Ako i vidjeh dalje od drugih, bijaše to stoga što stajah na ramenima divova. – I. Newton
Povratak u djetinjstvo
Nekidan je, nakon nepunih devetnaest godina, napokon pala i posljednja, stotinu i dvadeseta žuta zvjezdica. Dogodilo se to sasvim iznenada, prilikom još jedne od mojih nostalgičnih N64 seansi koje si svakih par godina volim priuštiti u želji da evociram neke lijepe gamerske i životne uspomene iz tog bezbrižnog i prekratkog djetinjeg doba. Međutim, vodio me uz to i jedan, pomalo iracionalan, dublji razlog. Pročešljavši igru uzduž i poprijeko, još kao klinac obećao sam si, naime, da ću jednog dana pronaći tu famoznu posljednju zvjezdicu koja mi je, unatoč tome što sam znao da je skrivena negdje u dvorcu, uporno izmicala. Godine su prolazile, a s njima je došao i sveznajući internet, no ja sam i dalje tvrdoglavo odbijao bilo kakvu „pomoć izvana“, ustrajan u namjeri da sam dovršim ono što sam još kao dijete davno započeo. Bilo je to za mene nekakvo pitanje principa, pravilo nepisanog kodeksa gamerske časti…
I eto, pronađoh je, naposljetku, sasvim slučajno kod vižljastog žutog zeca koji luta mračnim i pomalo zlokobnim dvorskim podrumom, skakućući besciljno po dvorskim hodnicima, na mjestu gdje sam je valjda najmanje očekivao s obzirom da se još uvijek itekako živo sjećam da sam jednom davno, davno od tog istog zeca, za kojeg sam dugo mislio da ga je nemoguće uloviti, jednu već bio i dobio.
Sjetio sam se odmah, pomalo opijen naletima adrenalina koje je u meni izazvalo ovo neočekivano otkriće, i topa zarobljenog pod rešetkama u dvorištu koje je okruživalo dvorac, tik do jezera pored kojeg sam valjda prošao već tisuću puta. Ne mogavši mu kroz te silne godine naći drugu svrhu, za njega sam nekako oduvijek sumnjao da bi se mogao otvoriti kad sve zvjezdice budu na broju – i nisam se prevario.
Nakon malo eksperimentiranja s ciljanjem, krov dvorca nametnuo se kao jedino moguće logično odredište i, uz malo spretnosti, Mario se domogao i toga, donedavno za njega nepristupačnog područja. Posljednja tajna ove legendarne igre za mene je napokon bila razotkrivena, a simpatično iznenađenje na krovu i spoznaja da sam konačno zaključio jedno lijepo razdoblje svojeg djetinjstva koje je u meni kroz taj posljednji izazov živjelo sve ove godine na moje su lice izmamili osmjeh sličan onome kakav sam imao davnoga dana kada sam prije gotovo dva desetljeća napravio prve korake po zelenoj tratini ispred princezina dvorca.
Taj mračni predmet želja – neobični je kontroler nove Nintendove konzole u mainstream lansirao analogno upravljanje akcijom na ekranu i natjerao konkurenciju da se brzo prilagodi novim trendovima na tržištu.
A taj dan i danas pamtim do najsitnijih detalja. Osvanulo je vedro kasnojesensko jutro, ’97. je odbrojavala svoje posljednje dane, a vani je bilo neobično toplo za to doba godine u vrijeme kada je studeni još uvijek ponosno nosio svoje ime. Prethodnu sam noć zbog uzbuđenja jedva uspio uhvatiti nešto mršavog sna, a trebalo je još izdržati i cijeli predugi školski dan jer je pošiljka iz dalekog Münchena, zbog koje je moje srce ubrzano kucalo već mjesecima, trebala stići tek ponoćnim vlakom.
Za Nintendo 64, svoj mračni predmet želja, saznao sam iz brojnih letaka i promotivnih knjižica koje su mi, kao klincu koji se uglavnom igrao na SNES-u i Game Boyu, tada bile glavno sredstvo informiranja s obzirom da je internet u to vrijeme za ogromnu većinu ljudi bio tek sanak pusti, a malobrojni domaći gamerski časopisi uglavnom su se primarno fokusirali na pisijaške igre. Danas, u doba kad se prije nabavke igara pročita ili pogleda na desetke internetskih recenzija, mlađoj će populaciji vjerojatno poprilično egzotično zazvučati činjenica da smo igre, pa čak i konzole, nekada birali isključivo po privlačnosti šarenih sličica kojima su bile prikazane u spomenutim katalozima, no unatoč tom ‘“nabadanju“ rijetko smo griješili. Možda nas je vodila neka neobična providnost, a možda je tada bilo teže promašiti, tko zna…
U svakom slučaju, te sam letke u mučnom iščekivanju već bio toliko izlizao da su mi se doslovce urezali u um, a stari je svojoj ionako solidnoj kolekciji sijedih zahvaljujući mojem upornom zanovijetanju dodao još pokoju. I da, priznat ću vam da je, iako sam bio klasični štreber-odlikaš, toga dana u školi i mene nenadano zabolio trbuh pa sam nešto ranije otišao kući da se u miru pripremim za nadolazeća večernja uzbuđenja. Mora da sam nešto loše bio pojeo prethodnoga dana.
Ponoć je već bila dobrano otkucala kad sam na stubištu začuo očeve korake. Prenuo sam se iz sanjarenja i poput munje mu poletio ususret te mu iz ruke gotovo istrgnuo oveću i prilično tešku platnenu vreću. Klasičnog pakiranja, naime, nije bilo, jer je kondukteru lakše bilo prošvercati manji i kompaktniji neugledni paket nego nezgrapnu i oveliku šarenu kutiju koja bi zacijelo privukla mnoge znatiželjne poglede. Drhtavim rukama izvadio sam kablove, čudnu konzolu ovalnih linija, ogromni trozubasti kontroler s neobičnim štapićem u sredini i igru čiji me box art, poput najljepših slikovnica, očarao na prvi pogled. Umorni je tata posljednjim snagama sve pospajao na televizor i magija je mogla započeti.
TERRA EST STELLA >>
