Sjećam se kada sam prvi put vidio FF7. Došao je stari s igrom i rekao mi da ima nešto novo, navodno je dobro. Isto tako, rekao mi je da ne mogu igrati 3. disk prije nego pređem prva 2. Naravno, čim je otišao, gurnuo sam 3. disk u sivonju i probao ga igrati. Nije išlo.
Lifestream i Final Fantasy stream
Iako sam tada samo gledao kako stara iskusnjara igra, zavolio sam igru i likove. Svoje sam prste upleo tek krajem diska 2, gdje sam nemilosrdno grindao desecima sati jer mi je stari tako rekao. Nisam ni skužio da je satnica zapela na 99h na sejvu. Nekoliko godina poslije, ispravio sam nepravdu, uzeo rječnik i mlatio redom dok nisam sve redom preveo i završio igru. Bila je, i uvijek ostala, za mene najbolja igra svih vremena. Neću ni spominjati da svakih par godina odigram original, kako bih se prisjetio zašto volim žanr i gaming općenito. Remake za mene predstavlja opasan teritorij jer diranje u ono što volim može biti dvosjekli mač.
Prisjetimo se tko su ljudi iza kulisa; tko je davne ’97. napravio ovo čudo koje je definiralo žanr i mnoge smjerove gaminga. Producent originalne igre bio je Hironobu Sakaguchi, koji je 2004. otišao u studio Mistwalker. Čovjek koji stoji iza naslova poput svih FF-a do tada, Chrono Crossa, Parasite Evea, Front Missiona… Malo je reći da je velika šteta što je takav čovjek napustio studio i trenutno izdaje samo igre za mobilne platforme.
Trenutno mjesto u remake verziji upotpunio je Yoshinori Kitase, čije je mjesto bilo direktor i pisac. Tetsuya Nomura je trenutni direktor, a u starim danima bio je artist. Tu su još i Naoki Hamaguchi i Motomu Toriyama. Mjesto pisca u originalu savršeno je odradio Kazushige Nojima, ali i Yoshinori Kitase, dok sada imamo Nojimu na projektu. Da ne davim previše, legendarni glazbenik Nobuo Uematsu sudjelovao je u oba projekta a ova lista dosta se miješa, te osim Sakaguchija imamo dosta dobre temelje. Siječanj 1997. i travanj 2020. – to su ta dva, usudio bih se reći, značajna vremenska događaja. Krenimo.
Prvi dojmovi
Demo je izašao prije same igre, te je odbio mnoge. Bio sam jedan od njih, jer mi nije sjela ta cijela moderna priča, jednostavnost i preinaka borbe te početna lokacija koja je izgubila onaj svoj unikatni štih koji daje original. Skeptičan po defaultu, zabrinut sam uplovio u cijelu igru. Da stvar bude gora, kako je PSN spustio brzine, tako se 90GB cijele igre činilo kao vječnost. Ali bolje i vječnost uz FF7, nego gorak okus u ustima.
Moj stav nije se znatno promijenio na samome početku. Nisam osjetio ono nešto što u originalu osjećam. Možda je to samo nostalgija, ali mislim da je najveći krivac soundtrack. Toliko su remixali stvari i otišli u nekom orkestralnom smjeru, da su naprosto zaboravili na osnovnu melodiju svake stvari koja postoji još od davnina. Kada krene tema iz borbe, ona ubrzo promjeni smjer i kako sreća poskoči, euforija je poklopi. Lagao bih kada bih rekao da je soundtrack bolji. Štoviše, on mi je svojevrsni minus i najlošija strana igre. Nemojte se brinuti, možda sam to samo ja, ali moderne izvedbe savršene melankolije nota i skladbi nisu moj đir, smatram da se cijeli feeling igre mogao bolje dočarati onim danim, a ne tolikim komplikacijama i silnim mixanjem.
Pohlepa i poveznice
Cijela ideja oko izbacivanja igre od 3 diska u epizodama jest da se proširi priča i objasni što detaljnije. Druga, ona manje draga, jest da gospoda zaradi na nama ne jednom, nego nebrojeno više puta. Prvi disk igre pokriva recimo polovicu epizode koja je ispred nas. To je poprilično zabrinjavajuća činjenica, jer ovim tempom čeka nas u najmanju ruku isto toliko epizoda. Možda i više. Disk 3 dosta je kratak, tako da bismo realno mogli dobiti isti omjer, a platit ćemo ga 3 puta više, ukratko.
