Šarmantan i karikiran prikaz rasne netrpeljivosti i klasnih razlika.
Ovaj nam tjedan u kina dolazi lagana drama (rekli bismo dramedija) o neobičnom, ali iskrenom prijateljstvu između kraljice Victorie i Abdula, zatvorskog službenika iz Indije. Film prati desetak posljednjih (1887 – 1900) godina života kraljice Victorije koja je sa svoje 63 godine vladavine bila najdulje vladajuća Britanka do prije dvije godine kada ju je prestigla unuka Elizabeta.
HR foršpan
Brzo po početku filma, Abdul neočekivano putuje na dugi put u Englesku kako bi upoznao kraljicu tijekom omanje ceremonije. Za razliku od sunarodnjaka koji nevoljko odlazi, Abdul ima sasvim drugačiji, pozitivan pogled na situaciju, koju ne doživljava ponižavajućom, već kao izuzetnu priliku i čast. Nakon što nije pratio uštogljena engleska pravila na ceremoniji, vrlo brzo se sprijateljuje s kraljicom. Zbog svoje otvorene i vedre naravi, ali i sasvim novog svijeta, jezika i običaja koje joj pokazuje, Abdul, do tada karikirano rezigniranoj, kraljici postaje nezamjenjivi suputnik, savjetnik i učitelj u svakodnevnom životu, što se ne sviđa nikome od njenih brojnih podanika.
Ovakvo je bilo kraljičino raspoloženje do Abdulovog ulaska u njen život.
Film je temeljen na istinitim događajima za koje se saznalo tek prije nekoliko godina kada je povjesničarka Shrabani Basu otkrila Abdulove dnevnike koje je njegova obitelj pažljivo čuvala sve ove godine. Scenarij je, na osnovu njenih tekstova, napisao Lee Hall, najpoznatiji po, sada već 17 godina starom, Billyju Elliotu, dok je režiju znalački odradio Stephen Frears kojem ovo nije prvi povijesni film. Za Queen (2007) je čak bio nominiran za Oscara, ali je jedini Oscar za taj film pripao genijalnoj Helen Mirren. Kamera u filmu je odlična, s pregršt slikovitih pejzaža, živopisnih kostima te prikaza brojnih uvježbanih britanskih ceremonija i običaja, a pohvalili bismo i pozadinsku glazbu koja nenametljivo i ugodno kombinira i indijske i britanske elemente ovisno o sceni i prigodi.
A ovakvo nakon upoznavanja…
Ovdje u ulozi kraljice Victorie imamo čast gledati fantastičnu Judi Dench. Zanimljivost je da je (Dame, kako joj je službena titula) Judi Dench već glumila spomenutu kraljicu prije točno 20 godina u filmu Mrs. Brown. Judi Dench jednostavno dominira filmom i zaista otima skoro svaku scenu sa širokim rasponom emocija koje doslovce možemo i sami osjetiti samo gledajući je. Bilo da je u pitanju dosada, rezigniranost, nostalgija, tuga ili s druge strane pak sreća i razdraganost te u momentima prava vladarska odlučnost i odrješitost. Da film ne leži samo na njenim leđima, pobrinuo se vrlo šarmantan Bollywoodski glumac Ali Fazal koji naprosto pršti posebnom toplinom i vedrinom. Upravo zbog njihovih izvedbi, film je dobio na šarmu i toplini, te je unatoč mnogim komičnim, ponekad pretjerano karikiranim scenama i izvedbama sporednih glumaca, ostao zanimljiv do samog kraja. Osim prenaglašenog humora, zamjerku bismo uputili na nedovoljno iskorištenu političku i društvenu kritiku rasnih i klasnih predrasuda te indijsko-engleskih odnosa. Istina, sam naslov filma daje na znanje da je ovo intimna priča o prijateljstvu tako da je dovođenje ozbiljnijih tema u drugi plan sasvim prihvatljivo.
Judi Dench bi nakon 20 godina mogla biti nominirana za drugog Oscara za ulogu kraljice Victorije.
U svakom slučaju, filmu dajemo preporuku zbog izuzetno dobre glume i dinamike glavnog dvojca i njihovog odnosa koji nas idealistično i romantično podsjeća da nikada nije kasno za promijeniti se i uživati u životu. Uz pravu osobu motivacija dolazi sama od sebe.
75%
