Legally Blonde – Blade
Bez obzira na godine, plavo je uvijek u modi.
Teško je vratiti se u 2001. i gledati današnjim očima komediju koja je tada pucala primarno na demografiju tinejdžerica te je pokušati prezentirati na neki nov i svjež način. Uostalom isto bi bilo i sa sličnim filmovima iz tog razdoblja poput Mean Girls ili Miss Congeniality. No, dovoljno iznenađujuće, Legally Blonde ispunjava svoju namjenu koju je imao u to vrijeme i u principu djeluje simpatičnije nego li neki slični pokušaji u zadnje vrijeme. Otrcano, predvidljivo, ustaljeno, ali simpatično.
Legally Blonde debitantski je dugometražni film Roberta Luketića čiji opus i nije nešto bajan (The Ugly Truth, Killers, 21) te mu je ovo vrlo vjerojatno i najbolji film. Vjerojatno svi znaju osnovni koncept filma čak i ako ga nisu gledali s obzirom da naš prijevod Plavuša s Harvarda više manje odaje o kakvom je filmu riječ. Dakle, Reese Witherspoon je klasični stereotip plavušice koju momak napuca jer je upravo takva kakvom smo ju opisali. Dok on želi ozbiljnu educiranu djevojku visokog društvenog statusa kako bi mu to usavršilo sliku karijere budućeg pravnika/odvjetnika. Reese, odnosno Elle u filmu, odlučuje sama upisati pravo u nadi da će je bivši momak gledati drugim očima, odnosno da će ona biti ta “ozbiljna opcija”. Sama premisa filma je suluda jer naravno da niti jedna žena nije dovoljno luda da ode studirati pravo samo kako bi se vratila u naručje svog bivšega momka, no mislim da je i svima koji su radili na filmu to poprilično jasno, pa se tako i film solidno drži iznad vode na temelju te ideje, a ono što ga najviše drži iznad vode je iznenađujuće solidna gluma.
Reese Witherspoon je teški wildcard od glumice. Glumit će u bilo kakvom rom-com smeću (ne mislim na ovaj film), pa će onda odlučit zapucati na Oscara dogodine (jednom i odradila to uspješno). Ovaj film je vjerojatno i bio svojevrsna odskočna daska za nju jer ju je bacio u vode teen zvijezde, ali istovremeno je na neki način dokazala da može nositi i blockbustere, kao i da je sposobna transformirati se za neku težu ulogu. Zvuči suludo, ali posao koji je odradila u ovom filmu jako je dobar i osobno danas takvu dozu simpatičnosti i sposobnosti koji ona unosi u glavni lik ne vidim u današnjim filmovima ovoga žanra. Ovo je baš ogledni primjerak djevojke koja je “American sweetheart” ali na kojoj se vidi da zna što radi i da neće otići u onu stvar kao recimo Lindsey Lohan. Izuzev nje kojoj se ne može naći previše mana, ostatak glumačkog ansambla jako dobro funkcionira u simbiozi s njom. Luke Wilson, Selma Blair, Jennifer Coolidge i ostatak nisu baš neka ludilo imena, ali u svrhu filma, odnosno “odigravanja” o ulogu od Reese, to kao što rekoh funkcionira poprilično dobro. Izuzev glume, mislim da su i sama poruka filma, te feel good atmosfera još jedna pozitivna stvar. Naravno da su “slijedi svoje snove” i “ti to možeš” fraze danas otrcane do zla boga, no jednako tako mislim da je film takvom atmosferom prije 15 godina poslao jednu sasvim pristojnu poruku namijenjenu publici. No, naravno, nije sve baš tako bajkovito i vrijeme je za brz izlazak iz teen girl fantasy svijeta.
Film mi je proletio poprilično brzo, što nije čudno s obzirom da mu je runtime s creditsima 90 minuta, no jedan od problema je što su se jednako tako brzo razvijali i odnosi među likovima. Naravno, nije ovo film koji će raditi build-up s karakterizacijom likova i gdje ćemo onda gledati odnose istih, ali jednostavno se prelako išlo od točke A do točke B. Primjera radi, ona ode u jednoj sceni u salon za nokte, dok u drugoj joj već kao BFF pomaže pri nečemu. Drugi primjer je romansa s jednim od likova o kojoj doslovno saznajemo više pri kraju filma kad se na ekranu ispisuje što se dogodilo s kojim ljudima u stilu filmova po istinitoj priči. Upravo tu dolazimo i do neiskorištenog potencijala. Taj trik na kraju mi se dopao, no isto tako nije bio toliko efektan ukoliko nije bilo dovoljnog razvoja među tim ljudima da bude efektan. Još dok smo i dalje na temi neiskorištenog potencijala, tu je onda i moja finalna mana, a to je neiskorišteni humor. Da se razumijemo, film uspijeva zadržati poluosmijeh na licu, jer puca s pristojnim uspjehom na feel good kartu, ali toliko je bilo prilika da se pojača intenzitet humora da je prava šteta što se nije išlo na to. Njen videouradak kojim se prijavljuje na Harward je, recimo, bio pun pogodak, ali se nakon toga moglo još štošta izvesti s njenim psom, stilom odijevanja, zabavom kad dođe obučena kao zečica i slično, no, dobili smo samo treptaje toga, što nije dovoljno ako se slijedi ustaljeni princip koji su imali svi slični filmovi tada, a i danas.
Sve u svemu, Legally Blonde zaslužuje svoj status pristojne teen komedije i jasno mi je zašto se i većina mojih prijateljica, ali i prijatelja (hah!), sjeća ovoga filma, s obzirom da je Reese odradila posao na jako visokom nivou (a i primijetio sam da bi je puknuo bez razmišljanja, nisam išao prije za tim baš) te da zrači tom feel-good aurom, ali kada ga danas gledam ipak ostaje dojam da se mogao stisnuti gas na humoru i da će u principu na kraju najviše u sjećanju ostati to da je ona bila simpa i kako je bila tu i tamo pokoja solidna fora, dok će drugo nekako izblijediti. No ako ikad naleti na TV-u opet, mislim da čak i neću promijeniti program instantno.
60%
NATRAG
