Lijepo je prisjetiti se divnih davnih vremena, zar ne?
Svi znamo da se nostalgija jako dobro prodaje. SNES Mini i PS Classic će donijeti hrpu hipsterskih zelembaća velikom N i S. Informatički nepismena populacija će moći napokon zaigrati ROMove igara iz djetinjstva na inače besplatnom emulatoru. Jasno, to je dobra investicija, jer igre su tada bile bolje, originalnije i imale su ono što možemo nazvati “dušom”. Tada su i veliki N i S imali muda eksperimentirati s nečim što nije za svakoga. Valovi nostalgije vas preplavljuju na sam spomen zlatnog doba 90-ih i ranih nultih, jer tada su se igre radile jer su ih željeli napraviti, a ne zbog profita. Danas, kada se jedna takva igra pojavi na tržištu, to je neki mali indie naslov na Steamu za kojeg vas i nije puno briga. Imat će svoju nišu, ali neće biti nostalgije kao tada.
Let’s do the time warp again…
Ma ko je to meni mala dobrica?
From Software je bio jedan takav indie studio. Sada ih znate kao velike face zbog tamnih duša i krvavih zvijeri, ali nije to jedino što nude u svom širokom opusu. King’s Field i Shadow Tower na dobrom starom PS1 su u osnovi bili prototip za ono što znamo kao Souls; užasno komplicirane igre iz prvog lica s bolesno dobrom atmosferom, samo za najjače manijake iz najdubljih BDSM tamnica. Malo manje poznat je i drugi serijal koji je koristio isti pokretač kao i spomenute igre – serijal paranormalnih avantura zvan Echo Night. Malo cijenjen i nimalo profitabilan, Echo Night se, ukratko, bavio duhovima i putovanjem kroz vrijeme. Duhovi bi ispričali svoju priču, vi biste je proživjeli i promijenili u prošlosti, a oni nastavili zadovoljni u vječna lovišta. Šlampavo i zaguljeno odrađeno, ali pristojna ideja, zar ne?
Vječni suton.
Taj koncept se očigledno kuhao dosta dugo u Miyazakijevom galaksija mozgu pa je sebi malo dao oduška i vratio se nazad u iste te zlatne 90-e Echo Nighta. Déraciné je ekskluzivna avantura za PSVR koja svojim ponašanjem i izgledom neodoljivo podsjeća upravo na taj serijal. U ulozi ste vile koja postoji u bezvremenskoj dimenziji, u i oko osamljenog internata. Jedna učenica, simpatična Yuliya, zaželjela je vilu za prijatelja pa ste se pojavili, jer vile ne mogu odbiti dječju želju. Prvi zadatak: dokazati ostaloj djeci da postojite. S obzirom da vrijeme za vile ne postoji, svi likovi oko vas su zaustavljeni kao kipovi. No, vile mogu pomicati predmete, kopati po džepovima, otvarati prozore, što sve pomiče sat za koju sekundu naprijed.
Ubrzo obznanite svoje postojanje djeci, a oni nespretno pokušavaju komunicirati s vama. I to je otprilike sve što bih htio izravno reći o priči. Odmah ću kazati, priča i općenito atmosfera cijele igre su najprivlačniji dio cijelog iskustva. Ima više trenutaka koji su me jako ugodno iznenadili, ne samo u smislu sadržaja već i izvedbe. Teško je opisati jer bilo kakva naznaka o čemu se radi je praktički spoiler, pa… Slobodno mogu potvrditi da Déraciné ima istu dozu dubine i implikacija svog virtualnog svijeta kao i ostali FromSoftovi naslovi, uključujući skrivene opise predmeta i dvosmislen, poetičan dijalog. Neke bajke i nisu za laku noć, zar ne?
Dodatna grupa za botaniku.
