Krenuo bih recenziju pod činjenicom da nisam imao skoro pa ni malo pojma o ovoj igri. Znao sam da nas čeka Dark Souls klon, no sve van toga odbijao sam pustiti u glavu jer sam ogromni fan ovakvih igara. Tako da sam ušao nepristran, spreman i svjež. Hohoho, vele anime Dark Souls, pa velim i ja ajde de da se malo poigramo.
Malo me začudilo da je Bandai Namco Entertainment iza ove igre. Većinom ih znam preko Tales franšize, koju moram napomenuti, jako volim, pa me ovaj potez malo začudio, no pozitivno, naravno. Sada rade i na novom akcijskom RPG-u Talesa koji će biti više akcijski nego ijedan prije, tako da ni ne zvuči loše što su probali napraviti anime Dark Souls. „Hajdmo“, rekoh u petak popodne na dan kada je igra ugledala svijetlo moga televizora. Kao senior soulsborne igara palim ovo anime čudo i pustolovina kreće.
Svijet je u rasulu. A u kojoj igri nije? Budućnost komprimirana. Revenanti (nema šanse da koristim hrvatske riječi), ljudi i izgubljeni jedine su 3 „rase“ koje kroče ostatcima svijeta. Budite se kao revenant, vampirsko biće koje se hrani ljudskom krvlju kako bi ostao pri zdravom razumu. Nema krvi, nema razuma i revenanti gube svoju „ljudskost“ te se pretvaraju u izgubljene – koji su ništa više ni manje nego čudovišta koja ćete mirne duše sjeckati mačetama. Ugrubo, to je slika koja vas i čeka. I da, pogodili ste, revenanti nisu baš svi onako dobrice pa ganjati, mučiti i cijediti ljude nije stran pojam. U jednu ruku, koncept revenanta je da su besmrtni i vampiri su pa kada izgube život, reinkarnacija slijedi, no sva sjećanja bivaju izbrisana bestraga. Uništiti njihovo srce znači pobrisati i njih sa lica zemlje. Prije nego zabacim pokoji hračak po igri, pohvalio bih ovaj koncept i priču – prije nego je pohvalim i malo kasnije!
Sjećanja su bitna, ne samo u stvarnom životu, nego i u igrama
Ubrzo nakon početka doći ćete do baze – glavni hub za sve kompanjone, lagodan život, spa i sve što jedan vampir poželjeti može. Inače, htio bih i ja biti vampir. Igrat po cijele dane bez spavanja, u mraku, hraniti se političarima i tako puno godina. Hub je mjesto gdje vas nitko neće napasti i gdje ćete slati sve što spasite. Moram priznati da mi je priča bila sasvim u redu, što je iznad ovakvog tipa igara gdje priča nekako bude najlošiji aspekt. Igra ima čak 4 kraja i meni je to dosta diglo replay value jer sam htio vidjeti što se to skriva iza svakog.
No, prije nego se išta od toga desi, vrijeme je za kreaciju lika. Neloše izvedeno. Napravite svog najdražeg anime junaka i tako igrajte. Susreo sam 2 puta 2B iz Nier Automate, jednu Lightning iz FF-a XIII i svakakve fluorescentne kreacije kada sam malo igrao multiplayer. Osobno, ne patim na kreaciju svog lika jer nekako mi to nije iskustvo kao kada imate protagonista koji vam igra ponudi. Pogotovo kada kreirani lik ne priča kroz cijelu igru. Ajme što to ne volim. Nikako da dotaknem svoj chi na taj način.
Moram priznati da je prvi feel prema igri bio je poprilično osrednji. Tutorial objašnjava mehanike koje vas čekaju i nekako, kada sam to sve vidio, zabrinuo sam se. „Rano je“, rekoh sam sebi: „Ajde ti fino igraj pa zaključi kasnije.“ Također, borbe su mi davale neki čudan dojam, kao da je sve uštogljeno i trzavo. No igrati anime Dark Souls jače je od nekog početnog osjećaja pa sam bez brige krenuo dalje.
I onda, u glavu. Dizajn levela, ajme majko. Možda sam to samo ja, možda je to moj novi konjski šampon iz Müllera, ali dizajn levela je užasan. Tako jednolik, beživotan, nemaštovit… Ok, prva je tamnica, bit će bolje. Druga je tamnica ona prva samo na otvorenom. Pa malo istih hodnika, pa malo kamenja post-apokaliptičnog svijeta… Lokacije previše prate sličnu formulu i pejzaž. Jedini pravi level gdje sam uživao je snježni, ali je tako kratak da je raspoloženje brzo splasnulo. Iako dosta linearni, neki leveli totalni su labirinti i baš ti, najgori, najteži za naći put, toliko su užasno isti da me boli faca.
