I tako nekada svima omiljena japanska gaming kompanija koja u svom vlasništvu ima brojne odlične serijale stare po nekoliko desetljeća slavi svoj jubilarni 50. rođendan. Sudeći po naslovu, pogađate o kome se radi. Konami zbog svoih neslavnih poteza zadnjih nekoliko godina (hint: Hideo Kojima, Metal Gear Survive, odnos prema zaposlenicima) ne uživa popularnost kao nekada. No ovoga puta ćemo to ostaviti po strani.
Za svoju „jubilarku“, Konami je odlučio izbaciti Anniversary kolekcije kao što su „Arcade Classics“, „Castlevania“ i „Contra“ u kojima se nalazi ponešto klasika za, kako se na prvi pogled čini, okej cijenu. Prvi put kada sam pokrenuo Castlevania kolekciju, zapravo sam bio impresioniran što su ubacili čak 8 igara među kojima su ove:
- Castlevania (Nintendo)
- Castlevania II: Simon’s Quest (Nintendo)
- Castlevania III: Dracula’s Curse (Nintendo)
- Castlevania Adventure (Gameboy)
- Castlevania II: Belmont’s Revenge (Gameboy)
- Super Castlevania IV (SNES)
- Castlevania Bloodlines (SEGA Megadrive)
- Kid Dracula (Famicom)
Bome fina kolekcija igara za cifru koju platite. Samo što svih osam Castlevania ima trajnost zajedno kao The Order 1886. Ali uz jedan uvjet – da ste totalni manijak i maher. U protivnom, ako vam je motorika prstiju (ilitiga koordinacije ruke i oka) malo zakržljala, kao meni, očekujte jednu hrpetinu frustracija. Možda pritom strada periferija u obliku testiranja izdržljivosti ekrana letećim kontrolerom ili nešto slično. Ali o tome ćemo nešto kasnije.
Pripremite se na razinu težine koja će vas dobrano ispljuskati
Ako ste nekada prije igrali Castlevanie na Nintendovim konzolama, ova kolekcija će uletjeti kao sjekira u med s obzirom da baš ništa nije mijenjano što se samih igara tiče. Istovjetne su originalima uz dodatak posebnog menija za spremanje pozicije bilo gdje, namještanje aspect ratia, dodavanje pozadina i slično. Spremanje pozicije u maniri save statea na emulatorima je dušu dalo za čuvanje živaca i to je dodatak koji odmah prihvaćam objeručke. Šteta što u Konamiju nisu tako dodali opciju za namještanje kontrola jer neke Castlevanie imaju izokrenute kontrole u odnosu na originalne platforme za koje su izašle. To iziskuje samo dodatno odvikavanje i privikavanje na drugačiji sustav kontrola svakim igranjem idućeg nastavka.
Ako niste nikada igrali Castlevanie i htjeli biste se okušati putem ove kolekcije, mogu vam odmah reći da počnete trenirati živce jer će vam ih prva trilogija na NES-u poprilično stanjiti. Ajmo redom. Sve igre u kolekciji, osim Kid Dracule koja je spin-off, su akcijski 2D platformeri s elementima gotike i horora. Neovisno o nastavku, vi preuzimate kontrolu nad jednim od bližih ili daljnih članova obitelji Belmont i uz pomoć biča, skladnog naziva „The Vampire Killer“, tamanite sva nadnaravna bića i imate za glavni cilj obračunati se s Count Draculom. I to je manje više to. Mažnjavajući protivnike svojim bičem ćete ubrzo skužiti kako postoji kratak vremenski odmak između pritiska gumba na kontroleru i udarca bičem. To će biti prvi kamen spoticanja pogotovo u situacijama gdje ima više protivnika koji se brzo kreću i zahtjevaju više udaraca. Dodajmo tome činjenicu da se Belmont užasno sporo kreće i eto problema.
Tajming kao i memoriranje položaja protivnika na nekim dijelovima igre kako bi se što efikasnije prošli je ultra krucionalan. Ne uspijete li u savladavanju te vještine, očekujte brzi gubitak energije odnosno hrpe života te smišljanje raznih novih kreativnih psovki za koje niste ni znali da ste ih u stanju izmisliti. A tek ste jedva na polovici prve Castlevanie… Dakako, osim biča, udarajući svijećnjake možete ugrabiti sekundarna oružja kao što su nož, sveta voda, križ ili sjekira kao dodatak lakšem tamanjenju protivnika. Ako imate favorita među njima, pripazite da slučajno ne pokupite drugo jer možete samo jedno sekundarno oružje nositi. Pošto je municija ograničena, trebate skupljati srca. Da, dobro ste pročitali. U svakoj drugoj igri na svijetu srce ili skupljanje istih (kao npr. u Zeldama) povezujemo sa životnom energijom. Samo u Castlevaniji srca znače municiju ili platežno sredstvo u dvojci.
