Recenzija | Assassin’s Creed Mirage

Zgrabimo vremeplov i putujemo unazad u davna, daleka vremena punih misterija i intriga; bloom je bio posvuda, brzi internet nije bio dostupan svakome, a igre su još izlazile na fizičkim medijima. Da, tako je, pričamo o kasnim dvijetisućetima! Nostalgičan prizvuk kompletnih igara bez nakaradne kozmetike i uvijek online usluga, pa tko to može platiti? Čini se kako se netko u Ubisoftu sjeća takvih jednostavnijih vremena.

Ubojstvo ukusa

Za one koji me ne znaju toliko dobro, Assassin’s Creed je moje breme na plećima. Prva dva Creeda, s razlogom legendarna, su me osvojila kao mnoge druge. Tada krik tehnologije s Altairom, pa tek onda dobra igra sa Eziom, premisa i jedinstvene mehanike serijala su bile toliko privlačne da sam skoro opsesivno gutao sve vezano uz nadolazeće naslove. Ubisoft je, potpuno logično, nizao Creed igre svake godine, sa manjim izmjenama i šarolikim uspjehom. S vremenom se serijal pretvorio u nešto treće, sa modernim nastavcima bez čari i promišljenosti prvih primjeraka.

Ja sam čovjek koji je riješio i Origins i Odyssey 100%. Ne zbog toga jer su dobre igre ili jer sam uživao – nego zato jer moram. Govorimo o auto destruktivnom OCD-u koji je počeo skupljanjem pera u renesansnoj Italiji bez vodiča. Taj poremećaj se izgubio, na svu sreću, kod ogromne Valhalle koja ne zaslužuje ni minutu više od prolaska očajne kampanje. Ubisoft je uspješno ubio moj žar za skupljanjem gluposti po otvorenoj mapi nakon godina Stockholmskog sindroma. Serijal više nije bio za mene, igrača starog kova. Tako sam bar mislio…

Mirage je prvotno zamišljen kao još jedna DLC kampanja za Valhallu. Tijekom razvoja, netko pametan u Ubisoftu je ipak shvatio da se Valhalla jedva pokreće od količine besmislenih „uslužnih” dodataka. Vikinzi više nisu u modi, također. Mirage se zato nadogradio na samostalnu punu igru, s manjim obujmom, nižom cijenom i namjernim prizivanjem atmosfere i izvođenja starijih igara u serijalu. Skeptično sam očekivao podvalu, jer Ubisoft nije poznat po tome da radi pametne odluke za noviji Creed.

Povratak u prošlost

Novi Creed je u ovom slučaju oksimoron. Mirage je stvarno ono kako se reklamira – ovo je Assassin’s Creed naslov iz 2010. godine, u punom smislu te riječi. Najbliža usporedba, zbog mjesta radnje i mehanika, jest zadnja Ezio igra, Revelations.

Mirage prati rane avanture Basima, arapsku reinkarnaciju Lokija (ne pitajte, Valhalla je blesava), u Bagdadu godinama prije osnivanja ikonične utvrde Alamut. Basim je sitan lopov koji skupa sa svojom cimericom Nehal jednog dana ukrade misteriozni artefakt. Ubrzo se uključe preteče ašašina, Basim postaje dio bratstva i kreće u razotkrivanje spletki budućih Templara po Bagdadu.

S obzirom da znamo gdje Basim završi na kraju Valhalle, Mirage služi kao pogled u prošlost neposredno prije pravog početka skrivenog reda ubojica. Alamut se tek gradi i bratstvo se skriva po pećinama u kanjonu. Vidimo i sudjelujemo u tradicionalnom ritualu rezanja prsta. Detalji poput značenja pera i izvora naprednije tehnologije na raspolaganju su dobrodošli i fino se vežu sa ostatkom serijala. Priča sama po sebi nije pretjerano originalna niti iznenađujuća, ali je sasvim solidna i lakša za probaviti od spektakularnih gluposti u Odysseyu i Valhalli.

