Dobro došli u magični svijet Damiena Chazellea.
Gotovo svatko od nas barem se jednom u životu našao sanjareći o životu ispod reflektora, u romantičnom Hollywoodu prošlog stoljeća koji je mamio uzdahe svih koji su u tim sad već prilično udaljenim vremenima gledali grandiozne mjuzikle ili detektivske priče smještene u grad snova.
„La La Land“ oda je tim starijim danima Hollywooda, danima koji su pružali inspiraciju i uveseljavali ljude svojim inovacijama te ih vodili na daleka putovanja u svijet mašte. Gledajući slične filmove osjećali bi se odmah bolje, sve brige koje su vas u tom trenutku morile nestale bi, a sadržaj na ekranu totalno bi vas preuzeo.
Mnogi su mislili kako je to nešto što se nikada neće ponoviti, ali Damien Chazelle je uspio i stvorio svijet koji neodoljivo podsjeća na to, neki bi rekli zlatno doba filma, a pri tome pruža dovoljno novoga kako bi zainteresirao i mlađu publiku. Ovo je ponajprije film za sve sanjare, „male osobe“ koje čuče u nama i usmjeravaju nas na put gdje je sve moguće, a granica je samo naša mašta. Ispod svega toga, krije se i posveta filmu kao umjetnosti koja je dotakla i promijenila mnoge živote, a to je nešto što će svi ljubitelji sedme umjetnosti iznimno cijeniti.
Već od prve scene jasno je što možete očekivati od filma, a koliko god film bio dobar u tome što čini ako niste ljubitelj žanra teško da ćete uživati u njegovoj cijelosti. Ovo je klasični mjuzikl u kojem glazbene točke preuzimaju punu slobodu umjetničke kreativnosti i ne libe se odlaska u svijet fantazije u kojem ne postoje granice, a velika je okosnica filma naravno romansa između dvije osobe. Ako ste dosad na sve to okretali očima, teško da će vam ovaj film promijeniti mišljenje, ali bila bi prava šteta ne pružiti mu priliku zbog predrasuda naspram žanra. Srećom, film ima više slojeva pa će tako mnogi naći nešto za sebe u njemu, ali ipak će najviše uživati fanovi klasičnog mjuzikla.
Glazbene točke puno su prisutnije u prvom dijelu filma dok u drugom primat ipak preuzima priča. Naravno, glazbene točke jedno su od sredstava pričanje te iste priče, ali ono na što aludiram jest konvencionalniji način storytellinga u drugom dijelu. Kao velika okosnica, glazbene su točke odrađene fantastično, a produkcija cijelog filma je na visokoj razini. Svaki kadar izgleda predivno, scenografija i kinematografija fantastično se upotpunjuju, a dodate li na sve to atmosferu Los Angelesa i predivnu paletu boja imate jedan od vizualno najljepših/najimpresivnijih filmova usudio bih se reći ikad. Kroz svoja dva sata trajanja, film mi nije dopustio da skinem pogled s njega, a to je jedna od najvećih pohvala koju može dobiti.
Režija Chazellea je odlična, najviše se vidi u glumi njegovog glavnog dvojca, Emme Stone i Ryana Goslinga koji su nadogradili svoju već odličnu kemiju koju su pokazali u prijašnjem zajedničkom radu. Upravo njih dvoje nose cijelu priču, koja je, objektivno gledano, ispričana već „milijun“ puta. Od samostalnih pa do scena u paru, svaka ekspresija je na mjestu, a sve to rezultira mnogo boljim filmom nego što bi bio da su u njemu slabije glumačke izvedbe.
Ulaziti dublje u ikoji od aspekata filma nema smisla, a koliko god to možda izlizano zvučalo, ovaj će vas film, ako imate sreće, odvesti na predivno putovanje i probuditi ono najbolje u vama. Predivni vizuali, gluma i režija začinjeni odličnim glazbenim točkama te vrhunskom produkcijom stavljaju Chazellea na scenu s velikanima, a ovaj film lansiraju među zvjezdanu elitu sad već prošlogodišnjih filmskih ostvarenja.
Drugo mišljenje (Blade)
Ne mogu reći da sam stručnjak za mjuzikle, ali pogledao sam ih vjerujem više od prosječnog današnjeg gledatelja. Bilo je tu fantastičnih stvari poput starijih filmova kao što su West Side Storya ili Singin’ in the Rain, dobrih novijih stvari poput Les Miserablesa (kojeg su neke pjevačke dionice učinile slabijim nego što je mogao biti, khm Russell Crowe khm), i užasno iritantnih kao Into the Woods ili pak Mamma Mia koji je bio pušten u autobusu u kojem sam se vozio te me uništio. La La Land spada u ovu prvu skupinu. Film iako je mjuzikl, je više film o glazbi i filmu, odnosno “love letter” za te oblike umjetnosti. Ima tipičnih pjevačkih koreografskih dionica, ali iskreno, nebi me uopće smetalo da ih je bilo još više jer su bile iznimno ugodne.
S obzirom da nije ovo moja recenzija, i da ni neznam što je u njoj napisano, biti ću kratak. La La Land je jedno od najoriginalnijih iskustava koje sam doživio u kinu. Snimljen je i režiran maestralno, i vidi se da su trud i ljubav uloženi u ovaj film nemjerljivi. Trebala su muda od titana i vjerujem krv, znoj i suze da se ovo snimi, iako je u svakom trenutku vidljivo da su ljudi koji su radili na filmu uživali u njegovom snimanju. Scenografija perfektna, glazba perfektna, “every frame a painting” reklo bi se. I pored svih tih tehničkih aspekta koji maltene nisu imali mane, dobiješ još i Emmu Stone i Ryana Goslinga koji su razbili sa svojim ulogama. Što više razmišljam, to mi je više njihova gluma najbolja koju sam gledao ove godine, pogotovo kod Emme, i jedna od najboljih kemija na velikom platnu koje sam gledao uopće. Moderni klasik, i ne bih imao ništa protiv da pobere sve za što je nominiran. Treba pričekati i ostale filmove koji će biti u konkurenciji, no iako možda neću reći da mi je najdraži film ove godine, nemogu ne reći da se radi o jednom od najkvalitetnijih filmova koje sam gledao kako ove godine, tako i unazad njih nekoliko. Perfekcija. Ocjena je evidentna.
