Ne sjeda vam PUBG? Dosta vam je COD-a? TLOU multiplayer je onda ono što trebate.
U doba kad developerima PUBG-a ide bolje nego serviserima Alfe i PUBG uzima tron donedavno nedodirljivom kralju multiplayera – Call Of Dutyju, u doba kada je neki tamo free to play naslov Fortnite u užem izboru za najigraniji online naslov, a Electronic Arts se nada otvoriti harakiri karticu u sljedećem loot boxu, dođe mi da ni ne upalim svoju konzolu. Battle royale mi kao koncept nije sjeo, pay to win ne volim igrati jer volim pobjeđivati, a plaća mi ionako sjeda direktno na ženin račun.
Ima li svijetla na kraju tunela?
Ima, samo se treba okrenuti u drugom smjeru… Par godina unatrag (2013. na PS3, 2014. na PS4) izašlo je jedno remek-djelo, jedna igra koja se usudila napraviti nešto drugačije, koja je tipku za trčanje zamijenila tipkom za čučanje, kojoj je zapravo stalo do kill/death omjera i u kojoj spawn, run, piu-piu-piu, nije recept za pobjedu, već za pretinac prepun vrlo „prijateljskih“ poruka od vašeg tima.
Radi se ni više ni manje nego o The Last of Us multiplayeru. Ova igra izašla je prvenstveno kao singleplayer iskustvo i po tom pitanju je bez sumnje jedna od najboljih svoje generacije, ali i gaminga u povijesti. No o tome se dovoljno pisalo; idemo mi obrazložiti zašto je upravo ovaj multiplayer spas za sve koji više ne osjećaju „poziv dužnosti“ iliti Call of Duty.
Realizam prije svega
Jedan od razloga popularnosti PUBG-a je, po mojem mišljenju, realističan military art. TLOU je po tom pitanju, na moje zadovoljstvo, u istim vodama. Nema tu šarenih eksplozija ni cartoonish brojaka u stilu Fortnitea i Overwatcha koje iskaču iz neprijatelja pri pogotku, nego samo prava stvar: kacige, pancirke, kamuflaže. Ovo je ozbiljna igra, s ozbiljnom temom, ozbiljnom artom za ozbiljne igrače.
Kad smo već na tehničkom opisu igre, treba reći da je grafika na PS4 vrlo dobra, posebno kad se uzme u obzir da je igra zapravo remaster PS3 verzije. Sve to skupa prati nenametljiv pozadinski soundtrack za ugođaj i atmosferu, a posebno ju dižu komentari likova, npr,, kad ste liječite pa vaš lik kaže: „Cover me while I patch up.“ Zvukovi arsenala, bombi, Molotovljeva, prigušivača, batina i vrištanje neprijatelja – sve je na razini. Naravno, ne očekujte zvučni Hollywood i spektakl eksplozija, ovo je ipak 4vs4 multiplayer s elementima stealtha.
Trenutno najveća zamjerka je pomalo neuravnotežen matchmaking koji zna predugo trajati pa se upravo u ovom odjelu najviše vide „bore“ igre, prvenstveno jer nema više tako velike baze igrača. Ipak nije to ništa strašno, malo strpljenja (koje vam je ionako potrebno za ovaj MP) i sve će biti u redu.
Dosad sam uspješno izbjegavao, ali ne mogu vam to prešutjeti. Ova igra također ima plaćena DLC oružja i perkove. Ta ista oružja i perkove gotovo je nemoguće osvojiti normalnim grindanjem, osim ako stvarno nemate socijalni život, djevojka vam se zove Šakica Ljević i ona vam je jedini prijatelj. Nadam se da to nije slučaj (tebe gledam Messi level 999). Moje iskustvo je da igrači koji peglaju karticu brže od Uzija nisu u pretjeranoj prednosti. Nisam primijetio na vlastitoj koži ni u online zajednici mišljenje kako su kupovne igračke overpowerane. Većinu tih perkova i oružja ionako svi mogu koristiti kroz unaprijed sastavljene klase koje su svima dostupne od prvog dana.
Vrhunski multiplayer
Dosta o grafici, zvuku, problemima, idemo mi napokon objasniti zašto je ova igra toliko prokleto dobra… Igrajući TLOU MP, prvo što sam primijetio je da igrači ne trče.
– Koji vam je vrag, zakaj ne trčite?
– E, njofra, kad trčiš vidljiv si na minimapi; kad neprijatelj zna gdje si, laka si meta. Trčiš samo kad bježiš u pomoć svojoj ekipi ili kad bježiš da spasiš vlastitu glavu.
Onda sam primijetio da se svi stalno kreću.
– Kaj tu nema kampera?
– Njofra, na mapi su stavljena 4 besplatna loot boxa u kojima pronalaziš dijelove (eng. parts) za izradu običnih i dimnih bombi, Molotovljeva itd. Ti izrađeni predmeti su vrlo korisni i vrlo često su faktor koji prevagne u borbi. Tako da, ako se ne krećeš, zakinut si. Jednostavno i efikasno, bravo Naughty Dog!
Možda ono najbitnije: u glavnom modeu „Supply raid“ vaša ekipa ima 24 života; ako ste vi ti koji ste umrli 24 puta, vaša ekipa je izgubila samo zbog vas i niste baš najpopularniji. Zbog toga je u ovom MP-u važnije ne umrijeti, nego nekoga ubiti.
Takvih „sitnica“ koje značajno zaokreću koncept multiplayera ima pregršt i one rezultiraju jednim posebnim multyplayer iskustvom u kojem pažljive, koordinirane ekipe koje se zajedno kreću po mapi pobjeđuju, a solo igrači i sakupljači killova rage quitaju jer ne mogu baš ništa. Ovo je multiplyer u kojem uvijek znam zašto sam umro, kako sam pogriješio. Uvijek znam gdje sam se spawnao i gdje je moja ekipa. U njoj nikad nisam doživio spawn kill, ovo je igra u kojoj nikad ne odlazim usred partije, i to iz respekta prema timu. Neću lagati, lijepo je biti prvi na ljestvici, ali u ovoj igri najbitnije je da mojem timu piše „You won“, a samo kao tim to možemo postići.
Ove godine ili vjerojatnije sljedeće dolazi nam TLOU 2 (vidi najnovije vijesti o tome), čitao sam tračeve i Kim Kardashian ima novu maskicu za mobitel, sa šljokicama, ali također sam čitao kako u Naughty Dogu zapošljavaju ljude za rad na multiplayeru u TLOU 2. Ako niste još isprobali MP prvog dijela, ima vremena, pripremite za nastavak, pridružite nam se u ovom hardcore iskustvu. Budite spremni da vas ownaju prva dva, tri dana, a nakon toga vas čeka nešto drugačije, posebno i novi razlog za paljenje vaše PS4 konzole.
Videokomentar
https://www.youtube.com/watch?v=TN_8YgkY9_U&=&feature=youtu.be
Za kraj bih volio čuti vaše mišljenje? Veselite li se nastavku? Jesam li možda u krivu u vezi TLOU MP i Rainbow Six Siege je bolji i taktičniji? Što vi priželjkujete od TLOU MP-a? Ja bih volio, osim modeova sa jedinice, i nešto veće mape, s PVE i PVP zonama kao što je imao Division, ali da temeljni koncept (health, stealh, hit detection, cover sistem) ostane isti (znači, bez spužva Bob neprijatelja).
