Prilikom igranja novih nastavaka nekadašnjeg Pro Evolution Soccera savladaju me razni osjećaji. U većini situacija prevladavaju osjećaji zgražanja i zbunjenosti koji za sobom vuku uvijek prisutno pitanje – gdje je do vraga sve pošlo po krivu?
Svojevrsnu utjehu nađem u tezi kako je možda ipak problem u meni. Neosporno je da nam videoigre nikad nisu bile pristupačnije i puno se toga promijenilo otkad sam živio i disao Master League, Adriana, Malganija, Gulaša, PES i WE United, option file, replay gola s centra terena koji bi zauzimao pola memory kartice. No nakon pomnog razmatranja dolazim do zaključka kako nije problem u meni, tebi, vama. eFootball je jednostavno smeće.
- Ako već ne može PES Shop, vratite nam barem Master Ligu: PES Master League; nogometna rapsodija s početka stoljeća
Taj glomazni otpad Konamija me još više tjera na prisjećanje zlatnih dana Pro Evolution Soccera. Znam, ne živi se od sjećanja, ali bome ni od kupnje paketića koje bezobrazno forsiraju novi nastavci nogometnih simulacija. Prije eura, dolara i kuna postojale su valute puno pristupačnije širokom gaming pučanstvu, a nama najdraža je bila PES Points.
Dok su nam roditelji odlazili po namirnice u Getro, Konzum ili pak sve do Trsta, mi smo kupovinu obavljali u najdražem dućanu – PES Shopu. Simpatičan dućan u sebi je krio veliki broj iznenađenja i za svakoga se moglo pronaći ponešto. Od igrača čiji klubovi nisu bili prisutni u igri, do kultnih zvijezda i ekipa, kutova kamera, dodatne težine, kostima – sve to za bodove koje smo skupljali igrajući igru.
Životinjsko carstvo Pro Evolution Soccera
Figo jašući noja zabija gol Buffonu čiji dinosaur ne reagira pravovremeno. Zvuči kao šala, ali riječ je o vrlo realnoj situaciji sa starijeg nastavka PES-a. Dućančić je u svojoj ponudi imao kostime pingvina, pasa, dinosaura i nojeve sa sombrerom. Teško je opisati zadovoljstvo i humor koji prouzroče škarice igrača na noju prilikom kojih igrač završi pod terenom, a nojeve nožice mlataraju zrakom.
Ovaj šašav, ali nadasve zabavan dodatak igri samo je jedan od razloga kultnog statusa starijih nastavaka ove nekoć najbolje nogometne simulacije. Moderna težnja sve većoj realnosti, grafičkoj savršenosti i sveprisutna online kompetitivnost zbog koje je postalo važnije pobijediti klinca iz Bangladeša nego vlastitog frenda u split screenu, doveli su do zanemarivanja osnovnih faktora zbog kojih nam je PES godinama krao sate i dane života.
Kupovina u svima pristupačnom dućanu započela je s PES-om 3, kojeg će se većina prisjetiti po prvom pojavljivanju prokletog Kazuki Itoa i naslovnice s Pierluigi Collinom, a svake godine bi dućan ostao bez pojedinog artikla. Možda i najveći skandal dogodio se kod PES-a 6, kada je Konami povukao distribuciju dodatne težine, famozne šeste zvjezdice. Riječ je najtežoj razini kod koje je podmukli Konami “smanjio” atribute vaših igrača prilikom čega bi se Casillas pretvorio u Ivarova ili Kaka u Minandu. Urbana je legenda kako na toj težini sudi isključivo Kazuki Ito i igra se na trening stadionu u šumi bez gledatelja kako ne bi bilo svjedoka.
Legendarni igrači
Bilo bi šteta ne dotaknuti se najprodavanijeg artikla – legendarnih igrača. Iako su sva imena bila izmišljena zbog nedostatka licenci, to nas nije sprječavalo da trpamo golove s Elcherinom, De Squeranom ili Wiegom. Malo kome je bilo važno kako se ustvari radi o Eusebiu, Di Stefanu i George Weahu. U tom gemištu lažnih imena nalazilo se i nekoliko hrvatskih igrača – Boramikki (Bokšić), Bohren (Boban), Shurak (Šuker) i Prosimeski (Prosinečki).
Lažna imena, dinosauri, nojevi, traljava mehanika kretnje igrača, krajnja neozbiljnost i nonšalantnost. Možda nismo znali za bolje. Možda smo bili premladi. Možda nam nostalgija izobličuje realnu sliku. Skloniji sam onoj istini koja kaža da je zabava uvijek na prvom mjestu. A stari PES je bio prokleto zabavan.
