Recenzije

Recenzija | Rise of the Ronin

Nakon osvrta kojeg smo objavili s početne dionice igre Rise of the Ronin, slijede naši dojmovi nakon odigrane igre. Je li potencijal s početka igre ostvaren u nastavku? Kolaboracija Sonyja i Team Ninje svakako je zanimljiva.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iako su prethodne igre studija Team Ninja uključivale elemente uzbudljive akcijske borbe i avanture nadahnute japanskom poviješću, Rise of the Ronin je njihova dosad najambicioznija igra. Rise of the Ronin seže dalje, s velikom pričom po prvi put u otvorenom svijetu,

Vrijeme promjena | 変化の時

Radnju predvodi bezimeni samuraj bez gospodara, u 19. stoljeću, u periodu velikih političkih preokreta iznimno bitnih za kasniju tranziciju iz feudalnog u moderni Japan novog doba. Igrate kao par Blade Twinsa, članova klana Veiled Edge. Nešto otiđe po krivu, partner nestane, potom vas potraga odnese u Yokohamu gdje vas usput usišu tekuća politička zbivanja i zaokreti.

Zbivanja u igri prkazana su sa senzibilitetom prema povijesti, slično kao u Assassin’s Creed serijalu, predstavljajuću ključne pokretače japanske povijesti, ali na sažetiji način poput većine drugih fikcionaliziranih prikaza povijesti. Što nije nužno loše, ali može dati blago ili manje blago iskrivljenu i valoriziranu percepciju stvarnih događaja.

Assassin’s Creed Japan | アサシンクリードジャパン

Za početak ću povući jednu paralelu. From Softwareov prvi pravi open world u Elden Ringu donio je (r)evoluciju igranja u otvorenim svijetovima. Nažalost, Team Ninja za svoj prvi open world nudi sve već viđeno, ništa novo ni svježe. Što nije nužno loše, ali…

Odmah poslije prve misije i uvoda Rise of the Ronin se kompletno otvara. Možete gdje želite, mapa djeluje čisto i pregledno, međutim, ne zadugo. Daljnje otkrivanje mape je prilično lukava odluka developera koja zakomplicira stvari. Dodatne misije, nasumični susreti s NPC-evima, maženje mačaka i druge šablonske aktivnosti krcaju mapu ikonama, vrlo brzo nastane gužva kakva stresira u brojnim drugim igrama i tu onaj početni entuzizajam krene lagano posustajati.

Team Ninja ovdje je igrao na sigurno, a rezultat je kvantiteta umjesto kvalitete. Mapu prepunu izrazito dosadnog sadržaja kompletirat će samo najuporniji. Misija i aktivnosti ima na stotine, ali sve se svode na “od točke A odi na točku B i eliminiraj/uzmi nešto”. Ako nije “A-B” misija onda je oslobađanje sela, ali u principu, sve su to monotone radnje i zadaci koji brzo dosade.

Nagrade su najčešće slabija oprema oprema od one koju nosite, a itema ionako uvijek ionako imate dovoljno. Po pitanju količine nagrada, osjećaj je kao da igrate Diablo, samo zatrpavaju inventory. Zato ćete puno vremena trošiti na čišćenje istog. Dobro u lošem je to što uništavanjem svih tih itema možete dobiti materijal za unaprjeđenja, ali radije bismo bez te komplikacije.

U igri poput ove ne vidim poantu tolike količine loota. Bolji pristup bio bi da za svaku vrstu oružja postoji nekoliko varijacija koje potom unaprjeđujete kroz igru. Zatrpavanje identičnim ili slabijim oružjem i opremom ne služi ničemu.

Pritom ne pomaže ni prilično bljedolik te isprazan svijet. Sve je nekako sterilno, zastarjelo konceptom, bez neke pretjerane interakcije, NPC-evi su strogo skriptirani, životinje ne reagiraju na okolinu… Brojni drugi open world naslovi već 10-ak godina rade puno bolji posao nego što je ovdje napravio Team Ninja.

Ne pomaže ni to što je igračev najbolji drug, konj, animacijama zapeo u pretprošloj generaciji konzola. S druge strane, za kretanje imamo i Glide, spravu koja poprilično podsjeća na leteću mašinu u Assassin’s Creed 2. U jednom preletu možete prebaciti prilične daljine i radi se svakako o zabavnijoj alternativi kretanja. Međutim, najčešće ćete koristiti fast travel između Veil Bannera – Roninovih “tornjeva”.

Puška je jača od mača | 銃は剣よりも強い

Ono u čemu Team Ninja nikada ne griješi je mehanika borbe. One su dovoljno duboke i razrađene da opravdaju vlastiti podžanr, a sve ono što je sjajno napravio u Niohu 2 prenio je i u ovu igru te dodatno razradio. Svaki od četiri stancea u Rise of the Roninu možete dodatno nadograditi na moćnije i složenije izvedbe.

Osim uobičajenih hladnih oružja na raspolaganju su vatrena oružja poput puške, bajuneta i pištolja, a bonus je tradicionalna samurajska oprema poput shurikena, kuke te luka i strijele. Sve to pruža veću raznolikost u borbi i različite pristupe istoj te je pokriven čitavi spektar igraćih preferencija, čak i do stealtha, iako je ovo u srži baš akcijski naslov.

