Zen parkour na krovovima velegrada
Volimo mrziti EA. Dobili su čak i nekoliko nagrada za najgoru tvrtku u SAD-u, vjerojatno jedini do sada koji su to ponovili dvije godine zaredom. Mnogima su uništili nekoliko franšiza, poglavito Mass Effect, ali i Dead Space, Sim City, Battlefield 4 na izlasku… Doduše, u posljednje vrijeme predano i strpljivo rade na ispravljanju imidža i povratku u vrh scene.
Ne smijemo zaboraviti da su i prije imali briljantnih trenutaka. Jedan od takvih primjera i prvi Mirror’s Edge naslov prije skoro punih osam godina. Tako smo u moru nastavaka, u studenom 2008. dobili nešto novo, nešto svježe, nešto opijajuće. Još prilikom izlaska ovog fantastičnog trailera vidjelo se kako je u pitanju jedno zaista divno iskustvo. ovog fantastičnog trailera
Na prvi pogled standardni FPS prikaz, ali u tih minutu i pola, neprijatelja skoro da ni ne vidimo, a oružje je u rukama samo u jednoj sceni. Ostatak igre se svodi na atmosferično trčanje po krovovima, kranovima, cijevima i ljestvama uz prekrasno izveden motion blur i disanje glavne protagonistice koji dočaravaju osjećaj brzine. Čak su i boje nestandardne sa prevladavajućom bijelom te izuzetno jarkim, kontrastnim dijelovima crvene koji su ovdje za lakše snalaženje i navigaciju kroz već navedene puste dijelove velikog, urbanog središta.
Nakon samog izlaska, mišljenje nismo promijenili. EA i Dice unijeli su dašak svježine u učmali FPS žanr. Osjećaj koji je ova igra pružala bio je zaista divan. Taj spoj gužve i prostranosti jednog velikog urbanog središta, u kojem smo većinu vremena provodili sami na već spomenutim krovovima, a sve skupa začinjeno genijalnim, atmosferičnim soundtrackom (čiju notu smo mogli čuti i na prvom traileru) tvorilo je jedno intimno, rekli bismo zen iskustvo. Još jedna, ne tako učestala osobina u to vrijeme, je bilo korištenje ženskog lika (azijatkinja Faith) za protagonista igre. Mala zanimljivost – scenarist igre (Rhianna Pratchett) je par godina kasnije bila glavni pisac u uspješnom rebootu Tomb Raider serijala. Mirror’s Edge je bio odlično prihvaćen od strane publike i kritike, ali prodajni uspjeh nije bio sasvim u skladu sa ocjenama. Posljednje informacije iz 2013. govore o 2.5 milijuna prodanih primjeraka, što je ipak bilo dovoljno da se razmišlja o nastavku.
Nastavak pod imenom Mirror’s Edge Catalyst je najavljen 2013. na tadašnjem E3 sajmu (još 10 dana do novog!!). Mnogo toga se promijenilo, ali krećemo od stvari koje se nisu. EA Dice ostaje kao developer, a obožavatelje prošlog soundtracka će veseliti činjenica da je ostao i kompozitor Solar Fields (pravog imena – Magnus Birgersson). Ostatak tima koji je radio original, ujedno i scenaristica Pratchett, nisu sudjelovali u izradi nove igre. Engine je, sada već isprobani, ali ultra kvalitetni Frostbite 3. Prvotno je igra najavljivana kao prequel, zatim kao reboot, ali posljednje informacije govore da ni jedno nije u potpunosti točno. I dalje ćemo pratiti igru kroz noge i ruke dražesne parkourke Faith Connors, ali sa sasvim drugačijim konceptom. Naime, u prvoj igri, priča je bila možda najslabija karika, tako da su se ovdje potrudili proširiti spektar i uložiti puno više truda u zaplet. Cijela igra će se vrtjeti oko Faith i izgradnje njezine osobnosti kroz samu igru. Obećaju nam kako Faith neće biti ista osoba na početku i kraju igre.
Parkour ostaje glavni element gameplaya, ali ovaj puta sa open world konceptom. Treba vidjeti da li će se to loše odraziti na obećanje o kvalitetnoj priči ili će pak donijeti dodatne pozitivne pomake umanjujući linearnost. Ako je suditi prema nedavnom beta testu, osnovni elementi (koji su ionako bili odlični) igre sudodatno poboljšani te je parkour iskustvo i dalje izuzetno uzbudljivo, a Frostbite engine je vizualni prikaz doveo na novi nivo. Sa nestrpljenjem iščekujemo kakav će biti konačan dojam Mirror’s Edge Catalysta. Faith, here we come!