Crna ovca kultne obitelji
I to je uglavnom priča koja se vezuje za sve Castlevanie iz Anniversary kolekcije osim Castlevanie II: Simon’s Quest. Vjerojatno se Konamiju jedinica činila prejednostavnom pa su odlučili igru malkice otežati dodavanjem RPG elemenata. Baš kako su Super Mario Bros II i Zelda II bili uljezi u serijalima jer su bili skroz drugačiji u odnosu na ostatak ekipe, sličnu sudbinu je doživjela i Castlevania II. Sada u igri postoje gradovi i stanovnici koji vam govore tako kriptične poruke koje vam vrlo često neće značiti ama baš ništa. Za kupiti bitan item ili oružje sada treba skupljati srca kao financijsko sredstvo. Okej, ali sve je skupo i skupljanje srca znači sumanuto tamanjenje protivnika. Dakle, igra je umjetno produljena jer će biti potrebno mnogo lutanja i mnogo ubijenih nadnaravnih bića da se skupi potreban broj srca. U tome će vas još ometati ona glupost zvana „What a horrible night to have a curse“ ili „The morning has vanquished the horrible night“ kod izmjene dana i noći koja predugo traje. Pri izmjenama se igra doslovno zaustavi na 15-ak sekundi i tako svakih par minuta
Noću su protivnici teži što je okej, ali su trgovine zatvorene u gradu i ljudi spavaju dok ulicama lutaju zombiji. Nemojte izgubiti život prilikom skupljanja srca jer ih u tom slučaju morate ponovno skupljati. Zbog svoje kriptičnosti, ponekad se smatralo da su igre poput Castlevanie II namjerno tako napravljene da igrači kupe Nintendo Power ili slične časopise da pogledaju prohode. Neke stvari su abnormalno teške ili praktički nemoguće za skužiti bez čitanja prohoda i rješenja. A pošto prije nije bilo interneta, časopisi su bili jedini izvor rješenja. I tako je, navodno, Nintendo dodatno zarađivao na gamerima. Bome ingeniozni plan otimanja dodatnih novaca prije nego su postojali DLC-i i moderne metode dodatnog financiranja.
Obično će oni koji se kunu u NES Castlevanie kao najbolje iz serijala reći da su prvi i treći nastavaka (Dracula’s Curse) najbolji te da je najbolje da se Simon’s Quest ignorira. Trojka je donekle povratak na staro linearno prolaženje nivoa i tamanjenje protivnika samo jedina promjena je ta što igra nudi 3 igriva lika sa svojim specifičnim svojstvima. U potpunosti su izbačeni pokušaji uvođenja RPG mehanika i gradova iz dvojke jer u igrama ovog kalibra to nema smisla i samo kvari gameplay. Symphony of the Night je ipak drugačija zvjerka i odlično napravljena RPG „Metroidvania“, al to je pričica za neku drugu raspravu.
Ni Gameboy nije bio pošteđen lova na drakulu
U duhu NES Castlevania trilogije je napravljen i GameBoy dvojac Castlevania Adventure i Belmont’s Revenge. Ionako spor gameplay NES trilogije su uspjeli učiniti još sporijim što dovodi do čupanja kose pri platforming sekcijama. Belmont se abnormalno sporo kreće pa je bilo kakvo skakanje po platformama koje propadaju predstavlja žestoki izazov, a borba s agilnim protivnicima ispada kao prava noćna mora. Konami je očito u tom periodu imao fascinaciju konopima i užetima pa će veliki dio igre biti naglasak na penjanju i silaženju sa istih. Time se naglasila izrazita vertikalnost nivoa. Sve je to, za Gameboy standarde, bilo upakirano u jako dobru grafiku koja je mogla parirati NES igrama, ali je cijenu platila glatkoća izvođenja.
Na PS4, koji bi takve prastare igre trebao žvakati bez obzira koliko neoptimizirane bile, se događalo to da broj sličica u sekundi nerijetko padne barem duplo čim se prikažu minimalno 2 protivnika. Bilo kakva veća akcija i eto problema, a igra počinje izgledati kao slideshow. Uz to, nerijetko se događalo da teksture trepere ili nestaju u nekim situacijama. To je problem koji se događao u gotovo svim igrama u ovoj kolekciji. To sve bi sugeriralo nezainteresiranost Konamija da priušti igračima besprijekorno izvođenje igara na modernoj konzoli. Bitno je da su slijepili sve igre u kolekciju bez da su prethodno vidjeli kako se uopće izvode. Emulacija na PC-ima početkom tisućljeća bolje izvodi te stare igre nego Anniversary Collection na PS4.
Između te dvije Gameboy Castlevanie, Belmont’s Revenge je kudikamo bolja igra, lakše se igra te ima odabir nivoa na početku. Ipak, generalno očekujte hrpu novostečenih frustracija na pojedinim segmentima kada se pretjera sa zamkama i protivnicima. A sada nakon toga idemo na bolje igre iz kolekcije.
