Vizualna poslastica Alejandra Gonzáleza Iñárritua za sve ljubitelje filma kao umjetnosti.
Očekivanja za novi film Alejandra G. Iñárritua bila su ogromna od početka i same najave filma. Čovjek koji nam je predstavio odličnog „Birdmana“ prošle godine i pomaknuo granice u filmskoj industriji ni ovaj put nije se odlučio za lakši put, a krajnji rezultat na ekranu najveći je pokazatelj toga.
Ne mogu pisati o filmu, a da ne napišem samu pozadinu iza filma. Iñárritu se odlučio za snimanje na pravim lokacijama, u surovim uvjetima, uz dnevno svijetlo bez ikakvih efekata i tako sebe i cijelu ekipu koja je radila na filmu podvrgnuo izrazito teškom poslu. Mnogo je priča i činjenica koje kruže oko samog procesa snimanja filma, ali jedna od dojmljivijih je sigurno ona da je film sniman bez ikakve pomoćne rasvjete. Ekipa je potpuno ovisila o vremenu, a na lokacijama gdje je film sniman, vrijeme za koje je moguće uhvatiti dobar kadar vrlo je kratko, pa je tako bilo situacija u kojima su imali samo jedan sat danjeg svijetla. To znači da je sve trebalo biti organizirano do savršenstva kako bi se snimile određene scene.
U dužim, neprekidnim kadrovima, Iñárritu još jednom pokazuje svoju režisersku genijalnost, a ponovna suradnja s kinematografom Emmanuelom Lubezkim u kombinaciji s predivnom scenografijom rezultirala je vizualnom poslasticom. Sama divljina prikazana je surovo i uistinu odaje dojam „neprijateljstva“ k onima koji ulaze u nju. Film obiluje predivnim kadrovima, a svaku je scenu užitak gledati. Teško je, zapravo, nemoguće opisati taj aspekt filma riječima, ovo je nešto što treba doživjeti, po mogućnosti na velikom platnu.
Rad kamere orijentiran je na likove pa ih tako u većini slučajeva i prati. Neke scene izgledaju gotovo kao dokumentarac što je meni kao ljubitelju mirne kamere (steady cam) u nekim trenutcima malo i zasmetalo, ali u isto vrijeme razumijem upotrebu tog načina snimanja.
U slučaju da niste pratili ništa vezano za film, idući dio teksta mogao bi vam pokvariti doživljaj, ali ako znate sinopsis filma, ne bojte se, neću pisati o ničemu o čemu se ne zna.
Film nas od početka baca u akciju, ali nemojte se prevariti, ovo NIJE akcijski film. Ako ulazite u film s ovakvim očekivanjima, moguće je da ćete se razočarati. Ovo je prvenstveno prikaz surovosti divljine i borbe čovjeka s prirodom, ali i samim sobom. Priča nije ništa spektakularno ili neviđeno, neka vrsta revenge thrillera, ali način na koji je izvedena daje joj na vrijednosti. Scene su toliko sirove, a najbolji primjer definitivno je ona u kojoj grizli gotovo pa potpuno rastrga Hugha Glassa (DiCaprio). Svaki udarac toliko je mesnat, a scena izrazito brutalna.
Likovi koje pratimo na ekranu odlično su napisani, od protagonista, antagonista i sporednih glumaca, svi briljiraju. Leonardo DiCaprio još jednom je pokazao kako zna izabrati ulogu i fenomenalno odglumio. Svaka ekspresija mu je na mjestu, a posvećenost ulozi je maksimalna. Kad uz to još dodate stvari koje je radio za ulogu, teško je ne biti impresioniran. Fokus je na ekspresijama lica likova, dijaloga nema mnogo, ali od tih malo ima ih nekoliko koji su fenomenalni, pogotovo onaj u kojem prvi put dolazi do „sukoba“ Fitzgeralda (Hardy) i Glassa.
Hardy u filmu glumi negativca, ali teško ga je totalno zamrziti jer Hardy u svakoj ulozi odiše ogromnom karizmom. Sam negativac ne odmiče puno od nekih klasičnih okvira, ali upravo je Hardyjeva izvedba ono što ga izdvaja od ostalih. Domhnall Gleeson još jednom je pokazao zašto je jedan od cjenjenijih glumaca danas, a vrijedi i istaknuti Willa Poultera kao Bridgera koji će, ako ovako nastavi, napraviti odličnu karijeru. Povodljivost i mladenačka naivnost Bridgera u borbi s željom da pomogne i učini pravu stvar čine ga jednim od zanimljivijih likova na ekranu.
Zanimljivi likovi i povezivanje s istima bilo je jedna od ključnih stvari u filmu jer upravo je to ono što će vas zadržati prikovanim za ekran, a u tome su uspjeli i za to im treba odati priznanje.
Također, vrijedi pohvaliti Ryuichi Sakamota koji je kreirao fenomenalan soundtrack i dodatno potpomognuo pri stvaranju atmosfere. Nekoliko fantastičnih dionica od kojih su posebno dojmljive one bubnjarske.
Od negativnih strana, ako već moram izdvojiti nešto, izdvojio bih posljednji kadar, ne scenu, već sami kadar koji mi je jednostavno nije sjeo. Također, nekoliko malo „pretencioznih“ dijelova u kojima je malo probijena „granica“.
Bez ikakve pretencioznosti, mogu reći kako je ovo pravi primjer filma kao umjetničkog djela. Posvećenost projektu „izbija“ na ekranu kroz svaku scenu i teško je ne cijeniti ovako nešto. Rijetki su danas filmovi u koje je uloženo ovoliko truda, a na sreću, sve se isplatilo i dobili smo još jedan fantastičan film koji će, siguran sam, kao i Birdman podijeliti publiku. Za sve ljubitelje filma i za one kojima ne smetaju sporiji filmovi – apsolutna preporuka jer teško će se naći nešto bolje od ovoga. Šteta bi bila ne dati ovom filmu priliku i pokazati kako se i dalje cijeni ovakav način snimanja pored brda CGI-a s kojim nas bombardiraju zadnjih nekoliko godina.