Ono što vam mogu reći, bez da išta spoilam, jest da je segment priče velikim dijelom odrađen iznad svih očekivanja. Kako je priča bitan dio igre, velik naglasak upravo je na njoj. Kroz igru ćete uživati u proširenim dijelovima lokacija, ponekim novim likovima, ali očekujte da nekih dijelova neće biti. Jedan od primjera je povratak u bar Sektora 7 i čuvene scene spuštanja fliperom u podrum baze grupe Avalanch – kojom ste dijelom i vi. S druge strane, ubacivanje dodatnih scena i proširenja cjelokupne slike dobro balansira te nedostatke, pa to neće predstavljati veliki problem. Svaki lik vezan za priču proširen je u smislu da ćete saznati puno o njima i na tome im veliko hvala.
Ono što će sigurno naljutiti fanove, je ta „promjena“ priče. Nisam očekivao doslovno prekucavanje, a tako i je. Generalno, pohvatat ćete sve što treba, uz pokoju izmijenjenu situaciju, no ja tu ne bih dizao preveliku frku. Bojim se da neki budu.
Pričam ti Final fantastičnu priču…
Oduvijek sam volio priču ove igre. Cijeli svemir ovog nastavka proteže se kroz razne ere ispričane preko nekoliko naslova i side projekata.
Zemljom struji energija (lifestream). Ona je ono što sve drži na životu. Sav život tamo kreće i tamo se vraća. Sadašnjoj je tmurna, Shinra organizacija sagradila je cijeli grad, pogon, koji se „hrani“ tom energijom i pretvara je u struju. Nešto kao HEP. Dodatno, ta se energija može pretvarati u materie, koje daju razne nadnaravne sposobnosti u obliku magija.
Još od davnina, stari žitelji živjeli su u skladu s lifestreamom, koristili energiju i živjeli u skladu s propisima. Kakve veze Ancienti imaju s pričom, ako ne znate, ovdje ćete jasno saznati.
Pošto je Shinra prijetnja za cijeli ekosustav i siše energiju planeta, grupa Avalanche želi se suprotstaviti i spasiti budućnost istog. Naš protagonist Cloud u početku je tu samo kao plaćenik u ranim povojima operacije, no s vremenom postaje puno više kako priča odmiče. On je ex-SOLDIER, prva klasa. Oni su posebna postrojba Shinrinih vojnika kojima su povećane sposobnosti tako da ih „namaču“ tom istom energijom. Lako ćete prepoznati pripadnike SOLDIER grupe tako što im oči isijavaju zeleno.
Kao što sam napomenuo, priču ćete doživjeti kako treba, uz tečan flow i jasno objašnjenje svakog dijela. Sve je jasno dočarano, uz poneke scene koje su ubacili iz ne znam kojih razloga, a izgleda kao da ne pripadaju. Rijetke su, no sigurno će vam biti čudno vidjeti ih.
Gluma i prezentacija
Ne mogu naći dovoljno riječi kojima bih opisao glumu i glasove likova. Uz grafiku koja pomiče granice trenutne generacije, način prezentacije nešto je najbolje u gamingu što sam doživio. Osjećat ćete te ljude, smijati se, biti tužni, disati uz njih. Humor u scenama je odličan, Barret je naporan kao u originalu, Tifa i Aerith su naprosto nevjerojatne. Ja sam oduševljen kako su igru prezentirali. U jednom trenutku gledate animaciju i ne vjerujete da je takvo nešto moguće napraviti, u drugom kamera prebacuje kontrole na vas i vi igrate tu animaciju. Nema razlike između gameplaya i animacija, impresivno u najmanju ruku. Možete birati između engleskog i japanskog audia; engleski je 10/10, japanski zvuči odlično, no tek mi preostaje da ponovno zaigram igru s tom opcijom.