Inspiran Sekirom, borba u Rise of the Ronin uvelike se temelji na izdržljivosti neprijatelja kroz smanjenje njihovog “Ki”, odnosno izdržljivosti. Petlja borbe svodi se na skidanje protivničke izdržljivosti prije nego što možete raditi štetu, a najbrži način za to postići je korištenjem deflecta, odnosno tzv. Counterspaka. Istovremeno, napadima igrač troši i vlastiti “Ki”, što stvara element taktiziranja.

Taktika osobito dolazi do izražaja kod težih pritivnika, Strašnih Ratnika koje jednom kada pobijedite smanjuju moral drugim, niže rangiranim protivnicima. Često ćete vagati između pristupa i taj element borbe je jako dobro izveden. Nadalje, boss borbe traže još oprezniji pristup i taktiziranje, njihovi napadi često vas mogu dokrajčiti već u tri udarca. Tu do izražaja dolaze saveznici na koje se možete prebaciti u bilo kojem trenutku borbe, čisto da preusmjerite pažnju protivnika kada zagusti, pa udarite u nebranjenu poziciju ili kombinirate oružja/borbene stavove.

Saveznike i njihovu opremu birate uoči svake misije, ali dok njima upravlja AI najčešće su beskorisni. Nemaju inicijativu, ne pomažu, ali sve se mijenja kada ih preuzmete sami. Iz te perspektive dobro zvuči kooperativno igranje, ono u Rise of the Roninu postoji i to za do tri igrača, ali za vrijeme recenziranja nisam se uspio povezati s drugim igračima/recenzentima.

Dobar, loš, zao | 良い悪い悪い

Ronin na početku po pitanju radnje djeluje zanimljivo te intrigrira. Jako dobro režirane cut scene u stilu klasičnih samurajskih filmova svakako pridonose dojmu, međutim, s vremenom, kako se radnja grana, tako se i priča razvodni i sve nekako utone u sivilo.

Radnja uvodi previše novih likova i stvara određeni nesklad. Primjerice, nikada ne znate na čemu ste s likovima, u međusobnim odnosima nema neke konstante. S doslovno svim likovima mijenjat ćete odnose iz BFF u zaklete neprijatelje i natrag, bez da igra pruži suvislo objašnjenje za sve te nagle tranzicije u odnosima. Ne pomaže ni činjenica kako su svi oni većinom slično dizajnirani, najčešće bez karaktera po kojem biste ih pamtili, počevši od protagonista koji je prazni kalup od početka do kraja igranja.

Rise of the Ronin je na papiru RPG, ali ono što bi ga trebalo činiti RPG-em ne funkcionira. Odgovori u dijalozima su nebitni i umjesto da produbljuju odnose ili grade karaktere, kako glavnog tako i sporednih likova, jedino do čega vode je do još bezličnih sporednih misija s još nebitnog oružja i odjeće. Na početku zanimljivo, a kako vrijeme odmiče postaje naporno kao distrakcija koja ne doprinosi igri.

Sivo i isprano | 灰色で色あせた

S tehničke strane također nije dobro. Pogotovo u gradovima te na mjestima s više NPC-eva, framerate je nestabilan, mutnih tekstura je posvuda, a pop in objekata te populacije odvija se doslovno metrima ispred igrača. To je element kojeg smo se odviknuli na PS5 gdje je brzi SSD skoro eliminirao takve neugodnosti, ali evo, izrazito je pojavan u jednoj PS5 ekskluzivi.

Uživanje u mutnom pogledu.

Također, mutnih tekstura ima svugdje, facijalna ekspresija na likovima je nepostojeća, kao i liy sync. S druge strane, motion capture u borbama je izuzetno dobar i to moramo pohvaliti.

Čitavo vrijeme igranja, izuzev borbe, Rise of the Ronin djeluje poput dvije generacije stare igre. Osim nekoliko lokacija, ovo nije ni lijepa igra, što čudi za nešto izdano pod okriljem Sonyja, čije igre su poznate barem po vizualnoj raskoši.

Prije zaključka, ne možemo izbjeći usporedbu s Ghost of Tsushimom, naslovom koji je kod PlayStation igrača stekao vjerne poklonike. Uzor kod developera je jasan. Od molitve pred oltarom, preko spašavanja sela od bandita, do kuke za hvatanje i samog kretanja lika. Ali osim borbe, Sucker Punch je prije četiri godine apsolutno svaki drugi element igranja izveo puno bolje. Ako ste tražili novu Tsushimu ili fiks koji bi popunio vrijeme do čekanja nastavka, nažalost, ovo nije ta igra.

Još jednom potenciram borbu, odličnu borbu, dok je sve ostalo prosječno do loše. Šteta, jer potencijal je bio golem budući da nedostaje otvorenih svjetova u ovakvom settingu. Da je fokus stavljen na manji, ali kompaktniji svijet, s manje likova i većim fokusom na jedan cilj, Rise of the Ronin mogao je biti odličan naslov. Ovako smo dobili samo loš pokušaj jahanja na valu popularnosti open world igara.

Rise of the Ronin recenzija

66

Sjajnu borbu, nažalost, nisu popratili drugi elementi igranja i dizajna otvorenog svijeta.

Kako ocjenjujemo?

Podrži FFA za samo 1€ i riješi se reklama

Svaki vaš doprinos pomaže nam očuvati gaming zajednicu koju volite. S malom donacijom možeš ukloniti reklame s FFA i dobiti bedž po želji pored imena u komentarima.

PODRŽI NAS

Igra