kojeg je unio u svoj lik, ali i čista moć Boga munje koju kanalizira. Glasine kruže kako je 80% dijaloga u filmu bilo improvizirano i kada se malo bolje pogleda i razmisli, upravo se na Thoru tj. Hemsworthu vidi kako je smišljao zabavno-glupe rečenice koje može izreći samo njegov lik.
Hiddleston kao Loki pati od problema od kojeg je patio i prethodni put, a taj je da ga želimo još više u filmu. Loki je lik koji je prošao kroz valjda svaku fazu kroz koju lik iz stripa može proći. Bio je neprijatelj, bio je antiheroj, bio je heroj, pa je opet postao neprijatelj itd. Loki je još jednom to nešto. U svakom trenutku je sposoban za pothvat herojstva, a u svakom drugom se opet u njemu budi želja da vlada nad svim ostalima. Upravo ta raznolikost lika Hiddlestonu omogućava da cvate i pokaže čitav svoj spektar glumačke kvalitete. I ovoga puta, potpuno očekivano, ubio je u liku Lokija.
Prava je šteta što su foršpani otkrili na koji će način Hulk biti dio ovoga filma, no što je tu je, takve stvari je danas nemoguće sakriti i u svrhu marketinga će se uvijek pokazivati sve više i više. Bilo kako bilo, samo saznanje da je Hulk u filmu nije moglo ni natuknuti na ono što smo dobili od Hulka u filmu. Njegov lik ovoga puta nije samo smash mašina koju će se ubaciti u film da uništi što više generičnih jednolikih neprijatelja, već je lik sa svojim ja. Nešto što je Hulku kronično falilo i što je razlog zbog čega je vladao opći strah u Marvelu koristiti ga ikako drugačije izuzev u velikim borbama. Ruffalu svaka čast što je ovoga puta on vodio glavnu riječ i kao Hulk bez pomoći sinkronizacije Loua Ferrigna, i kao Banner. Back and forth dijalog s Thorom i općenito njihova kemija je čisto zlato.
Neprijatelji su najčešće najveći problem Marvelovih filmova i to je već stara vijest, no Cate Blanchett je ipak glumica koja se izdiže iznad prosjeka. Daleko od toga da je Hela savršeni bad guy, ali sama pojava Blanchett je čini puno boljom nego li to možda je. Hela se tako uistinu doima nepobjedivom, nemilosrdnom i način na koji su se odnosili prema njoj i njenoj priči je i više nego solidan. Tu ujedno dolazimo i do tog nekog balansa tog suludog humora filma i konkretne priče. Naravno, humor se koristi i u scenama s Helom i da, poneke scene koje bi trebale imati puno jači dramaturški značaj gube na tome kada se iskoristi neki one-liner, ali film od prve scene postavlja jasnu pozornicu o kakvom se filmu radi, pa u to sve na jako dobar način kombinira i lika koji je Bog smrti.
Ono gdje film pomiče granice iz dobrog i zabavnog filma u apsolutni spektakl je kada se sve već navedeno upotpuni s nevjerojatno dobrim sporednim likovima, a tu konkretno mislim na Grandmastera, Valkyrie, Korga i Skurgea. Jeff Goldblum je i dalje inkarnacija boga među nerdovima i u ovome filmu pokazuje zašto ima toliki kult štovanja koliki ima. Njegov lik Grandmastera izgleda kao nešto što je ispalo iz filma Wesa Andersona i ubačeno ovdje, i bome, funkcionira perfektno. Valkyrie je jedno od neočekivanih ugodnih iznenađenja i zaista želim znati još više o njenom liku, a Tessa Thompson je učinila taj lik još zanimljivijim te mi je izuzetno drago kad u nekom naoko iznimno sporednom liku ima toliko potencijala za više i dalje.
Skurge Karla Urbana mi nije na prvu djelovao kao zanimljiv lik. Pokoja fora početku i uglavnom zadatak da bespogovorno prati Helu u pozadini je sve što je imao, ali kada se u cjelinu složi upravo ta blesava komedija koju pruža na početku, sredina u kojoj je zadnja rupa na svirali i epsko finale koje se odnosi na sve prethodno, ustvari se dobije jedan jako zgodni character arc. Od ova četiri spomenuta, Korga sam jednostavno morao pustiti za kraj. Kameni lik koji izgleda kao parodija na Thinga iz Fantastične četvorke kojeg glumi sami Waititi je alfa i omega što se humora tiče. Jednostavno krade svaku scenu u kojoj se nalazi, dijalozi i monolozi su mu fantastični i nevjerojatno mi je bilo gledati u kinu kako ljudi od preko 50 godina plaču od smijeha na idiotske stvari koje izlaze iz njegovih usta. Savršeni nenametljivi humor.
