„Dokaz da znanstvena fantastika, unatoč svome nazivu, može biti najhumaniji žanr“
Denis Villeneuve ime je koje se sve češće spominje u svijetu filma. Neki će reći da se radi o redatelju koji nije napravio niti jedan pogrešan korak u svojoj karijeri, neki njegov stil jednostavno ne vole, nazivajući mu filmove dugima i dosadnima (iako se tu radi o pew pew Michael Bay kaboom fanovima), no bilo kako bilo, mora mu se priznati da je itekakvo osvježenje u svijetu filma i da je isporučio još jedan film podložan raspravama. Ja ga osobno smatram jednim od najboljih redatelja današnjice koji donosi nešto unikatno u svoja djela, te jednako tako smatram da je Arrival još jedan u nizu njegovih sjajnih filmova, te jedan od ponajboljih SF-ova vanzemaljske tematike koje sam gledao ovoga stoljeća, ako ne i duže.
Pisati osvrt na ovaj film je poprilično teško iz razloga što krije u sebi toliko toga dobroga što se mora jednostavno doživjeti na osobnoj bazi, a bilo kakvo pisanje o tome, pa čak i najmanji detalj bi na neki način kompromitirao gledanje, no pokušat ću vam na neki način opisati što je mene osvojilo u ovome filmu i zašto bi ga se trebalo pogledati.
U kratkim crtama, Arrival prati priču Louise Banks (Amy Adams), nagrađivane i ponajbolje lingvistice na svijetu koja predaje lingvistiku na jednom fakultetu te je ujedno i surađivala s američkom vojskom u prevođenju nekih jezika. U trenutku dolaska svemirskih brodova na naš planet, vojska regrutira nju, kao vodećeg specijalista za lingvistiku te fizičara Iana Donnellyja (Jeremy Renner) kako bi pokušali otkriti zašto su vanzemaljci ovdje, odakle dolaze i ostalo. Uz to, s obzirom da leteći objekt i vanzemaljci s kojima oni stupaju u kontakt nisu jedini na našoj planeti, već ih ima 12 porazbacano diljem svijeta, paralelno moraju održavati balans između svjetskih vođa kako netko ne bi potegnuo okidač prebrzo i riskirao potencijalni rat. Ruku na srce, najezda vanzemaljaca je valjda najčešća filmska ideja koja se rađa u studijima, nakon akcijskih filmova gdje jedan frajer pobjedi čitavu vojsku, no ovaj koncept gdje izostaje ikakva akcija i gdje se radi više o znanosti, diplomaciji i svojevrsnom realizmu je nešto potpuno drugačije i osvježavajuće. Scenarij koji je posvećen komunikaciji, kao i planiranju o posljedicama ako kontakt pođe po zlu, ingeniozan je i nevjerojatno je kako je kao takav uspio održati kroz ovakav film sporijeg tempa veću napetost nego li je to ijedan film s vanzemaljcima uspio u jako dugo, ali jako dugo vremena.
Izvedbe glumaca su samo jedan dio slagalice koji čine cjelokupnu sliku ovoga filma sjajnom, no radi se o itekako važnom i iznimno kvalitetnom elementu filma. O Amy Adams kao potencijalnom kandidatu za nominaciju za najbolju glumicu se pričalo čim je ovaj film pao pred prve oči kritičara i treba se reći da te priče itekako drže vodu. Kroz čitava 2 sata filma je njena uloga toliko suptilna i blaga, a opet toliko jaka, te stvarno nosi teret čitavog filma na svojim leđima bez ikakvih poteškoća i tjera publiku da prate njen lik širom otvorenim očima. Ono što mi se još više dopada je što nema niti jedne scene „evo, ovo joj daje Oscara“, već se radi o kvalitetnom balansu od početka do kraja filma i usudio bih se reći da je ovo njena najbolja uloga do sada. Jeremy Renner je solidan u svojoj izvedbi, no na njegovu žalost pored Amy je jednostavno djelovao kao prosječni frajer sa strane i iako nije nebitan za priču (dapače, jako je bitan, no tu ulazimo u teritorij spoilera) mislim da je u određenim trenucima ipak mogao imati veći značaj i to je ujedno možda i jedini problem koji sam imao s ovim filmom. No, s druge strane, „run-time“ filma se nikada ne troši beskorisno i čak da mi je netko ponudio da izrežem nešto i dodam više Rennera mislim da ne bih htio ništa rezati. On kao on, glumački nije napravio greške i ugodno ga je bilo gledati na ekranu u svakom trenutku, no da mu je scenarij dao malo više materijala mislim da to ne bi bila greška. Uz njih dvoje su tu još i Forest Whitaker, pukovnik koji radi točno ono što od njegova lika očekujete bez ikakve mane i pruža još jednu dobru ulogu, te Michael Stuhlbarg u ulozi agenta vlade koji je također sasvim pristojan onda kada je na ekranu.