Ono što me izulo iz papuča jest činjenica da apsolutno svaki NPC priča. Iako nema interakcije s velikom većinom, kada prolazite kroz lokacije, slušat ćete razne razgovore. Ovaj dio zna biti naporan jer vam skaču titlovi svakog NPC-a koji nešto glupo kaže, no to možete isključiti u opcijama. Nažalost, kvaliteta scenarija tih nebitnih likova puno je slabija od ostatka, čemu sam svakako posvetio više pažnje u originalu jer ih je manje i imaju zanimljive stvari za reći. Ovdje bih svrstao sami sporedni sadržaj.
Potreba za sporednim sadržajem
Side questovi krenu jako slabo, tipični fetch fest uz prenaporne NPC-e koji vam ih daju. Ulovite štaktore, nađite djecu po gradu, mačke ili nešto treće – ne ulijeva povjerenje za ovakvu igru.
No, kada prebrodite taj početni dio igre, shvatit ćete da oni otkrivaju dodatnu priču i otključavaju inače skrivene dodatne scene. Kasnije se stvar popravi, kao da druga polovica igre ima drugačiji tim ljudi iza sebe, sve postane bolje, bitnije i zanimljivije. Otvori se i arena, okarakteriziraju se slabo predstavljeni sporedni likovi iz originala, dobivate malo po malo sadržaja koji vas drži da sve bude i dalje zanimljivo kojim god smjerom krenuli. Iako mi je falilo još toga, mini igre poput čučnjeva su ovdje, uz još par koje su mi bile u redu. Ništa posebno, no nisam imao nikakvih problema sa čišćenjem svega što igra baci pred mene.
Saznati kako što odraditi neće biti teško zbog odlične mini mape i smjernica gdje se što nalazi. Osobno nisam ljubitelj igara koje vas vode za ruku, više volim kada se sam pomučim, ali i to je ispravljeno kasnije, u neku ruku.
Krajolici, lokacije i linearnost sadržaja
Što se samih lokacija tiče, početak igre ne briljira. Imao sam dojam da je sve jedan linearni hodnik, puno sličnih ili istih asseta i da ću do kraja poluditi od prekomjernog korištenja prokletih čunjeva. Drago mi je da me igra razuvjerila, te podsjetila da je Midgar (lokacija cijele igre, kao i polovice prvog diska originala) tmuran i odvratan grad, gdje niži stalež živi doslovno u blatu i komadima lima zalijepljenima posvuda. Ne mogu ni dočarati koliko ima prekrasnih scena sa svake lokacije, dok kasnije sve postaje još ljepše i unikatnije.
Već negdje na sredini igre u čuvenom Wall Marketu gdje ćete se prerušiti u ženu da spasite Tifu, pokazuje da ste dio nečeg predivnog. Jedino što me smeta je ta atmosfera, nekako mi se činila preveselom u odnosu na original, no pridodajem to soundtracku.
Očekujte linearnost i jednostavnost, no nije da je original kao inspiracija bio nešto bolji po tom pitanju. Volio bih da je više skrivenih dijelova i boljih zagonetki da mogu više istraživati pojedine lokacije. Ali to govorim jer su poneki dijelovi naprosto predivni. Jednostavno želim još, jer svaki istraženi kutak nije dovoljan. Grijeh bi bio reći da cjelokupni dojam ne da je dobar, nego je čudo neviđeno. Samo nastavite igrat i skupljat ćete vilicu s poda, jer sam siguran da će i ona i slina biti posvuda kada vidite što vam sve igra sprema. Imam preko 800 screenshotova, ne šalim se.
Borba – svojevrsni rizik uspjeha
Došli smo do druge, možda nekima i najbitnije stvari – borbe. Promjena stila igre odbila je mnoge. Iako mogu pretrpjeti nešto što mi nije po volji, nadao sam se da će nakon tog dijela iz demo verzije stvar postati bolja. Borba je nakon priče lifestream ove igre. Kroz 50 sati koliko mi je trebalo da završim prvi prelazak, nisam se osjetio ni sekunde zakinut što su promijenili borbu. Ova igra je sve, samo ne jednostavna po tom pitanju.
Sve se izvodi u stvarnom vremenu bez random encountera. Dok upravljate jednim likom i napadate kroz njegova dva stila, puniti ćete ATB bar koji tada koristite za specijalne napade, predmete ili magije. Mlatite kocku, držite kocku, mijenjate trokutom u drugi stil pogodniji za veće grupe neprijatelja ili pak za neke tipove.