U više od 12 raznih lokacija, osjetio sam gušt u samo nekoliko. Ma i manje. Šteta, jer je za ovakvu igru vrlo bitno da je svijet zanimljiv, a ne ovako beživotno isti bez inspiracije. Stvarno je fora gledati to sve kroz anime grafiku, ali joj, užasa…
Faktor istraživanja nije toliko ni loš, tražit ćete kutije, skupljati razne predmete, klati neprijatelje i skupljati što god ispadne. Na kraju svakog levela uobičajeno čeka boss, no neki veći leveli nude i mini-bossa u sredini. Put ćete spajati aktivirajući mistlese – bonfire Souls igara. To je točka za spremanje, teleportiranje, level uppanje, sve. Fora je što igra nudi mapu, no nije jer istu ne možete zumirati i okretati kako želite. Mapu ćete otkrivati kako palite mistlese, i sve dok to ne napravite, ono što je super je da svaki korak ostaje zabilježen neko vrijeme pa tako možete znati gdje ste bili a gdje još možete.
S druge strane, neke lokacije nisu samo jedan kat, tako da imati mapu može bit gore nego da je nemate. Nećete imati pojma jeste negdje bili jer mapa kaže da jeste, a to je zapravo s kata niže. Ne pomaže puno kada su lokacije gdje se ovo dešava toliko slične da se lako pogubite. Ne kužim da ovakve stvari rješavaju tek naknadno i koliko vidim bit će nekih fixeva za mape. Pa to se odmah napravi kako spada.
Lokacije su međusobno spojene, više-manje prelaskom jedne ulazite u drugu i jako se teško izgubiti kada dođe do onog pitanja – „A kuda sada?“. Igra daje naputke i kada ne znate što sada, u bazi na ploči možete provjeriti baš to, ali linearnost igre teško da će vas ostaviti izgubljenima.
Ovoga puta težina će vam biti najbolji prijatelj. Meni je bila najgori. Prelagano. Stvarno. Nisam niti jednom izgubio sav experience. Sramota. Ono što igru dodatno čini lakšom jest to što možete voditi ljude iz baze na ekspediciju. Povrh toga, još je moguće zatražiti spajanje ostalih igrača na mreži, točnije jednoga, tako da trojac protiv bilo koga ne da nema šanse, nego je smiješno. Težina ne skalira kada vas je više. Ili sam ja nešto gadno pojeo pa krivo shvatio ovaj dio, ali igra postane toliko lagana uz više ljudi da se gubi svaki smisao.
Ako povede Yakuma, on će uredno staggerat sve redom i nanijeti masivnu štetu pa vam taktika može biti samo navlačenje neprijatelja dok Yakumić dere s guza. Najbolje je igrati solo i barem malo znojčeka znojiti, makar kada se zaletite u bilo koga i rollate, sljedeća 3 hita više-manje uvijek prolaze. New Game Plus uz veću težinu postane malo teži, ali onaj prvi i najbitniji dojam kada prelazite prvi puta je stvarno ispod svake granice frustracije koju želim da me prati.
A mislili ste bit će sisa? Nema slika sa sisama, pa nismo hrvatski portal s vijestima
Sada to skombinirajte s dosta ukočenim načinom borbe. Možete se braniti, izmicati i napadati srednjim, teškim napadom ili pak kombinacijom dodatnih napada. Mislim da sam se branio jedno dva puta kroz cijelu igru. Bilo je samo dodge, deri deri, dodge, dodge, deri deri, smijeh. Šefovi su malo teži, no nedovoljno maštoviti i glupavi da bi pružili neki izazov. Dosta sam ih sam pobio jer sam htio malo osjetiti gušt, no tek je poneki predstavio dobar izazov. Smetao me užasno taj stagger point, kada vas mlatnu, malo ošamute i ne možete ništa, pa tako nekada primite 5 udaraca sasvim bezveze jer je igra kljakava.
Na to dodajem još jednu manu, a to je raznolikost neprijatelja. Tek su neke varijacije prisutne, većinom su tu neprijatelji drugačije boje istih mehanika i glupih faca. Tek ih je par bilo fora vidjeti i poklati. Stvarno nam treba veća raznolikost, potreba za taktikom i još štošta.
Svakako nedostaje kreativnosti, baš boss borbe znaju biti prekretnica u ovakvim igrama, a ovdje me tek poneki naživcirao i ubio nekoliko puta.
Eh da, sjećate se one depresije Souls svijeta i one tame koja vas proguta dok igrate? Ovdje je djelomično tako, no muzika koja krene kada krene borba je dosta loša. Nimalo mi nije pasala, a s druge strane, kada povraćate sjećanja i kada ste u tom svijetu pere takva muzika da me raznježila cijelog. Tu kao da je više strana radilo na glazbi pa se na kraju nisu mogli dogovoriti.
Povedite frendove, kul su. Čak i više od vas samih
Hajmo malo na pozitivne stvari. Dosta sam bio negativan i nije igra toliko loša. Sviđa mi se koncept igre, igra se sjećanjima i vraćanjem zaboravljenih. Svaki level pun je kamenja, ne bilo kakvoga, nego posebnoga koji sadrži sjećanja palih revenanta. Iste možete oživjeti preko Io, one žene sa sisama. Tako ćete pomoći svojima u kampu i naučiti više o njima i samoj priči. Stvarno mi je bio super ovaj aspekt. Isto tako sjećanja koja oživite ili ne oživite malo će promijeniti neke scene i svakako utjecati na ishod kraja igre. Tako sam ja završio 4 puta samo da vidim što se tu sve dešava, i nije mi žao.
