The Ring
Kvalitetan misteriozni istraživački triler, a tek onda horor.
“The Ring”, remake japanskog filma Hidea Nakate, “Ringu”, iz 1997., jedan je od kultnih filmova horor žanra. Vjerojatno su se i oni koji ga nisu pogledali susreli s poznatim prizorom Samare, djevojčice u bijelom, lica prekrivenog dugom tamnom kosom, kako izlazi iz televizijskog ekrana. Prilikom njegovog izlaska, o filmu se naveliko pričalo kako je jedan od najstrašnijih filmova svih vremena, pritom posebno hvaleći činjenicu da njegov režiser Gore Verbinski nije stvorio još jedan jeftini horor s prevelikom količinom krvavih scena, već se usmjerio prema psihološkom efektu, pri čemu je jumpscare-ove sveo na minimum.
“The Ring” možda nije toliko strašan film, koliko misteriozan i, u neku ruku, tužan, nakon što otkrije pozadinsku priču nesretne djevojčice. No nakon gledanja, u gledatelju ostaje neka jeza. To nije slučajno, već je razlog tome taj što Verbinski sa svojim vizualnim načinom režiranja utječe na podsvijest s mnoštvom pamtljivih prizora i tako polako gradi suspenziju i nervozu u gledatelju.
Taj osjećaj kada nikako ne možeš uloviti dovoljno dobar selfie za fejs pa istrošiš cijeli film jer „jedna mora biti dobra, prije ili kasnije“. Umjesto da se brineš da ti je ostalo 7 dana života, jel.
Pregršt lažnih uzbuna kao metoda dizanja tenzija
Sve počinje generičnom scenom s dvije tinejdžerice koje imaju raspravu o jednoj urbanoj legendi, u ovom slučaju, ukletoj kazeti čiji sadržaj gledatelju ostavlja još samo 7 dana života. Film ovime namjerno navodi gledatelja da pomisli kako se radi o još jednom, već viđenom, pripadniku horor žanra jer svi elementi su tu. Nakon te scene dogodi se niz “lažnih uzbuna”, da bi sve kulminiralo prvom smrću koja pokreće cijeli zaplet, u vrlo ranom stadiju filma. Film je prožet takvim izazivanjem gledatelja putem brzih rezova i naglih glasnih tonova koji su trebali služiti za rast tenzija do ključnih kadrova kada se prijetnja stvarno pojavi, no kontrast između njih ipak se malo izgubio te na kraju ništa više nije imalo dovoljno jak efekt. Iznimke su nekoliko prizora žrtava kazete, s odličnim maskama te cijela, vrlo neobična, sekvenca s konjem na brodu, koja je zapravo izazvala i najviše jeze.
Dakle, da analiziramo situaciju u kojoj sam se našla. Ispišala sam gaće i pola prostorije, a mama se približava mojoj sobi i nemam vremena očistiti nered. Hm, što mi je činiti?
Sporedne teme filma
Kroz scenarij prolazi nekoliko sporednih tema na koje bi trebalo obratiti pažnju. Prva je poistovjećivanje kazete s izrazima poput “virusa”, “bolesti” i njima sličnih, u nekoliko navrata. Time se već u tim trenucima daje do znanja da je ona nešto što se ne smije širiti dalje, već sakriti od svijeta, a također služi i kao svojevrstan nagovještaj preokreta na kraju filma, kada se otkriva prava istina iza te kazete.
Druga tema vezana je za ulogu roditelja. Naime, kako je Samara bila odvojena od svojih roditelja i zatvarana po bolnicama od vanjskog svijeta, sličnu stvar doživljava i Aidan, sin glavne protagonistice, Rachel. Aidan je dijete rastavljenih roditelja koji nisu bili spremni za promjenu životnog stila prilikom njegova rođenja, već su se oboje fokusirali na vlastite karijere. Često možemo vidjeti Aidana kako sam dolazi i odlazi u školu. Kad je doma, obično je uvijek okružen nekom njegovateljicom, dok je Rachel zauzeta istragom. Njegov otac, Noah, u jednoj sceni priznaje da nije sposoban biti dobar roditelj i ne želi preuzeti tu odgovornost. Aidanov odnos s majkom puno je bliži, no valja primijetiti da ju ipak zove njenim imenom, što naznačuje da još uvijek postoji određena distanca između njih. Kao suprotnost Samari i Aidanu stoji unuk psihijatrice, koji ima određeni psihički poremećaj, no unatoč svemu, on biva prihvaćen od svojih skrbnika takvim kakav je.
Jer je potpuno normalno da se dječak probudio u pola noći i stavio BAŠ TU random kazetu u VHS player. Ali, kakav bi film bio da je izabrao nešto drugo?
Odlični tehnički aspekti
Najljepši element filma (nakon Naomi Watts) fantastična je sivo-zelena fotografija Bojana Bazellija, koja je ispunjena simbolizmima. Ona, u kombinaciji sa scenografijom i konstantnom kišom, filmu daje pravu tmurnu atmosferu kakva mu i priliči. Hans Zimmer, koji je bio zadužen za glazbu, savršeno odgovara filmu, pogotovo iz razloga jer je fokus često bio na kratkim “udarima” zvuka u lice gledatelja, što je i tražilo upravo ono u čemu je on najbolji, a to je bilo kakav oblik sound designa. Treba spomenuti i majstorsku montažu koja je ključ uspjeha, a koja je ovdje vješto kontrolirala razinu napetosti u gledateljima.