Isti komentar vrijedi i za same mehanike. Mirage stvarno odaje dojam da je iskočio iz paštete stare jedno desetljeće. Nema pretvaranja da je RPG, nema razrađenog i beskorisnog sustava borbe, nema ogromnih i besmislenih praznih polja, nema sati potrošenih na snalaženje po inventaru. Mirage je minimalizirano, tradicionalno AC iskustvo gdje radite jednu stvar jako dobro – ubojstva.

Manje je više

Grozno je što ovo uopće moram potvrditi, ali je bitno – skrivena oštrica ubija u jednom potezu! To nije opcija skrivena po menijima, niti ovisi o nekom nasumičnom broju vezanim uz vaš mač. Baš kao u starom AC-u, ako se uspijete prišuljati, stražar je mrtav. Oprema postoji, ali u biti nema statistike, nego određene atribute poput tišeg trka ili jačeg pariranja.

Osim oštrice, Basim koristi i nekoliko drugih alata poput zamki, petardi, noževa i otrovnih strelica. Alate i opremu nadograđujete sa materijalima razasutim po svijetu, no nije ništa komplicirano ili naporno. Alati su prilagodljivi i možete mijenjati pristup ovisno o potrebi – strelice mogu uspavati ili razbjesniti stražare, petarde mogu odvući pozornost ili pak mogu zapaliti okruženje, itd.

Otvorena borba nije preporučljiva. Imate jednostavan niz udaraca s mačem i bodežom te pariranje, to je sve. Stražari su i dalje tupasti te čekaju svoj red kad vas opkole, ali dovoljna je samo jedna strelica u rame ili nespretna obrana da vas dovrše, pogotovo na najtežoj težini. U praksi ćete baciti dimnu bombu i bježati u zaklon, kako bi i trebalo biti.

Zlatno doba Bagdada

Šuljanje i parkour su ponovno glavni način kretanja. Nema većih promjena od prošlih nastavaka – Basim ima jedan novi parkour potez gdje iskoristi stup za dalji domet skoka, ali kroz cijelu igru sam to vidio možda tri puta. Umjesto novih poteza, prava zvijezda igre je dizajn grada. Bagdad neodoljivo podsjeća na originalni Creed i njegove lokacije. Mirage čak nudi i bijelo-plavi Animus filter za ekstra nostalgiju!

Bagdad se sastoji od četiri kvarta krcatih kućicama, prolazima, pješacima i stražarima. Na svakom koraku imate nešto pokupiti ili ukrasti, a susjedstva su zašećerena sa malim i velikim zabranjenim područjima s blagom i/ili metama. Svaki kvart ima svoju estetiku i poznate povijesne lokacije – palače, haremi, kupke, knjižnice, tržnice, sve što biste očekivali je tu.

Mapu otkrivate dio po dio sa uobičajenim penjanjem po tornjevima i sinkronizacijom, a van grada ima nekoliko manjih selca i prirodnih lokacija sa svojim tajnama. Cijela mapa je puno manja od prošlih nastavaka, ali ujedno i bogatija sadržajem i vizualnom raskoši. Bitno je napomenuti kako Mirage nije zahtjevna igra – ovo je i dalje isti pokretač kao u Valhalli, bez skokova u grafičkoj izvedbi. Nema RTX-a, animacije likova su primjetno nižeg budžeta, ali je Bagdad složen kao slika s puno prilika za Photo Mode. (Glazba je isto jako interesantna, mješavina tradicionalnih instrumenata i elektroničkih udaraljki.) Šanse su dobre da ćete je moći gurati i preko 60FPS-a na vašoj kanti.

Civili su sada podjednako pomoć i prijetnja. Tipični načini skrivanja u gužvi ili na klupama su i dalje tu, prisluškujete i pratite mete voljeli vi to ili ne. Ako civili primijete da kradete ili ubijate, zovu stražare i diže vam se zloglasnost. Jako slično AC2, ako ste poznati ubojica ne možete ležerno šetati po ulicama, te su krovovi odjednom puni strijelaca. Postoje rješenja – kidajte plakate s vašim likom ili podmitite glasnike da prošire vijest o vašoj smrti.

