FFA Focus

PES Master League; nogometna rapsodija s početka stoljeća

Lipanj 2006. Ljetni praznici označavaju početak još jedne master lige. Već izlizani DVD Pro Evolution Soccera 5 neće izlaziti iz legendarne duje idućih nekoliko tjedana. Prije samog početka lige misli lutaju u neku bližu budućnost. Hoće li ovaj put Ivarov izdržati dulje od dvije sezone ili će me njegovi kiksevi natjerati da prijevremeno potrošim teško zarađene novčiće na novog golmana? Koliko dugo će Jaricu trebati da postane novi Beckham? Je li Burchetova brzina dovoljan razlog da ga ne potjeram nakon jedne tekme? Slatkih li briga.

Prije lijevih i desnih, crnih i bijelih, debelih i mršavih, bogatih i siromašnih, svi smo se dijelili na dvije skupine ljudi – one koji igraju FIFA-u i njihovih zadrtih neprijatelja, igrača PES-a. Ljubitelji FIFA-e imali su službene klubove, nogometaše, dresove i zarazni soundtrack. S druge strane, pesovcima je Konami osigurao bolje iskustvo igranja. Zbog ovakve izjave prije petnaestak godina odreklo bi me se polovica prijatelja, ali sad smo svi stariji i pametniji pa će me se odreći samo njih nekolicina.

Hrvatska je bila jedna od onih država koja je imala različite predstavnike u dvijema najpoznatijim nogometnim simulacijama svih vremena. U FIFA-i su boje hrvatske branila kultna imena poput dugokosog džentlmena Dade Prše, njemačkog gastrebajtera Jurice Vranješa ili pak Nike Kovača i njegovog brata Roberta također. Pro Evolution Soccer je imao manje poznata, ali iz drugih razloga kultna imena kao što su Pkro, Plikosa, Kboyaobir te Niko Konac i njegov brat Robelto također.

Ono što je PES činilo zanimljivim je njegov Master League. Svojevrsni liga mod stavljao je pred vas ekipu apsolutnih anonimusa i truležana s kojima ste trebali pokoriti nižu ligu, a nakon toga jednu od liga petice. Postojala je opcija da se krene s već postojećom ekipom i pravim igračima, ali svaki pesovac koji je imalo držao do sebe na tako nešto nije ni pomišljao.

Prisjetimo se ekipe koju smo na trenutke mrzili iz dna duše, ali većinu vremena ipak tretirali kao vlastitu familiju.

Ivarov – golman

Uz Putina najpoznatiji Rus svih vremena, Ivarov je specifičan pojedinac zbog toga što za razliku od ostalih suigrača nije toliko loš. Na samom početku lige snalazio bi se sasvim sasvim solidno među vratnicama i, iako nije imao veliki potencijal, uspio bi obraniti ispodprosječne udarce igrača iz nižih liga. Poziciju golmana bi najčešće zadnju mijenjali upravo zbog njega. Ulaskom u višu ligu suparnički napadači postajali bi bolji, a Ivarov bi počeo plivati po šesnaestercu i njegovo ime počelo bi se sve češće dovoditi u kontekst mame Ivarov i ženskih spolnih organa. Trebamo spomenuti i njegove zamjene Lothara i Zamenhofa koji su skupa s nama molili Boga da se Ivarov ne ozlijedi.

Jaric – središnji branič

Jedini igrač s naših prostora, Jaric je poznat kao jedan od najbolji izvođača slobodnih udaraca sa starijih PES nastavaka. Mnogi od vas nisu doživjeli njegovu renesansu free kick accuracyja i swervea zbog loših početnih ocjena. Srbin je bio jedan od najtalentiranijih Master League igrača i ako ste mu dali priliku da se razvije višestruko bi vam uzvratio. Njegova lijeva noga redovito bi pronalazila rašlje suparničkih golova, a solidna obrana učinila bi ga korisnim sve dok ne bismo skupili dovoljno novčića za dostojnu zamjenu.

Valeny – središnji branič

Francuz na zalasku karijere, najbolja je opcija koju smo imali u obrani. Iako je debelo zakoračio u tridesete, brzina i solidno pokrivanje suparnika činili su ga korisnim igračem na samom početku našeg ligaškog putovanja. Ukoliko ste ga odlučili pustiti kao slobodnog igrača, Valeny bi ubrzo otišao u mirovinu i reinkarnirao bi se kao sedamnaestogodišnjak koji postane više nego solidan igrač.

Ruskin – bek

Omaleni Škot često je bio u sjeni drugih igrača. Sve ocjene izuzev snage i ubrzanja su mu bile blagi užas i Ruskin je redovito nezasluženo grijao klupu za pričuve. No za razliku od ostatka ekipe, lijevonogi Škot imao je ogroman potencijal. Uz Ordaza i Jarica, Ruskin je imao najveći talent te bi kroz par godina dogurao do crvene brzine, driblinga i ubrzanja. Čak i ako niste bili pretjerano zadovoljni njime, mogli ste ga poprilično lagano utopiti nekoj drugoj ekipi za lijepu svotu novčića.

Ostatak zadnje linije popunjavali su plavokosi Šveđanin Stremer, Englez Ceciu koji sa svojom defense ocjenom 69 ne može čuvati ni vlastitu djecu, stasiti Nijemac Libermann s najvećim body balanceom u ekipi i njegov sunarodnjak sličnog prezimena, Baumann.

