Srpski Film – ELECTRONICUS
“Sve ima svoju ljepotu, ali ne vide ju svi.” – Konfucije
Istinitosti te izreke svijet ima priliku svjedočiti svakoga dana. Zabrinjavajuć je broj onih koji su u stanju, bez ikakvog pokušaja da shvate mišljenje druge strane, donijeti brze zaključke i staviti neistomišljenika u određeni koš. Takvi načini djelovanja u neku ruku život čine jednostavnijim. Jer na kraju, najlakše je sve odbaciti i površinski iskritizirati. A to je iz nekog razloga čovjeku i u prirodi – dok je većina nas spremna bez suzdržavanja na bližnjega prenijeti hladan val kritike, nekako smo nevoljki kada treba dati i koju pohvalu.
No ovdje se govori o „Srpskom filmu“, komadu celuloida nad kojim se zgražao čitav svijet, djelu iz kojega je u SAD-u moralo biti izrezano rekordnih 19 minuta materijala da bi se uopće moglo prikazati (zbog prikaza maloljetnika u nekim scenama, iako oni na setu u stvari nisu bili prisutni, već je problem bio u jukstapoziciji određenih kadrova) te za kojega se već sada, nakon samo 6 godina od premijere u Austinu, može reći kako je ostvario kultni status. Može li takav film gledatelju uistinu ponuditi išta pozitivno?
Već sama premisa bila je dovoljna da otjera mnoge. U centru „Srpskog filma“ nalazi se sredovječan čovjek, Miloš (Srđan Todorović), umirovljeni glumac koji je u svojim najboljim godinama bio zvijezda u „filmovima za odrasle“. Njegov bankovni račun ne pruža sigurnost i stabilan život njegovoj obitelji, sve dok Miloš jednoga dana ne dobije poziv na sastanak s tajnovitim režiserom Vukmirom (Sergej Trifunović). Pružena mu je prilika života – snimanje novoga, posljednjega filma, za sumnjivo veliku svotu novca s kojom se više neće trebati brinuti za budućnost. No, potpisivanjem Faustovog pakta Miloš više nema kontrolu nad scenama u kojima se pojavljuje, ma koliko monstruozne one bile – ekstremno nasilje, ubojstva, nekrofilija i pedofilija samo su neke od njih.
Filmska ekipa, na čelu s redateljem Srđanom Spasojevićem kojemu je ovo bio debitantski film, svoje autorske odluke branila je kroz niz objašnjenja – od toga da je film parodija današnje, pretjerano politički korektne srpske filmske industrije, preko metaforičkih prikaza svih nedjela koja su se odvijala u prošlom stoljeću na ovim prostorima, do objašnjenja da su sve te silne scene nasilja potrebne kako bi se opisalo današnje stanje obiteljskog čovjeka, kojeg državne institucije „siluju“ od kolijevke pa do groba. Možda takvo nešto nije lako zaključiti prilikom gledanja jer se s pukim sadizmom otišlo predaleko, no treba se priznati da ima neke istine u njihovim odgovorima, koliko god to neki slijepo negirali. Pitanje o tome je li Spasojević mogao isto prikazati drugačije apsolutno stoji. Činjenica jest da se takav komentar mogao realizirati na bezbroj načina – ali izabran je baš ovaj, i daljnjim ulaženjem u raspravu o takvoj odluci za sobom povlači i pitanje granica umjetničke slobode, koja bi trebala biti potpuna.
Da odmah bude jasno – ovo je iznimno težak film, s ekstremno detaljnim prikazima nasilja uz pomoć odličnih praktičnih efekata kojima bi pozavidio i Tarantino (koji je, inače, ovome filmu uputio pohvale). Ali ono što je daleko strašnije od litara krvi na ekranu su same ideje. Ideje toliko specifične da se promatrač mora zabrinuti za mentalno stanje njihovih kreatora. Scena odrubljivanja glave prilikom silovanja, bolesna scena s novorođenčem (koja je, u stvari, vjerojatno odavanje počasti D’Amatovom filmu „Anthropophagus“ iz 80-ih) te završna „obiteljska“ scena vjerojatno su neke od najstrašnijih stvari koje je svjetska kinematografija do sada vidjela, upravo zbog samoga konteksta.
No, takvi prizori za neke su dovoljni da zažmire na sve pozitivne stvari koje ovaj film nudi, a ima ih puno. Osim morbidne tematike i još morbidnijih kadrova, „Srpski film“ je zapravo na vrlo visokom nivou kvalitete. Produkcija, pogotovo kada se uzme u obzir mali budžet, je svjetska. Ako se ima ičime za pohvaliti, onda je to vrhunska kinematografija, puna odličnih kadrova i još boljeg korištenja rasvjete, gdje se vidi da se detaljno promišljalo o svakom elementu scene (iako su se dogodile manje greške u par kadrova u kojima se moglo vidjeti snimatelje kroz odraze i sjene – ne toliko primjetno, ali je negativno utjecalo na imerzivnost jednom kada se uočilo). Pametno korištenje pokreta kamere omogućilo je razvoj likova i bez puno dijaloga.
Color grading nije pokleknuo mainstreamu tako da su filteri dozirani upravo onoliko koliko je potrebno da budu prirodni, a opet dobiju taj old-school filmski izgled, bez pretjeranih zelenila i plavetnila u svrhu pseudo-stilizacije. Također, boje nisu pretjerano saturirane, tako da film i dalje zadržava nelagodan ugođaj.