A sada najbolje što kolekcija nudi
Po nekom mom mišljenju, tek dolaskom 16-bitnih konzola (Super Nintendo i Sega Mega Drive) je Castlevania polako postala igra kakva je trebala biti. Za SNES imamo Super Castlevaniju IV dok za Mega Drive imamo Bloodlines. Odmah se u prvi plan bacila mogućnost mahanja bičem u 8 smjerova, a ne samo lijevo i desno, a kretanje je postalo brže i fluidnije. Također, bič je mogao poslužiti kao lijana za prelazak preko provalija u stilu Indiane Jonesa.
Dakako, dolaskom novih konzola je napredovala i grafika te se uvijek išlo na to da se istaknu nove mogućnosti konzola. SNES bi za četvorku omogućio skaliranje i rotiranje grafike dok je Mega Drive za Bloodlines imao odlične refleksije vode te prikaz krvi bez cenzure. Obje igre su jako dobro napravljene na svoj način i odluka o tome koja je bolja je ležala u osobnim preferencijama igrača (čitaj fanbojizmu određene konzole). Meni osobno Castlevania Bloodlines ljepše izgleda i bolje zvuči, ali četvorka ima bolji gameplay. Po strukturi nivoa, bossovima i protivnicima, igre se ne razlikuju od svojih NES prethodnika. To su neke stvari koje se provlače kroz čitav serijal.
Težina je pomalo splasnula pa su obje igre lakše za igrati od svojih prethodnika. Jednostavno, nivoi daju više prostora igraču za „disanje“ i nema toliko situacija gdje će nas igra kazniti hrpom protivnika raznih mehanika napada i putanja kretanja gdje ćemo se pitati: „Pa kako sad to preći? Kako?“ Grafički i dizajnerski, nivoi su jako lijepi i mogao bi reći da izgledaju kao pravi reprezentativni primjerci 16-bitnih pixel art uradaka kada se govori o 2D platformskim igrama. Kada bi vas netko pitao da priložite igru kao školski primjer takve grafike, samo mu pokažite Super Castlevaniu IV ili Bloodlines. Nećete pogriješiti u odabiru.
Što je pak sad ovo?
Za kraj ostavih spin-off serijala po imenu Kid Dracula. Za razliku od svih Castlevania iz kolekcije koje su njegovale taj odrasli gotički horor štih, Kid Dracula je bila sve suprotno od toga. Vesele boje i atmosfera, chibi izgled likova te općenito lagana igra očito namjenjena demografski mlađoj populaciji. No to ne znači da igra nema svoje izazovne dijelove gdje ćete izgubiti ponešto života i vječnih živaca.
Iako je Gameboy verzija igre izašla na zapad 1993. godine, Kid Dracula je u originalu Famicom naslov iz 1990. Trebalo je proći poprilično vremena da se ta, konačno prevedena, verzija igre predstavi i nama. Kid Dracula je zabavna, šarolika, naš protagonist može ispaljivati vatrene kugle (ima nekoliko specijalnih ispaljivanja), pretvarati se u određeno vrijeme u šišmiša i slično. Neka vas izgled ne zavarava. Igra je u neku ruku Castlevania, ali u drugu ruku nije, već neka svoja posebna igra. Kvalitetom bih ju svrstao odmah ispod 16-bitnih Castlevania. Nažalost, mana igre je ta da u nekim momentima zbilja pati od kroničnog pada FPS-a kojeg sam spominjao ranije i to zbilja kvari užitak igranja.
Sve je to lijepo i krasno , ali …
Sada kada sam donekle secirao igre uzduž i poprijeko, mogu dodati samo to da se Castlevania igre mogu podičiti odličnim glazbenim podlogama, baš kao i u Contri i drugim igrama iz tog doba. Konami je „imao žicu“ za skladbe koje dobro dočaravaju nivoe, napetost u akciji i atmosferičnost. Eh sad, jesu li soundtrack i količina igara dovoljan argument da se pohita i nabavi kolekcija? Spori gameplay te često vrlo teške nepoštene situacije s brojnim protivnicima koje sadrži ova kolekcija Castlevania bi mogli biti golemi kamen spoticanja za sve one koji bi se okušali u ovim retro igrama. Osobno nisam igrao Castlevanie iz ove kolekcije nikad prije i znao sam što me očekuje, no opet me ni to saznanje nije moglo pripremiti na to da će mi igre popiti živce. A kako bi tek mogle utjecati na neoprezne gamere? Ne želim ni pomisliti.
Eventualno oni koji će uživati u igrama su oni koji su nekada davno igrali Castlevanie i koji ih smatraju remek-djelima. Zbilja, ima takvih. No opet, mogli bi ostati razočarani činjenicom da se Konami uopće nije potrudio prilagoditi kolekciju modernim vremenima u vidu mogućnosti mapiranja kontrola, rješavanja problema pada frameratea u određenim situacijama i nestabilnih tekstura. Vjerojatno će ti isti zažmiriti na te probleme i prisjetiti se mladosti. Ostali će radije sačuvati novce i napraviti preorder Cyberpunka 2077.