Iouga – veznjak

Vrijeme je za igrače koji su ekipu master lige učinili kultnom, a prvi na redu je kapetan, heroj, srce naših anonimusa – legendarni Rumunj Iouga. S preko 30 godina na leđima i svim iskustvom ovog svijeta, Iouga je držao konce vezne linije čvršće nego Kazuki Ito svoj dragocjeni crveni karton. Polivalentan igrač koji može po potrebi zaigrati i u obrani, popularni Rumunj imao je solidne ocjene za defenzivnog veznog  i prava je šteta što nikada nije dobio priliku zaigrati sa sunarodnjakom Mutuom. Reprezentaciji rumunjske zasigurno bi dobro došao igrač poput Iouge.    

Espimas – veznjak

Francuski maneken oteo bi vam djevojku, a nakon toga i pobjedu suparničkoj ekipi. Osim duge plave kose i zavodničkog pogleda, Espimasa je krasio za ove pojmove razoran udarac i velika izdržljivost. Kako na terenu, tako i u krevetu. Iako je, kao i većina kolega iz veznog reda lagano zagazio u zrele igraće godine, solidno dodavanje, brzina i već spomenuti atributi činili su ga korisnim na krilnim pozicijama gdje bi uz prelaženje suparnika zavodio i djevojke na tribinama.

Minanda – veznjak

Ako je Iouga bio srce ekipe, onda je Minanda bio mozak. Veteran i jedan od najstarijih igrača, Portugalac je s obzirom na godine bio koristan kad bi ga se stavilo bliže napadačima. Najbolji tehničar u ekipi bio je prava desetka i u kombinaciji s Espimasom i Ximelezom činio je veznu liniju iz snova. Taj san bi se ubrzo pretvorio u noćnu moru kad bi naišli na jaču ekipu, ali staloženi Minanda bi nam do umirovljenja sjedio na klupi zato što ne bismo imali srca pustiti ga u čističište igrača bez ugovora.

Ximelez – veznjak

Španjolac čije ime više priliči liku iz Mass Effect trilogije nego Pro Evolution Soccera, posljednji je vitez veznog reda. Godine niti njemu ne idu u korist i s vremenom počne posustajati za mlađom generacijom. Zbog driblinga i solidnog dodavanja dobro se upotpunjavao s Espimasom. No, kao i većini igrača s ove liste, prelazak u višu ligu bio bi preveliki zalogaj za igrača njegovog kalibra.

Iouga-Espimas-Minanda-Ximelez svima su ostali u sjećanju kao vezna linija koju nitko nije htio imati, ali i bez koje nismo mogli. Treba se prisjetiti ostalih veznjaka koji su ostali u sjeni ova četiri mušketira.

Talijan Dodo bio je dovoljno mlad da s vremenom postane dobar igrač, a najkorisniji je bio u koljačini suparničkih igrača. Svaka sličnost s Gatussom je slučajna.

Brzi Burchet jedini je igrač u ekipi koji na samom početku ima crvenu ocjenu. Njegova brzina stoji na 90 i jedini je atribut vrijedan spomena. Australac je u kasnim dvadesetima kad počne liga te nema prostor za napretkom, a samim time ni mjesta u momčadi.

Burchetova suprotnost je Irac Stein, koji sa svojom 57 brzinom ne može prestići babu u tramvaju u borbi za sjedalom. Tu su još grijači klupe Macco, Fouque, Ettori i Van Den Berg.

Ordaz – napadač

Španjolac je igrač s najvećim potencijalom u ekipi. Ako ste mu dali vremena i prostora, Ordaz bi postao među boljim napadačima u igri. Dvadesetogodišnjak je bio savršeni target man zbog dobrog skoka i naguravanja sa suparničkim braničima. U kombinaciji s kolegom Castolom parao bi mreže ekipa nižih liga i istovremeno se dovoljno razvio da ulaskom u višu ligu nastavi isto to raditi i jačim ekipama.

Castolo – napadač

Ordazov komapanjon bio je najbolji igrač naše ekipe anonimusa. Brzi Brazilac redovito bi radio nerede u šesnaestercu i zahvaljujući njemu imali bi više pobjeda nego što bi ih realno ovakva ekipa trebala imati. Jedini nedostatak su njegove godine zbog kojih nema prostora za napretkom.

Bio bi grijeh ne spomenuti Huylensa. Čovjek s najboljim udarcem u ekipi, na zenitu je karijere i iako nije imao snage za izdržati niti pola tekme, bio je savršeni đoker s klupe. Tu je još i Hamsun koji je uvijek bio u sjeni Ordaza iako ima veliki potencijal i razvio bi se u vrlo dobrog igrača.  

Fiktivna ekipa Master Leaguea nije bila najbolja, najbrža niti najpametnija. Ako išta, bila je najlošija. Bez obzira na brojne nedostatke, duboko se uvukla pod kožu svakome tko je zaigrao s njom i zajedno s igračima prolazili smo blatnjave terene druge lige do punih stadiona liga petice. Uspjeh nam je samim time bio još draži i vrijedniji.  

Oznake

Povezano

Back to top button
Close
Close