Recenzija | Dead or Alive 6

Ah taj Dead or Alive. U moru uspješnih tabačina kao što su Tekken, Mortal Kombat i Street Fighter, taj se serijal uvijek izdvajao po jednoj stvari. Po pretjeranom naglašavanju seksipila svojih likova. DOA je tako postao serijal koji je uistinu poznatiji po tome što se više priča o fizici sisa tokom borbe nego li o ičem drugom. Developer Team Ninja te izdavač Koei Tecmo su pred izlazak igre najavili kako novi nastavak ove franšize neće više pridavati toliku pažnju sisama koliko samom sistemu borbe, no ne treba puno igrati kako biste shvatili da su lagali. Ok, nisu skroz lagali jer DOA ispod te „hentai“ fasade ipak krije neke sasvim pristojne igrače elemente.

Ukoliko niste upoznati sa serijalom, DOA je tabačina čiji je sistem borbe fokusiranna principu kamen-škare-papir. U igri su to udarci, hvatanja i blokade. Udarci pobjeđuju hvatanja, hvatanja pobjeđuju blokade, dok blokade pobjeđuju udarce. Šesti nastavak ove franšize usavršio je taj oprobani sistem pa tako gotovo svaka osoba, čak i ona koja nikad nije zaigrala tabačinu u životu, može u jako kratkom vremenu pohvatati konce ove igre. I dok će za početnike igra možda biti pomalo button mash, postoji toliki niz varijacija na taj sistem borbe te je poprilično zadovoljavajuće usavršiti svaku od njih. Pristupačnost za nove igrače i sistem kojinagrađuje one koji se trude je možda i savršena kohezija onoga što bi svaka tabačina trebala biti.

Najbolji dio igre je… tutorial?!

Uz pohvale samom sistemu borbe, posebnu pohvalu moram dati i tutorialu ove igre. Da, čuli ste dobro, tutorialu. Iskreno, ne pamtim jesam li ikada vidio ovako napredni tutorial za bilo koju igru, a kamoli za jednu tabačinu. Gotovo svaki potez, svaku kombinaciju i commandlist svakog lika možete naučiti u poprilično kvalitetnim treninzima. Uz tutorial kao zasebnu cjelinu, na njega možemo nadodati i game modeove kao što su Time Attack, Arcade, Survival i, naravno, klasični Versus u kojima možete dodatno proučiti koji vam lik više odgovara s obzirom da svaki od njih ima različite kombinacije te različite slabosti i jakosti. Ovo posljednje navedeno je doslovno, jer neki likovi uistinu rade veću štetu sa hvatanjima, neki s udarcima, neki brže blokiraju itd.

Zanimljiv game mode, koji je u principu još jedna vježba za vas, je i DOA Quest. Naime, radi se o modeu koji sadrži 100 zadataka koje morate izvršiti tokom borbe. I dok su početni zadaci poprilično lagani, tipa pobjedi u borbi te zadaj jedan 5 hit combo, kasniji zadaci postaju sve teži i tražit će od vas da izvedete sulude kombinacije s likovima s kojima možda još nikada niste igrali dok vas napada val od više neprijatelja. Ukoliko se dobrano pozabavite ovime, možete se usavršiti sa svakim od 24 likova koje ova igra ima u rosteru.

Tko se tuče, taj se voli!

Pored navedenih modeova, naravno da imamo i samu priču igre. Iako je priča u tabačinama mnogima sporedna, većina ljudi je ipak odigra jer daje neki osjećaj napretka u igri. Ova igra je u prezentaciji priče otišla u izuzetno čudnom smjeru i morat ću se dobro potruditi da vam objasnim o čemu se tu radi. Ukoliko niste većupoznati s loreom i likovima ove franšize, zaboravite na to da će vam išta u početku biti jasno. Iako tu ima i novih likova i priča bi trebala biti fresh start, nikada nisam imao dojam da se radi o takvom nečemu.

Priča je razgranata na sve likove iz igre, no ne možete započeti s bilo kojim. Tako ćete u priču krenuti s likom A i s njime ćete riješiti prolog. Nakon toga ćete riješitiChapter 1 s tim likom, što će otključati prolog lika B, ali i Chapter 2 lika A. Kad izaberete hoćete li sada igrati prolog lika B ili Chapter 2 lika A, to će vam kasnije otključati Chapter 1 lika F koji ni nema prolog. Sve to vodi to puno navigacije krozmeni priče koji postaje izuzetno razgranat i zbunjujući, dok fluidnost same priče, koju se da završiti u 3 do 4 sata, odlazi u potpunosti u onu stvar jer više ne znate tko, što, gdje i kako. Da ne govorimo o tome kako ćete se u jednom trenutku mlatiti na smrt s jednim likom samo da bi u animaciji nakon borbe gledali kako seisti likovi grle i vole.

