Podsjetnik da bez obzira na okolnosti, život ide dalje.
Dok mnogi američki filmovi propovijedaju da se sve emotivne rane s vremenom povuku, „Manchester by the Sea“, treće režijsko ostvarenje pisca i redatelja Kennetha Lonergana, pruža drukčiji pogled na život nakon tragedije.
Radnja filma vrti se oko Leeja Chandlera, po zanimanju domara koji živi u predgrađu Bostona. Nakon prvih nekoliko scena već je jasno da nešto s njim nije u redu. Njegovo pogrbljeno držanje, tih i nerazgovjetan glas te pogled koji konstantno bježi u stranu daju naslutiti da ovaj lik u sebi nosi neki težak teret iz prošlosti. Njegov brat iznenada umire te se Lee sada mora vratiti u svoj rodni grad, Manchester, mjesto iz kojega je odselio godinama ranije kako bi pobjegao od vlastitih demona. Ubrzo saznaje da mora preuzeti skrbništvo nad svojim nećakom Patrickom, unatoč tome što je raskinuo sve veze s tamošnjim mještanima i okrenuo se samačkom životu. Lee je sada vraćen u svoju prošlost s kojom se mora boriti dok u međuvremenu pomaže organizirati sprovod i pokušava srediti kako svoj, tako i Patrickov život.
Ovaj film je realistična drama sporijeg tempa, vođena dijalozima i suptilnim razvojem njenih likova, koja zahtijeva potpuno prepuštanje gledatelja da ga ona kroz nelinearnu naraciju vodi kroz priču. Nema previše patetičnih govora, teatralnih prizora niti visokobudžetnih vizuala, a i sam scenarij nije klasičan primjerak svog žanra, budući da će vas ovaj film možda i više tjerati na smijeh nego na plač. Ne postoji crno-bijeli prikaz emocija, već cijeli njihov spektar, što prikazuje realnu sliku života koji ne gubi svoju banalnost čak ni u trenucima velike tuge kao što je ova. Sve u svemu, ovo nije klasičan holivudski film i toga svatko mora biti svjestan prije gledanja.
Život se i dalje kreće svojim normalnim tokom, pa tako sa sobom nosi i pregršt malih svakodnevnih frustracija kroz koje svi prolazimo, poput scene u kojoj se Lee ne može sjetiti gdje je parkirao vozilo, dosadnih prizora organizacije sprovoda, Patrickovog histeričnog napada koji rezultira udarcem glavom u rub frižidera, čestih problema u komunikaciji između likova itd. Sve su to detalji koje je Lonergan lucidno postavljao kroz priču kako bi ovaj fiktivni svijet, kao i likove, učinio uvjerljivijim i taktilnijim.
Uzevši u obzir tematiku ovoga filma, ono što je vrlo neobično jest količina humora koja je prožeta kroz scenarij. Redatelj je cijelo vrijeme nastojao prikazati obje strane svijeta, tako da pregršt sitnih komičnih prizora pruža balans dubokoj tuzi koju svi likovi osjećaju. Štoviše, takvih prizora ima toliko puno da stvaranje komične parodije od njih ne bi trebao predstavljati veliki problem. Dijalozi su toliko prirodni i tečni da ponekad stvaraju dojam da glumci uopće ne govore ono što je napisano na papiru već improviziraju. U više navrata možemo vidjeti dvije ili više osoba kako se međusobno nespretno prekidaju i govore u isto vrijeme, što dovodi do nesporazuma. Takva uvjerljiva izvedba nikako ne bi bila moguća bez pametno napisanih linija i precizne režije.