Dodir vremena
Déraciné možda jest VR igra, ali baš kao i svoj prošlomilenijski predak, već se ponaša pomalo zastarjelo. Prvi dojam je bio blago razočaranje; nemate slobodnu kontrolu po prostoru kao RE7 već se pomičete od jedne do druge fiksne lokacije teleportacijom. Ne možete koristiti običan DualShock nego ste prisiljeni koristiti Move kontrolere kao dvije sablasne ruke. Rukama grabite i okrećete stvari oko sebe, no iako okoliš izgleda detaljno i lijepo u većini prostorija, jasno je naznačeno koje predmete možete grabiti. Imate neograničeni inventar, ali neke veće kompleksnosti i kombiniranja predmeta nema. Interakcija s djecom i njihovim vremenskim odjecima (ilitiga echoes, da, da) se u biti svede na diranje njihovih stvari (smirite doživljaj, molim lijepo) da dobijete komadić dijaloga koji vas navodi na što slijedeće trebate dotaknuti ili pomaknuti. Jedina posebna mehanika u Déraciné su dva vilinska prstena, svaki na svojoj ruci.
Crveni prsten može “ukrasti” vrijeme nečemu živome i „dati“ to vrijeme nečemu mrtvome, dok plavi prsten koristi isto to vrijeme za putovanje u prošlost. Te mehanike su jako slabo korištene i više služe kao element priče nego napredovanja kroz svaku razinu. Pravih zagonetki zapravo i nema, sve se riješi tako što ispipate što više možete i odnesete pravi predmet na pravo mjesto. Na par trenutaka imate više načina kako riješiti situaciju (i tako možda saznati nešto više o likovima ili svijetu), no u konačnici priča jest linearna i ima svoj siguran (i odličan) kraj. Déraciné je možda najbolje usporediti s The Vanishing of Ethan Carter, ali bez ikakvih logičkih zavrzlama. Naglasak je na razumijevanju što se zapravo dogodilo i kako ćete povezati sve elemente na koje naiđete u jednu smislenu cjelinu. Nećete puno lomiti glavu, ali na svu sreću nije na razini jednog dosadnog simulatora hodanja. Zvuči pomalo zaguljeno, zar ne?
Ima popriličan broj skrivenih dijaloga pa pripazite.
Šlampavo, ipak ne. Tehnička izvedba je jako dobra; vanjski prostori izgledaju malo previše jednostavno, ali osvijetljenje i razina detalja u školi je na zavidnoj razini – Unreal Engine radi svoje. S obzirom da su likovi većinu vremena potpuno statični, veliki trud je uložen u one rijetke momente kada vrijeme zapravo teče. Uvijek ste neposredno blizu likova kada se kreću pa je puno pozornosti išlo na mimiku i pokret. Magični realizam, reklo bi se. Glasovna gluma je na fenomenalnoj razini, pogotovo kad uzmemo u obzir da se (valjda?) radi o pravim dječjim glumcima. (Mala Rosza zaslužuje Emmy, najozbiljnije.) Glazba je jednako tako ugodna i očaravajuća (opet, zlatno doba, vraćamo se, naznake Rule of Rose su tu negdje…) no možda će nekima smetati jer se često ponavlja, ovisno koliko dugo volite upijati jesenske tonove internata. Cijela igra se može odigrati u otprilike 6-7 sati, no ima skrivenih sitnica za najzagriženije koji žele još pokoji put. Neke od tih sitnica će biti jako interesantne ljubiteljima određene druge franšize… Ali nećemo sad baš sve otkriti!
Vremenski putnik
Evergreen koncert, doslovce.
Pravo pitanje jest – za koga je Déraciné? Sama igra nije skupa, ali treba vam VR. Čak i s ogromnim popustima VR-a u trenutku pisanja recenzije, pa i da ste najveći obožavatelj FromSofta, opet nećete tek tako kupiti kacigu za glavu i dva štapa sumnjivog oblika zbog jedne male, intimne, beskompromisne igre. Možda je baš to glavni adut Déracinéa – FromSoft cijeni svoje korijene na nov način bez kompromisa. Taj stari, sjetni osjećaj eksperimentiranja i nadobudnosti se ipak može oživjeti, bar nakratko, novim tehnologijama. Nije savršeno, ali ni ne treba biti. Déraciné je ponosni test FromSofta kako napraviti protočno iskustvo u VR-u s pristojnim rezultatima, baš kao što je i Echo Night bio nadobudni projekt s puno šarma i za manju publiku davne 90-i-neke. Budućnost je odraz prošlosti, zar ne?
{loadposition recenzija}