Cloud je brz i opasan, Barret roka iz daleka, Tifa je najbrža i savršen mamac uz odličan dodge, Aerith za magije i razne buffove. Svaki lik koji vam je u ekipi tokom borbe je drugačiji. I to u smislu da je doveden do te razine da ćete obožavati igrati sa svakim. Ako vam je stvar prekomplicirana, možete težinu prebaciti na Classic ili Easy Mode, gdje ćete manje vi igrati, a više sama igra. Nemojte ni pokušavati, čar igre je u Normal Modeu.
U tome i jest čar, AI vaših pomagača je osrednji, no ni ne očekujem da se igra sama igra, očekujem da moj mozak razmišlja gdje je svaki od 3 što je maksimum po borbi, te da smišlja kako će se stvar odigrati.
Kada se jednom ATB napuni, možete iskoristit specijalne sposobnosti koje ste naučili kroz razna oružja, ili ćete se pak koristiti predmetima ili magijama. Sve ovisi kako ste se pripremili za borbu. Našao sam se par puta u borbama gdje boss voli vatru, a ja sam imao samo takve materie. Naravno da sam poginuo. Svaki put kada sam počeo mlatiti gumb za napad, poginuo sam.
Već na početku ćete shvatiti da lupanje po napadu neće proći. Napast će vas protivnik sa štitom, probajte samo napadati. Ne samo da nećete napunit ATB bar, nego ćete se odbijati od njih dok vas oni mlate i ubrzo ste mrtvi. Potrebno se obraniti i skočiti im iza leđa gdje je poželjno okinuti par jačih napada. Ili magijom. No, magic pointsa je malo, nema prostora da nešto pretjerano koristite i time si olakšate borbu ili one koje slijede.
Ako se sjećate FF-a XIII, sjećate se i stagger mehanike. To je kada napadate protivnika onime na što je slab, što će rezultirati probijanjem obrane i prilikom da nanesete masovnu štetu dok su na koljenima. To je ono što morate raditi u boss borbama, inače vam se ne piše svijetla budućnost.
Oružja i RPG sustav
Priprema je pola posla. Oružja, kojih na žalost nema velik broj, no dovoljan s obzirom koliko igra pokriva, moći ćete jačati kroz upgrade sistem. Tako ćete početna oružja moći ojačati dovoljno da s njima igrate kroz cijelu igru. Svakim levelom dobivat ćete poene koji koristite za osnaživanje performansi. Isto tako, svako oružje ima određen broj slotova za materie, a one su ono što krasi vašu taktiku. Dodatno, specijalni skillovi uče se sa njih, a kada jednom naučite, svako će ih oružje moći koristiti. Sve je ovo osim materia novo i funkcionira besprijekorno.
Za sve stare fanove, materie koje stavljate na oružje i jačate imaju istu funkciju. Ako stavite fire materiu i linkate je s elemental materiom, vaš će lik napadati vatrenim elementom. Pritom morate imate 2 vezana slota, inače ništa od linkanja. Sve je to bilo u originalu, a sada je dodatno dorađeno uz sustav dogradnje oružja.
Klasično, accessories i jedan slot za posebnu opremu je prisutan. Levelanje diže statuse na svoju ruku, no to je tako oduvijek i bilo.
Zaboravite da ćete se lako levelati. Dosta je spetljano ako želite negdje dići level i malo ojačati materie. To je bitno ako želite jaču verziju vatre, ili se osjećate slabo za pojedini dio igre, no čak i bez toga, sve ide kao po loju. Igra je taman dozirana težinom i ne morate brinuti oko toga. Inače volim razvijati ovaj segment u svakoj RPG igri, no ovdje je sve nekako taman. Osjećao sam se zadovoljeno, kako prirodnim tokom igre, tako i napredovanjem kroz nju. Postoje načini ako baš želite biti jači, ali uz ono što vas čega kasnije i nakon kasnije, a o čemu ne smijem pričati, sve će biti baš kako treba i dovoljno.