Krv, znoj i suze

Grafički je igra sasvim na mjestu te se sve jako lijepo vrti, no dojma sam da se ipak moglo napraviti više u tih 7 godina od posljednjeg punokrvnog nastavka. Vidljivost znoja, prašine, blata i krvi na likovima je korak u pravom smjeru, no činise kao premali korak za toliki vremenski period. Uz navedeno, likovi također mogu ostati i bez dijelova odjeće nakon nekih udaraca, ali nerijetko se dogodi da ti komadi odjeće otpadnu gotovo pa komično i to, naravno, u blizini strateških mjesta, ako me razumijete. I dok se tu ipak vidi da su pokušali nešto, na dizajnu samih arena se očito nisu trudili jer iskreno, pored možda dvije arene, ostale nisupamtljive, a neke su i pretjerano slične što ostavlja uglavnom generični dojam dase uvijek borite u istoj areni.

Na početku smo pričali o tome kako su izdavači rekli da seksipil neće biti bitan dio ove igre i kako je to bila laž. Priznati ću da sam im prvo gotovo i povjerovao jer listajući po rosteru sam primijetio da je jedino lik Tine Armstrong izbacio sise na izvol’te, no kako je vrijeme s igrom prolazilo tako sam shvatio da su ustvari sakrivali tu laž. Sise, makar one bile i u puloverima, i dalje lete po ekranu dok šamarate vašeg protivnika te je gotovo pa urnebesno da netko toliko pažnje prida nerealnoj fizici odskakivanja sisa. No, pravu stvar su sakrili negdje drugdje.

Baci sisu da se igramo!

Naime, u svojevrsnoj galeriji možete baciti oko na sve kostime i sve dodatke koje vaš lik može imati. Kada zaronite dublje u taj customization, shvatite da ustvari igrajući igru skupljate novčiće i bodove za odjeću s kojima možete otključati dodatnu odjeću ili staviti vašem liku kečke. Naravno, većina te odjeće otkriva više mesa od one standardne, a da stvar bude još luđa, najveću golotinju pružajuoni kostimi koji su zaključani DLC passom koji košta ni manje ni više nego 100 dolara. Iako smo o tome već pisali u vijestima, treba još jednom naglasiti koliko jesulud potez što se Tecmo odlučio tražiti 100 dolara za grudnjake i mini suknje te još 2 dodatna lika koja dobijete kupovinom DLC-a.

Nažalost to je u principu to što DOA nudi. Pet varijacija tutoriala i suludo organizirani Story mode. I dok nema spora da igra uistinu nudi na tonu materijalada izbrusi vaše umijeće, u principu ga nemate gdje iskoristiti. Multiplayer, koji danas treba biti kamen temeljac ovakvih igara, nudi samo Ranked borbe gdje ćete pobjedama poboljšavati svoju ocjenu, a što je veća ocjena, to je više fragmenata za otključavanje odjeće. I dok me matchmaking čak i iznenadio jer jevećinu vremena sve teklo stabilno i čak sam pronalazio mečeve relativno brzo, jednostavno nema nekog mesa. Uđi u nasumični meč, bori se na dvije dobivene runde, izađi iz meča, ponovi. Sve jako brzo postane generični grind, zabava brzo nestane te u tim trenucima zanimljivije čak djeluju oni zadaci iz DOA Questa nego li borbe protiv drugih ljudi što je nešto čime se igra ne bi trebala ponositi.

Dead or Alive 6 je u konačnici u nekoliko segmenata i iznenadio. Ne može se poreći da je sistem borbe kvalitetan i apsolutno nitko ne može reći da vas igra netjera na učenje jer niti jedna tabačina nema ovako sustavno razrađene treninge kao što ih ima ova. Šteta je što svo to umijeće koje steknete na kraju nećete imati gdje iskoristiti jer će zabava brzo nestati, dok priča igre nije nešto čemu bi se vraćali. Vrijeme će pokazati hoće li igra dobiti još neke varijacije u multiplayeru jer su iste najavljene pa ukoliko do toga uistinu i dođe, možda ćemodobiti i nešto što će nas držati u online borbi te u konačnici i jedno jako ugodno iznenađenje na sceni ovakvih igara. Ovako je i dalje najzabavnije, ukoliko nađete nekoga tko će doći kod vas, sjesti na kauč, lupati po tipkama i izvesti special move Tine koja vam zabije guzicu u lice.