Blood Codes. Glavna stvar. Kada probate nečiju krv preuzimate njihov Blood Code. Isto tako ih šefovi bacaju i kada vratite određena sjećanja može se do istih. Neki jednostavno leže okolo. Svaki Blood Code dolazi uz vještine koje učite kroz save pointove i širite skupljajući određena sjećanja. Te vještine možete koristiti kada koristite neki Blood Code te nakon nekog vremena iste naučite pa ih možete koristiti neovisno što koristite. Postoje support vještine koji će podići zdravlje, energiju ili nešto treće te oni za napad i support kojih do 8 možete staviti na prečac za borbu. Imao sam ih više od 200 i stvarno ima zanimljivih. Korištenjem trošite ichor, kojeg punite napadanjem.
Užasno je što kada promijenite Blood Code vam sve što se postavili pada u vodu. Ponovno tražiti vještine i stavljati iste, ajme majko. Pod hitno treba neki preset save jer ovo je više muke nego nauke. Šteta što igra više ne forsira RPG sistem, ali kada je tako lagana uopće nije potrebno izvoditi neke kemije.
Što se opreme tiče, postoji nekoliko tipova oružja i oklopa. Premalo svakako ako se mene pita. I dosta je oružja slično i moderno, meni osobno malo ružnjikavo. Problem je što možete neka oružja s početka dograđivati i koristiti do kraja igre bez beda. Ne kažem da ne postoji buildovi, ali ne u onoj mjeri u kojoj bi to trebalo biti. Kombinirajmo sada to sa težinom, i evo nas opet tamo di smo već bili.
Sve to možete dograditi u kampu, materijale nađete kroz levele i od neprijatelja. Njih je sasvim dovoljno i nije onako rigorozno kao u Soulsima da morate čekati New Game Plus da nađete još onih rijetkih.
Zdravlje punite preko predmeta ili glavne metode – isto predmeta za liječenje, ali taj možete pojačati ili podići broj punjenja. Kao pljoska u Soulsima. Sami predmeti su jednostavni i nema neke filozofije, vrlo bazično.
Dodajte opcionalne mape i poklone i pokrili ste većinu što igra nudi. Mape, Depths mape, nosite natrag u kamp Davisu, koji će vas poslati da ih istražujete. Svaka od njih je preslika nekog prijeđenog levela u formi istih neprijatelja i šefova, dok je dizajn samo par hodnika dok ne skupite ključeve da otvorite boss borbu i to je to. Naći ćete i pokoji skriveni kamen, te neke questove morate baš ovdje rješavati.
To i NPC questovi jedini su pravi sporedni sadržaj u igri. Malo toga je opcionalno. Prelaskom levela možete naći izgubljene ljude i pomoći istima. Nagrade su dosta loše, ali daju i neke vještine koje učite samo preko njihovih nagrada.
I zadnje, pokloni. Postoje predmeti kojima je jedina svrha da ih poklonite nekome u kampu i osvojite pokoji bod. Bodove zamijenite za nagrade, od kojih je najbolja oružje s kojim se kompanjon bori. Svatko voli neke predmete, tako da retro konzola neće pasati svima, dok će Murasame bit poprilično sretna.
I malo o tehničkoj strani igre. Tri puta mi se igra totalno ugasila i zaštekala. Ne bi to bio problem da je save odradio svoje pa da sam samo nastavio, ali nije i morao sam ponoviti 20 minuta igre. Najgore od svega su frame dropovi koji iz nekog čudnog razloga padaju najviše kada tonete dublje u podzemlje. Ali čest je slučaj pa će to mnoge živcirati.
Pohvalio bih multiplayer, koji je prvi u ovakvim igrama da radi donekle kako spada. Možete namjestiti regiju, lozinku, level i dodatne restrikcije. Ustvari, to je to. Nisam imao nekih problema s pucanjem konekcije ili da se nisam mogao spojiti, tek poneki put. Kada zovete ili pomažete nekome, osvojit ćete medalju za trud kada porazite šefa. 400 takvih i otključali ste najgluplji trofej u igri. Za sada nema neke koristi od ovoga osim druženja, no imao sam i romantična iskustva na nekim mapama.
Za mene je ovo tek osrednji pokušaj još jedne soulsborne igre. U apsolutno svim aspektima igra je lošija od uzora. Toliko kopira da je zaboravila na samu sebe i inovacije. Ne mogu reći da mi se ne sviđa, ali težina, dizajn levela i sve navedeno daje naslutiti da je ovo samo još jedan svojevrsni klon. Drago mi je da postoji, no ako žele nastaviti svoj put u ovom žanru trebaju dobrano razmisliti što žele i kako će se istaknuti u moru boljih igara ovog tipa. Neloša priča uzdiže iskustvo. Ako pak patite od sindroma „teško mi je“, ovo je možda dobra prilika da probate laganiju igru. Osim toga, nemam više što za reći. Dosta sam i govorio.
Code Vein recenzija
