Prošlost, sadašnjost i fikcija upotpunjuju se kako bi nam ponudile fantastičnu viziju modnog dizajnera i režisera Toma Forda.
U slučaju da pratite forum ili ste čitali koji od članaka na portalu vezanih za ovaj film, znat ćete kako mi je ovo bio najiščekivaniji film godine. Visoka očekivanja nešto su što može potkopati fantastične uratke, kako one u filmu tako i u ostalim medijima. Nakon odgledanog filma s laganim olakšanjem mogu reći kako to ovdje nije slučaj, ni približno.
Tom Ford, primarno modni dizajner, koji se nakon uspjeha u tom svijetu odlučio upustiti u onaj filmski, svojim drugim filmom pokazuje kako je sazrio kao scenarist, ali isto tako i kao režiser. Svojim prvim filmom, „A Single Man“, Ford je pokazao odlično oko za boje i detalje, a sve boljke filma ispravio je u „Nocturnal Animals“. Ono što me zasmetalo u njegovom prvijencu bio je višak stila, što i ne iznenađuje upravo iz tog razloga, bio mu je to prvi film. „Nocturnal Animals“ u početku pomalo pleše na toj granici, ali do kraja uspijeva uskladiti sve elemente i ne prelazi je. Sam početak filma, odnosno njegovi opening creditsi zato su neki od bizarnijih koje ćete ikad vidjeti na filmu, a oni malo osjetljiviji mogli bi ostati i zgroženi.
Ford se drži one provjerene kod režisera pa tako snima ono o čemu zna. Visoko društvo, vrsta moderne aristokracije, ključan je dio jedne od priča unutar filma, a drugu priču uvelike obilježava Texas, Fordovo rodno mjesto. S ogromnim uspjehom koji je ostvario kao modni dizajner očito je kako čovjek ima dobro oko, pa mu je tako ovaj film, ništa manje nego prvijenac, vizualno impresivan. Pozadina zapadnog Texasa pruža odličnu podršku atmosferom, ali i samom scenografijom koja je na trenutke zadivljujuća. Od pustinja Texasa pa do modernih umjetničkih galerija i ogromnih vila, svaki dio filma odiše svojim posebnim tonom, a upravo oni daju identitet svakoj priči. Hladne boje i prilično jednolična pozadina odlično ocrtavaju psihološko stanje Susan (Amy Adams), ali i dio priče smješten u sadašnjost, dok žive boje Texasa pokazuju dinamičnost dijela priče koji je fikcija.
Ako ste zbunjeni mojim trabunjanjem o različitim pričama unutar filma, pomoći će vam kratko pojašnjenje priče. Susan, vlasnica umjetničke galerije, jednom prilikom dobiva knjigu svog bivšeg muža. Sama knjiga ispunjena je nasiljem i simbolično ocrtava događaje iz njezine prošlosti što ona shvaća kao neku vrstu prijetnje. U suštini, time dobivamo priču unutar priče, pa tako kroz film pratimo događaje iz sadašnjosti, prošlosti, ali i fikcije (događaje iz knjige).
Najkonkretniji, najzanimljiviji i sveukupno najimpresivniji dio priče ovaj je posljednji kojem je, između ostalog, posvećeno i najviše vremena. Ostatak služi kao dobra pozadina za razvoj tog dijela, a upravo tu leži i manja zamjerka koju imam na film. Prava je šteta što nismo vidjeli malo više od prva dva dijela jer je Amy Adams odglumila fantastično. O priči ne želim puno, uglavnom i sama kampanja koja je vodila do filma nije nam otkrila zapravo ništa i bila bi prava šteta upropastiti doživljaj onima koji se odluče na gledanje filma. Osobno, radi se o jednoj od boljih priča koju smo imali prilike vidjeti u zadnjih nekoliko godina, a sam kraj filma koji je otvoren za interpretaciju nagnat će vas da o filmu razmišljate danima nakon što ste ga pogledali.
U baratanju različitim pričama Ford pokazuje svoje scenarističke sposobnosti i dovodi do mentalnog puzzlea koji će vas nagnati da u glavi posložite sve dijelove i dođete do kompletne slike. Film od vas zahtjeva pozornost, ali vas i nagrađuje svojim očaravajućim scenama koje vam neće dati mogućnost odvajanja pogleda od ekrana. Odlični dijalozi samo upotpunjuju već visok dojam, a na trenutke i razbijaju konstantnu ozbiljnost priče.
Tako dolazimo do režiserskih sposobnosti Toma Forda. Način na koji gradi napetost je izniman. Jedna scena dovoljna je da vas totalno uvuče, a konstantna gradnja iste rezultirat će konstantnim sjedenjem na rubu stolca u iščekivanju raspleta priče. Scena na autocesti u početnom dijelu filma nevjerojatna je po tom aspektu, a izazvat će u vama bujicu emocija.
Ford je i iz svoje glumačke ekipe izvukao maksimum, pa tako film obilježavaju fantastične izvedbe. Od likova koji plijene pažnju samom svojom pojavom, pa do izgubljenih (ovime mislim na karakterne crte likova, nikako ne i izvedbe) Gyllenhaala i Amy Adams, paleta likova je raznovrsna. U prvu skupinu spadaju definitivno Aaron Taylor-Johnson i Michael Shannon, valjda najpodcjenjeniji glumac današnjice koji je apsolutno genijalno skinuo teksaškog policajca na zalasku karijere koji nema ništa za izgubiti. Za Aarona Taylor-Johnsona ovo je zasad definitivno kruna karijere, a ovako ozbiljnog i izobličenog dosad ga nismo vidjeli. Gyllenhaal je također pružio jednu od izvedbi karijere što govori puno obzirom na sve što je dosad snimio. Čovjek zadnjih nekoliko godina jednostavno ne griješi, a svaki film u kojem vidimo njegovo ime obećava odličan provod.
Da atmosfera bude još bolja, pobrinuo se odličan soundtrack, koji se većinom sastoji od klasičnih djela glazbene umjetnosti.
Ukusi su različiti, u tome se svi slažemo, ali prava bi šteta bila propustiti ovaj film radi određenih predrasuda prema žanru (psihološki triler/drama). Malo je ovakvih filmova danas, koji će vas prodrmati i natjerati na mnogo kontemplacije nakon gledanja. U svom žanru, ali i šire ovo je jedan od boljih filmova na koji ćete naići, a za mene osobno zasad i daleko najbolji film ove godine. Nadmašiti kvalitetu ovog filma bit će izrazito teško, a posljednji film koji je na mene ostavio sličan dojam je „Gone Girl“, inače film s kojim se ovaj najviše uspoređuje. Obzirom na sve napisano, na vama je da odlučite hoćete li pogledati film ili ne.