Basim, Ace Detective

Glavna kampanja nije linearna i sastoji se od postupnog razotkrivanja identiteta Templara. Igra to predstavlja kao detektivsko istraživanje, no zapravo je samo drugačiji način navođenja zadataka. No, postoji određena sloboda i izmjene u samom toku misija ovisno što krenete prvo ili kako odradite zadatak. Recimo, ako ste prvo oslobodili robove u jednoj misiji mogu vam pomoći u drugoj. Nema velikih izbora koji će mijenjati glavnu priču (niti bi ih trebalo biti), ali sitnice zabavu znače.

Ubojstva Templara su najjači adut Miragea. Posebno ću istaknuti misiju na dupkom punom velikom pazaru i u Kući Mudrosti, ogromnoj knjižnici sa uskim hodnicima i lusterima idealnim za šuljanje. Svaka misija ima osmišljene probleme i više načina kako ih riješiti, a situacija gdje ste prisiljeni boriti se ima jako malo. Zanimljivo je kako sporedne misije, ugovori koje prihvaćate u vašim sjedištima po gradu, vam donose žetone koje možete mijenjati za razne usluge tijekom glavnih misija. Platite tamburašu da muzikom privuče stražare ili podmitite ratnike da se bore umjesto vas. Ne možete ih platiti sitnišem, već isključivo žetonima koje najviše dobivate iz sporednih misija, stoga vas igra pametno vodi u ciklus rješavanja raznolikih problema.

Kakvo je osvježenje vidjeti uloženi trud u dizajnu razina! Moderni AC je bio autopilot i podkast sa strane skoro cijelo vrijeme, ali ovdje morate malo stati i promisliti gdje skočiti i koga prvo ubiti. Mirage nije teška igra, daleko od toga, ali je definitivno ugodna i privlačna. Ima nešto u tome kad ipak ne možete odmah shvatiti kako doći do škrinje s blagom ili otvoriti put prema meti. Improvizacija s alatima dobro dođe, a bome i neke skriptirane sekvence imaju svoju draž.

Sitne zamjerke, dobar paket

Mirage ima neke modernije boljke, doduše. Basim nakon prvog većeg ubojstva dobije Focus moć. Pauzirate vrijeme i označite do 5 stražara u bliskom okruženju i sa jednom tipkom ih sve instantno riješite, kao da hakirate Animus. To ujedno znači da se zapravo teleportirate do zadnjeg ubijenog stražara. Na taj način možete doslovno preskočiti cijele segmente jedne razine, ako ste dovoljno pronicljivi. Focus možete napuniti samo ubojstvima iz zasjede, pa je pokušaj balansiranja primjetan, ali je prelagano pronaći odvojene stražare sa strane, napuniti Focus do kraja i bez problema riješiti nekoliko nezgodnih Arapina na putu.

Također, Mirage ima svoj dućan na glavnom meniju gdje za prave novce možete kupiti odvratnu kozmetiku za Basima i njegovog konja, te neke upitne „sitnice” poput lokacije skrivenih blaga na mapi i materijala za nadogradnju opreme. Ignorirajte u potpunosti.

Sve u svemu, Mirage je neočekivano i ugodno iznenađenje. Basimova priča će vam trajati oko desetak sati, duplo više ako ćete se pozabaviti krađom blaga i rješavanjem enigmi. Za sve stare obožavatelje serijala, ovo je obavezan nostalgičan užitak. Ako bi Mirage izašao prije deset godina, nikoga ne bi bilo briga, to bi bio samo još jedan AC u nizu. Danas, nakon izroda modernih nastavaka, Mirage je dobrodošlo osvježenje. Nadam se kako će doživjeti uspjeh, jer temelji kvalitetnog AC naslova su isti još od AC2 i ponovno obrađeni ovdje. Za nižu cijenu, Mirage je pun pogodak.