„Ja sam Bob“ – emotivna priča o vanbračnom dječaku koji pobjeđuje shizofreniju nakon što naleti na set kazeta s Bob Rossom, dobroćudnim naivnim umjetnikom, od kojega nauči slikati i o čijim djelima saznaje cijeli svijet. 7 nominacija za Oscara, 3 pobjede, 2 Zlatna Globusa, 9.4 na IMDB-ovoj ljestvici te milijuni dolara mladome glumcu koji upadne u probleme s drogom u svojim ranim dvadesetima te završi radeći niskobudžetne komedije za Netflix i YouTube Red kako bi mogao plaćati liječenje od ovisnosti.
Bogatstvo simbolizama
Moglo bi se reći da se film gleda poput misterioznog trilera koji vuče gledatelja u svoj svijet te mu od samog početka i prikaza snimke s kazete gradi interes i želju za otkrivanjem pojedinih njenih elemenata. Sama snimka izgleda kao eksperimentalni studentski projekt, a donekle podsjeća i na neke popularne snimke koje su kružile internetom, poput „Griftera“. Mračno, niske kvalitete, s prikazom misterioznih lokacija izmiješanih s prizorima čija je svrha izazivanje čistog gađenja. Svaki kadar sa sobom nosi određeno značenje i služi kao element koji pokreće cijelu investigaciju, a ujedno i samu radnju. I izvan snimke ponavljaju se određeni simbolički elementi, poput vode koja je uvijek prisutna u paranormalnim trenucima, a koja očigledno simbolizira dno bunara, ili poput scene s iskašljavanjem duge kose, ili pak otiska ruke i anomalija s licima na fotografijama i videu koji podsjećaju likove u priči da je Samara uvijek prisutna te je sada dio njihovih života. Određeni kutevi snimanja doživljavaju repeticiju nekoliko puta kroz film, primjerice, postoje tri kadra u kojima se osoba nalazi u prednjem planu, dok se iza nje, izvan fokusa, pojavljuje određena figura. U prva dva slučaja subjekti stražnjeg plana su bezazleni, no treći put pojavljuje se prijetnja za protagonista, ovoga puta u fokusu – ali ne prije nego režiser dva puta pokaže isti kut bez ikoga u pozadini, osim svjetla koje se pomiče i stvara sjene po okolnim predmetima kako bi se digla tenzija. Isti proces korišten je i kod kadrova u kojima netko prilazi nekome tko sjedi u stolcu iza leđa. Ponovno, u početku se uvijek dogodi lažna uzbuna, no u zadnjem dijelu filma taj isti kadar donosi jumpscare (također, upravo zadnji dio filma je i vrijeme u kojem je smještena većina takvog sadržaja).
Nezgodan trenutak kada ti netko pozvoni na vrata, a ti nekako ne želiš otvoriti pa se odšuljaš do prozora vidjeti tko je, da bi te onda onaj tko je zvonio vidio kako viriš kroz prozor i sada se moraš spustiti i otvoriti vrata jer bi ignoriranje bilo krajnje bezobrazno, a i mogli bi ljudi pomisliti da nešto ne štima s tobom.
Razvoj likova
Većina glavnih likova ima svoj luk radnje. Rachel (Naomi Watts) se mijenja iz pomalo narcisoidne žene fokusirane isključivo na svoj posao u blažu i razumniju osobu, a nakon „susreta“ sa Samarom više se okreće i svojem sinu, što se može vidjeti iz prizora u kojem ostane spavati u njegovoj sobi i ujutro govori kako posao može čekati. Rachelin bivši, Noah (Martin Henderson), dobio je nešto slabiju pozadinsku priču i u početku je okarakteriziran kao tipičan cinik koji ne vjeruje u paranormalne stvari, no ubrzo popušta i s vremenom se njegov odnos s Rachel ponovno zbližava. Aidan (David Dorfman) ima pravo lice djeteta s nekim posebnim psihičkim sposobnostima, iako njegova pojava izaziva neku nelagodu, unatoč tome što nije negativan karakter u priči. Gluma svih likova u niti jednom trenutku nije pretjerana, već je odmjerena toliko koliko i treba biti.
Unatoč određenim manama…
Unatoč manjim nedorečenostima pojedinih simbola i pozadinskih priča, scenarij funkcionira prilično dobro. Film zasigurno nije toliko strašan kako ljudi govore, no kao jedna zanimljiva nadnaravna istraživačka priča funkcionira sasvim dobro. Pohvalan je odabir smjera filma s naglaskom na simbolizme i druge načine zastrašivanja publike, umjesto jeftinih scena nasilja, no s druge strane, kao hororu, ipak mu je nedostajalo još malo žestine i napetosti koja bi držala gledatelja na rubu stolca. Osjećaj prijetnje i dalje nije na dovoljno visokoj razini, kao ni sami konflikti, no upravo zbog toga, dobro je malo pogledati ispod površine, s ciljem pronalaženja kreativnih odluka koje će samo podići respekt prema njemu i svima koji su sudjelovali u njegovoj kreaciji, kao i poboljšati razumijevanje samoga djela.
NATRAG