Uz sve navedene treba spomenuti i Anthonyja Hopkinsa i Idrisa Elbu koji su se vratili kao Odin i Heimdall i koji su odradili svoj posao apsolutno korektno. Onoliko koliko su bili dobri u svim prethodnim filmovima toliko su dobri bili i sada, a posebna pohvala ide Hopkinsu koji je u jednom trenutku morao raditi mimiku Hiddlestona i koji je uspio u tome bez greške, što se od takvog glumca uostalom i da očekivati. Eh da, u jednoj kratkoj sceni pojavljuje se i Benedict Cumberbatch čisto da nas podsjeti koliko je bio dobar kao Doctor Strange i koliko je njegov lik moćan. Na to se ne može imati pritužbe.
Vizualni dio još jednom je odrađen jako dobro i čini mi se da iz filma u film mogu copy/paste raditi za taj segment. Jasno svaki film po nečemu se izdvaja pa je tako Strange imao onu suludu kreativnost uz pomoć kaleidoskopa, Spider-Man sjajnu street-level koreografiju (koja će biti još jača čini se u Black Pantheru), dok Thor ovdje ima jednu paletu boja koja kao da je replicirana direktno iz najboljih crteža Jacka Kirbyja. Pogotovo se to odnosi na planet Sakaar koji je dizajniran predivno. Fenrir, Surtur, Thorov lightning form i sve ostalo je na tipično visokoj Marvel razini. Ono što ide ovoga puta još iznad te razine je glazbeni dio. Glazba je u većini Marvelovih filmova solidna. Ne radi se o izuzetno pamtljivim notama, ali uglavnom se radi o dobro skladanoj glazbi, dok je odabir pjesama za soundtrack uglavnom fantastičan. U Ragnaroku se kombinira najbolje od oba svijeta jer imamo Zeppelinov Imigrant Song koji savršeno paše u trenucima kada se pušta, te teški synthpop iz 80-ih koji se koristi u 8-bitnim videoigrama, a koji tu sjeda kao budali šamar.
Ako treba tražiti mane u ovakvom blockbusteru onda bi se one najveće ustvari ticale direktne povezanosti između ovoga filma i prethodnog Thora. Naime, gotovo pa je potpuno zanemareno mnogo toga što se događalo u The Dark Worldu, pa se tako Sif niti ne spominje, Thorovi vjerni suborci eliminirani su na način da nikoga previše nije ni briga za njih, dok je Jane otpisana kroz dvije rečenice dijaloga (doduše ovo podržavam). Ovo nisu nužno loše stvari, dapače čak i mislim da su navedeni likovi višak i da su novi koje smo dobili zanimljiviji beskonačno više puta, ali ipak postoji taj mali problem kontinuiteta. Meni osobno ne smeta niti malo, osim kod Odin/Loki situacije gdje je jedan veliki build-up na koji se čekalo jako dugo ispao parodija, što je probavljivo jer se radi opet o iznimno kvalitetnom humoru, ali kada se gleda to kao jedna veća priča, ipak može nekima zasmetati.
U konačnici ćemo ponoviti kako je Thor: Ragnarok vrlo vjerojatno najzabavniji film koji je izašao ove godine i razlog zbog kojeg se isplati otići u kino, bilo po cijeni standardne karte, bilo na dane kada su akcije. Waititi je, nakon poprilično turobnog i pomalo dosadnog pogleda na Thora u prethodnom nastavku, ovdje odlučio zaokrenuti stvari za 180 stupnjeva i unijeti u film šarm i karizmu koju trenutno samo on može isporučiti. Svi stari glumci podigli su letvicu na još jednu razinu više, dok su novi apsolutno oduševili i dali nam likove koji će mnogima postati omiljeni sporedni likovi MCU-a. Ovaj audiovizualni rock’n’roll prožet genijalnim humorom podsjetnik je da i zabavni akcijski blockbusteri imaju itekako veliko mjesto pod suncem, ako ih se napravi kvalitetno, a Marvel je odlučio, nakon samo 4 mjeseca i izlaska Spider-Mana, još jednom nas na to podsjetiti. Ne znamo po koji puta u nizu.
Ocjena: 87%