Ono po čemu će se ovaj film pamtiti definitivno je gluma Caseyja Afflecka u ulozi Leeja Chandlera, koja je ujedno i jedno od najboljih uprizorenja povučenosti i izolacije u svijetu sedme umjetnosti. Affleck u stvari glumi dvije znatno različite verzije ovoga lika – Leeja iz prošlosti, nasmijanog, druželjubivog i sretno oženjenog čovjeka s troje djece, koji je imao sve konce u svojim rukama te sadašnjeg Leeja koji je tih, lakonski tip iz kojega je teško izvući više od nekoliko riječi odjednom. Dok ostali likovi ne susprežu svoje emocije, Lee je prikazan u potpunom kontrastu. On skriva svoje reakcije iza vlastite maske, ali zbog njegovih sitnih gestikulacija i mimika lica vidljivo je da se uvijek nalazi na rubu emotivnog kolapsa. U prvih pola sata filma nije poznato koji je uzrok potpune promjene njegova karaktera, pa tako i nije baš jednostavno formirati mišljenje o ovom liku, no kad se naglo sve objasni u jednom kadru, naše viđenje Leeja potpuno se mijenja. Sada je sve jasno i svijet kojim je okružen promatramo drugim očima. Leejev nećak Patrick (Lucas Hedges) karakterno je potpuna suprotnost. Dok Lee ne može prebroditi svoju tešku prošlost i želi se vratiti u Boston, Patrick razmišlja o budućnosti, on samo želi nastaviti sa svojim životom u normalnom tonu, kao da se ništa nije dogodilo – igra hokej, žonglira između svoje dvije djevojke, svira gitaru u bendu i bavi se s brodom kojeg je dobio u nasljedstvo. Hedges je također donio odličan performans, a kemija između Leeja i Patricka apsolutno je sjajna.
Od sporednih uloga vrijedi spomenuti lik Randi, Leejeve bivše žene, a koju utjelovljuje Michelle Williams. Randi je imala jako malo prostora za razvoj, što je prava šteta, s obzirom da je Williams zadala velik emotivni udarac u jednoj ključnoj sceni filma i tako ostatak sporednog glumačkog postava ostavila u sjeni. Njen lik zaslužio je više vremena na ekranu, složit će se mnogi. Uostalom, nominacija za najbolju žensku sporednu ulogu za film u kojem vjerojatno nije imala više od deset minuta glume sve govori.
Montaža je ovdje u ulozi stilističkog alata pomoću kojega priča postepeno sve više otkriva pozadinu likova. Radnja filma ispričana je kroz veliku količinu retrospekcija koje često započnu i prije nego gledatelj to stigne primijetiti, jer se Leejeva sjećanja po ničemu ne ističu od ostalih kadrova, dok je tranzicija između sadašnjosti i prošlosti nepostojeća. Brzi i precizni rezovi koji od gledatelja zahtijevaju određenu mentalnu aktivnost hrabra su odluka koju se ne bi svatko usudio napraviti.
Ono što je zanimljivo je da u filmu praktički nema krupnih planova. Većina kadrova snimana je s određene udaljenosti što je i svojevrsna paralela s Leejevim distanciranjem od ostatka svijeta. Lonerganove scene često rade neočekivane zaokrete u radnji, pa tako u jednom trenutku priča može voditi u jednom smjeru, no onda iznenada sve okrenuti naglavačke, što ju čini poprilično nepredvidljivom. Vizualno, film se doima veoma hladnim te, iako se radnja i odvija tijekom zime te je mali pitoreskni gradić na moru okupan snijegom, ledeni svijetlo plavi tonovi pospješuju taj efekt, tako simbolizirajući hladnoću i u samim likovima.
Glazbena podloga mješavina je različitih žanrova, iako barokne skladbe nekako uzimaju najviše pozornosti. S time rečenim, valja naglasiti da su neka djela, primjerice, Albinonijev Adagio u g-molu, već jako puno korištena u medijima, pa bi to moglo zasmetati nekim gledateljima. Režiser je i sam toga bio svjestan te je Adagio zapravo trebao biti samo privremeni komad glazbe, no Lonergan je smatrao da on toliko dobro funkcionira da ga je morao zadržati. Koliko je ta odluka bila dobra, prosudite sami.
Na kraju, ne postoji konkretna emocija koju ovaj film izaziva. Nakon njegovog gledanja nećemo otići bolnoga srca niti ozarenog lica. Ovo nije eskapističko djelo koje će se gledati kako bi se utažila žeđ za emocijama koje nam nedostaju, ne. Ovo je jednostavno – život. Nije prepun smijeha, velikih količina adrenalina ili neprekidne patnje, već svega po malo. Naposljetku, jedno gledanje Manchestera neće biti dovoljno za otkrivanje svih njegovih slojeva pomno napisanih u samom scenariju, koji je majstorsko djelo i sam po sebi. Iako možda neće biti za svakoga, „Manchester by the Sea“ veliko je postignuće, kako tehničko, tako i umjetničko te ga zbog toga svakako vrijedi pogledati.