Audiovizualno film u potpunosti pogađa u sridu. Johan Johannsson, kompozitor i na ostalim filmovima Villeneuvea, te na „Teoriji svega“, skladao je sjajan aranžman koji kombinira i bučne i tihe kompozicije koje savršeno prate ono što se događa na ekranu te je samim time glazba još jedan odličan dio ove cjeline. Teško je više pronaći sinonime za sjajno, odlično, itd., no takva je i kinematografija, odnosno vizualni aspekt. Od zatvorenih i skučenih dijelova, do velikih prostranstva na kojima možemo vidjeti impozantnost svemirskih brodova, svaka scena pokušava, i uvelike uspijeva, biti umjetnička slika. Dizajn brodova, kao i vanzemaljaca je sjajan, te ta paleta boja, rad kamerom i čitavi tehnički aspekt ukomponiran s navedenom glazbom uistinu stvara tu dozu misterije gdje je jednostavno nepredvidljivo koji je njihov sljedeći potez te se stvara prava napetost, iako se ne radi o nekakvom akcijskom spektaklu. Opasnost je tu, postoji, likovi koje mi pratimo ne znaju kako reagirati, druge države gdje su sletjeli drugi brodovi ne znaju kako reagirati, a niti svjetske vođe ne znaju kako surađivati i što učiniti, pa se sve to osjeti iz svake scene i svakog glumačkog pokreta na ekranu.
Ok, mnogi SF filmovi se mogu pohvaliti jakim glumačkim izvedbama i audiovizualnim dostignućem, dapače poneki su i kudikamo više „epski“, no što to čini Arrival takvim da se izdiže iznad toga? Emocije, fokus na čovječanstvo, način pričanja priče i način interakcije s drugom stranom kakav baš nismo imali prilike viđati na filmu. Arrival započinje priču moćno i provokativno, no ono u što se postepeno transformira je jedan toliko visoki nivo o kojem se može diskutirati satima nakon filma i to je nešto što nisam očekivao i što me u potpunosti osvojilo. Tu se ne radi samo o zaokretu u priči, već je cijela priča od početka do kraja prožeta s toliko različitih elemenata i najbolja stvar od svega je što vam sve to prolazi kroz glavu dok film i dalje traje i nudi još, no pritom nikada ne odlazi u neko predoziranje mozga. Također je sjajno što film nudi i tone vizualnih trikova, no nikada ih ne iskorištava samo kao „eye-candy“ već ih implementira u priču o jeziku, komunikaciji i na kraju krajeva samom čovjeku. Čak i ako vam je jasno kamo ovaj film ide ili ako vam uopće nije jasno što se to na ekranu događa, krajnji rezultat je sjajan spadate li bilo u prvu, bilo u drugu skupinu ljudi jer ili ćete uživati u načinu na koji se film odvija ili ćete hipnotizirano pratiti i preslagivati sve u glavi i biti jednako oduševljeni.
Treba upozoriti da nije zapisano u kamenu da će se svidjeti svima. Baš naprotiv, rijetka su mišljenja koja spadaju negdje u sredinu jer ili su ljudi u najmanju ruku poprilično zadovoljni ili im je pak film bio teški napor i dosada. Ja moram priznati da sam papčina za ovaj žanr i možda mi je i teško biti objektivan, no film sam pogledao u jednom dahu i nisam mogao skinuti oči s ekrana od zanimanja što će se dogoditi sljedeće. Bilo kako bilo, Arrival je film o kojem se da raspravljati satima kasnije, ali je fora u tome što ne samo da se da raspravljati satima o samim vanzemaljcima, već i o postupcima čovjeka, ali i o samoj premisi i značenju filma. Hvala Villeneuveu što nam je dao ovaj dragulj i obogatio ovaj žanr te jedva čekam da kada mi se slegnu razmišljanja o filmu da ga pogledam još jednom. Raspisao bih se još toliko više o priči i strukturi filma, no moram vam pustiti da to iskusite sami. Arrival uistinu je čisti primjer i dokaz da filmovi o znanstvenoj fantastici mogu biti najbolji filmovi o samome čovjeku.
Ocjena: 91%