Postoje i summoni – mitska bića koja svi volimo iz FF igara. Iako ih nema puno, ono što ovdje predstavljaju zadovoljit će svakoga. Duže borbe ponudit će opciju da prizovete summona ako ga imate na oružju, jer i to je svojevrsna materia. Oni služe kao dodatni lik kojim ne možete upravljati, ali možete mu davati upute koje će vas koštati jedan od dva, ili dva cijela napunjena ATB bara. Na kraju kada istekne vrijeme, summon okida svoj najjači napad koji je uvijek koristan, bili vi na početku ili na kraju igre.
Jedino što me ovdje smetalo je kamera koja nekad zna lupati po plafonu. Osim toga, nemam niti jedne jedine zamjerke, oduševili su me ovime što su napravili.
Ono što će vas raspametiti su zasigurno boss borbe. Ajme majko, koliko sam uživao u njima. Svaka je toliko dinamična, zanimljiva i drugačija, da sve igre ovog tipa mogu učiti od ove. Uz prekrasne animacije, razne faze borbi, efekte svega gore navedenoga, boss borbe bit će ono što će vas hraniti cijelo vrijeme. Sve ono što ste voljeli u originalu, doživjet ćete u obliku nečega unikatnoga i nadasve predivnoga. Prije svega, zanimljivoga.
Poneki boss će vas i ubiti, važno ih je skenirati da vidite što može upaliti pa probati razviti takvu taktiku. Na neke pali dodge, na neke magija, na neke ništa. Doživjeti reinkarnaciju omiljenih borbi na ovaj način je oda i respect originalu na najbolji mogući način. Nadmašili su same sebe, a i užasni FFXV koji je probao ići ovim smjerom. Ovaj eksperiment je uspio i nadam se da će graditi na njemu, jer su temelji tu. Bojim se samo da će puno fanova jednostavno odbaciti želju da im se svidi akcijski pristup. Meni je legao, čudom.
Limit breakovi su također prisutni, a to su vam najjači napadi koji se pune kada vas udaraju i kada vi udarate. No, ovdje je moguće i promašiti ako ga okinete u krivom trenutku. Na sve su mislili.
Samo da napomenem – koje oružje odaberete, to ćete nositi na sebi kroz animacije. Volim. Jako.
Trajnost
Uz sve navedeno, dodatne mehanike i zanimacije možete naći kroz razne arena challenge, zadatke poput „porazite 10 vrsti unikatnih protivnika“ koji će kod određenog NPC-a otvoriti dodatne izazove i materie i još par zgodnih stvari na koje ne smijem aludirati jer mi duhovni Square u ovom trenutku to neda. Samo ću reći jednu stvar – 30h ako samo mlatite priču, do 50h do nekog detaljnog prolaska, vrlo jednostavno će se popesti na duplo ako ne i više, uz ono što ćete pronaći.
Save game moguć je u svakom trenu. Nema onih divnih save pointova. Nostalgija vrišti, ali nema veze, opraštam.
Zaključak
Da vam sumiram. FF7 Remake igra je koja definira žanr na svoj način, a pritom je dostojna svog prethodnika. Svi vi koji niste ljubitelji JRPG-ova, odigrajte igru, jer će njen akcijski segment biti super zanimljiv i vama. Možda vam se svidi i priča, likovi, te cijeli taj anime štih. On je savršen i toplo vjerujem da će upecati svakoga. U isto vrijeme, znajte da je priče puno, te da su JRPG igre najbolje tek nakon 10-tak sati igre. To je jednostavno tako. Prezentacija igre takva je da nećete igru moći prestati igrati.
Fanovi igre zadnje 23 godine – ne brinite se ništa. Ovoga puta Square nije podbacio. Shvatili su FF7 kao nešto možda i najbitnije u svojoj modernoj karijeri. Doživjeti sve ovo ponovno, ne samo da je nenormalan užitak, uz ovakvu prezentaciju i izvedbu van je svakog očekivanja. Nisam bio svjestan da PS4 može to izvući tako savršeno.
Postoje sitni tehnički problemi, no oni nisu bili česti na mom PS4 Pro, tako da su se objekti nekad učitavali bez detalja, no rijetko sam to osjetio. Zakrpa će to ionako riješiti.
Što nas čeka i kada, samo nebo zna. Apetiti su veliki, žeđ prisutna. Dajte nam taj nastavak što prije.
Final Fantasy VII Remake recenzija