Element bez kojeg ovaj film ne bi bio ni sjena ovoga što je postigao jest glazbena podloga (potpisuje ju Sky Wikluh) koja je zaista vrhunska. Eksperimentiranje s klasičnim orkestralnim instrumentima u kombinaciji sa sirovim elektroničkim zvukovima zaslužuje svaku pohvalu, a neke će vjerojatno podsjetiti i na zvučnu potporu Trenta Reznora filmu „The Social Network“. Glazba vješto dozira pojedine kontrastne elemente u skladu s akcijama na ekranu. Tako se može osjetiti postupno „prodiranje zla“ u priču, u vidu poigravanja sa šumom i sve jačim distorzijama sintisajzera.
O kakvoj se skupini talentiranih ljudi radi, dokazuju i glavne uloge filma koje su preuzela iznimno popularna lica. Srđan Todorović je u svojoj ulozi Miloša ostvarivao odlične prijelaze iz nevinog lika oca koji bi učinio i zlodjelo za korist svoje obitelji, u lik pomahnitalog nasilnika tijekom „rada“ na filmu. Trifunović, koji je utjelovio Vukmira, također je napravio poprilčno dobar posao, iako je možda nedostajala dodatna crta „pomaknutosti“, kao da je nedostajalo još malo intimidacije i uvjerljivijeg pogleda iz kojega se može iščitati čisto zlo – nešto što je možda i bolje uspjelo Nenadu Herakoviću, jednom od „snimatelja“ koji je praktički došao i kao neka vrsta sekundarnog antagonista koji je zapravo počinio i gadnije stvari od Vukmira, unatoč manjoj minutaži na ekranu. Milošev brat (Slobodan Beštić) bio je jedan od najodbojnijih likova već od samoga početka, koji je izazivao veliku dozu neugode svojim pogledima i nekontroliranom požudom za bratovom ženom. Njegovoj pozadinskoj priči i motivima se ipak moglo dati malo više pozornosti. Lik je ostao nedorečen, a bilo je dovoljno materijala za daljnji razvoj. Glumice Katarina Žutić (koja je glumila Lejlu, bivšu Miloševu kolegicu) i Jelena Gavrilović (koja je imala ulogu Miloševe žene) svoje su uloge odradile sasvim korektno, koliko je to omogućavao scenarij (koji je možda malo i zakinuo Lejlu u drugom dijelu jer je prenaglo nestala iz priče). Ostale uloge, od doktorice do žrtava na filmskom setu, varirale su od dobrih do ne toliko uvjerljivih, ali sve u svemu – solidno. Djeca su se također odlično snašla u svojim ulogama, iako je bilo teško razmišljati o tome pored zastrašujuće činjenice da se nalaze u ovakvom filmu (unatoč tome što su se autori pobrinuli da sve bude snimano tako da ne znaju o čemu se zapravo radi).
Film je ispao kakav je ispao, no ipak je u neku ruku šteta potencijala prvoga dijela koji je bio neiskorišten do kraja. Scenarij i režija slijedili su niz Hitchcockovih pravila poput suspenzije, držanja priče jednostavnom, korištenja povremenog humora za dodatno stvaranje tenzije (koji je u nekoliko navrata tako dobro pogodio bit tog pravila) te skrivanja pojedinih elemenata, koje se doduše isključivo odnosilo na prvu polovicu filma, i upravo je to razlog zašto je taj dio filma bio tako dobar. Kasnije, kako se radnja bližila kraju, tako su i scene postajale sve brutalnije, ali potpuno se izgubila sva napetost koja se do tada gradila. To je čak dovelo i do blagog zamora negdje u drugoj trećini filma.
Postoji li neka poruka koju ovaj film nudi? Odgovor na to pitanje nije jednostavan. Unatoč svim objašnjenjima njegovih autora, ipak se s velikom sigurnošću može reći kako je jedna od svrha ovoga filma bila i pokušaj izazivanja što veće reakcije (iako to režiser negira), možda zbog marketinga, a možda i zbog nečega drugoga. Ovo je jedan od onih filmova koji je stvorio dvije potpuno suprotne strane mišljenika, s jedne strane ljude koji ga cijene onime što je, a s druge, teške osude ljudi koji su ga zbog određenih scena automatski rezali u korijenu te koji smatraju da se „Srpski film“ ne može nazivati umjetnošću.
Ipak, trebalo bi biti fer prema svima. Film ima svojih dobrih strana… I onih manje dobrih. Istina je da je na kraju priča ključ svega te je to ono na što se mnogi isključivo oslanjaju. Ali ako se tematika (koja, bez sumnje, nije namijenjena širokim masama) stavi sa strane, i sama priča je sasvim solidna. Vjerujem da se nastavilo putem kakvim se započelo i prilagodilo široj publici, da bi ovaj film ostvario visoke ocjene. No, to ne bi onda više bio „Srpski film“ – film koji je prošao kroz svijet kao tornado i iza sebe ostavio kaos, film koji je svojim imenom uzrokovao to da kad netko u rečenici spomene „srpski film“, instinktivno se prvo pomisli na „taj“ srpski film (a koji bez takvoga imena vjerojatno ne bi ni bio primijećen), a naposljetku, film koji pršti od karaktera i stilizacije. Uostalom, jedna od svrha umjetnosti je i potaknuti reakciju u čovjeku, utjecati na osjećaje. Gledajući na takav način, ovaj film je to i više nego postigao.
„Srpski film“ istovremeno je iznimno odbojan i magično privlačan. Ne mogu ga preporučiti nikome, ali mi je i drago da sam ga pogledao. On je jedno od djela koja se ne boje i ne posustaju pod ničime kako bi ostvarili svoju kaotičnu viziju.
A možda je ovo sve samo rezultat nesvjesnog potiskivanja svih viđenih grozota u neke duboke dijelove uma, tako da su na površini ostale samo bezazlene stvari.
Bilo kako bilo, jedno je sigurno – voljeli ga ili mrzili, ovaj film nećete nikad zaboraviti.
NATRAG
