Sjetite se 2016. i susreta s morskim psima u igri PlayStation VR Worlds. Skupom relativno neozbiljnih mini igara Sony je demonstrirao mogućnosti VR-a te je istovremeno na samom početku udario ritam čitavoj generaciji. Prva generacija PlayStation VR-a u startu je definirana kao relativno neozbiljna, što se doimalo logičnim s obzirom na začeće tehnologije te hardverski neadekvatan PS4. Vođeni istom logikom, odabir Horizona za launch naslov ukazuje da Sony s PlayStation VR-om 2 kani ozbiljnije.
Horizon Call of the Mountain ozbiljan je naslov za nešto što će, nadam se, postati ozbiljna platforma. Baš poput PlayStation VR Worldsa, Horizon Call of the Mountain kroz dojmljiv uvod upoznaje vas s mogućnostima nove generacije VR-a, a potom, umjesto da vas ostavi da maštate što VR još može biti, pred vas baca 10-ak sati punokrvne kampanje.
Penjanje i velika ugroza
Radnja Call of the Mountaina najvećim dijelom smještena je u Sundom, regiju iz Horizon Zero Dawna. Nad Sundomom se nadvila nova velika prijetnja, nešto čudno se događa, mašine su postale agresivnije te se opasno približavaju ljudskim nastambama, što im nije svojstveno. Nakon spoznaje da se nešto neobično događa u planinama, kralj Avad plemena Carja šalje Urida, nominalno najboljeg penjača u Sundomu, provjeriti što se događa.
Međutim, Urid se ne vraća, a nakon što se ne vrati još jedan penjač, Avadu preostaje samo jedno. Postoji još jedan vrstan penjač, ali je u zatvoru To je Uridov brat Ryas, izdajica koji se u nekadašnjem civilnom ratu svrstao na krivu stranu. Život mu je tada pošteđen i nije pogubljen poput ostalih, a sada dobiva životnu priliku.
Kralj Avad ponudi mu slobodu u zamjenu za njegove penjačke i strijelačke sposobnosti, međutim, Ryasu sloboda nije jedini motiv. Ryasu ne vjeruje nitko osim možda Avada, i to samo zato što nema druge, a dok svi sumnjaju u njegove dobre namjere, Ryas žudi za iskupljenjem. Želi povratiti davno izgubljenu čast te ukazati na to da njegovi raniji postupci nisu jednodimenzionalni. Postoje dublji faktori, u velikom dijelu i obiteljske prirode što je, rekao bih, centralna priča Call of the Mountaina.
Call of the Mountain je igra za sebe
Da odmah raščistim jednu stvar. Horizon Call of the Mountain potpuno je drugačija igra od prethodna dva Horizona. Ovo je linearna akcijska avantura koja sa Zero Dawnom i Forbidden Westom dijeli samo mjesto radnje i pozadinsku priču.
Glavna i osnovna mehanika igre je penjanje, na koje se svodi većina misija. Svaki novi zadatak te svaka nova spoznaja u priči, Ryasa šalje u još više i opasnije vrhove. Ryas se u Uncharted stilu pentra rubovima stijena uz jednu bitnu razliku. Ovo je VR igra, što znači da ste iz prvog lica čitavo vrijeme svjesni potencijalne pogibelji ispod sebe. Pogled dolje je impozantan, ujedno i zastrašujuć, međutim, pogled u bilo kojem smjeru također zapanjuje.
Call of the Mountain je vizualno i grafički prekrasna igra, zbilja generacijski skok, o čemu sam više sam pisao u PlayStation VR 2 recenziji. Rijeke vijugaju podno kanjona, slapovi probijaju iz sedimentnih stijena, ostaci staroga svijeta zarasli su u bršljan, a najviši vrhovi okovani su ledom. Često ćete zastati, viseći jednom rukom s ruba strmine kojoj se ne nazire kraj, pa se diviti prirodnim ljepotama osluškujući žubor vodopada i cvrkut ptica. Sklad prirode u ovoj igri je veličanstven. Da, to je najprikladnija riječ.
Volio bih da sam u ovoj igri stajao samo zbog bajkovitog okruženja. Horizon Call of the Mountain fizički i psihički je zahtjevna igra, i ne mislim to nužno u negativnom kontekstu. Vaše ruke su Ryasove ruke, što znači da sve što on odrađuje virtualno, vi izvodite za stvarno. A doslovno 100% gameplay mehanika svodi se na motorički rad ruku. Čak i hodanje.
VR noge
VR noge je pojam kojim se u žargonu karakterizira navikavanje igrača na virtualno okruženje. Jednom kada dobijete VR noge, tada ste svoje tijelo naviknuli na specifičnosti kretanja u virtualnoj stvarnosti.
Većina novopridošlica u VR na početku se suočava s neizbježnim mučninama. Izazov je to koji PlayStation VR 2 nije potpuno riješio, a neće ga riješiti ni narednih nekoliko generacija. Ono se javlja uslijed dispariteta onoga što se događa u virtualnom i pravom svijetu. Kretanje u virtualnom svijetu mozak prihvaća kao zbilju, bilježi osjećaj gibanja, međutim, tijelo stoji na mjestu.
Mozak možete uvjeriti da se zapravo krećete, a jedan od najpopularnijih načina u igrama je kretanje rukama. U Horizon Call of the Mountain hodanje i trčanje izvodi se kružnim pomicanjem šaka unaprijed. Što zbilja funkcionira.
Horizon Call of the Mountain dizajniran je upravo s pridošlicama u VR na umu. Početak igre skrojen je na način da igrača polako uvodi u VR mehanike. Ako ste novi VR igrač sve će vam se u početku doimati kompliciranim, međutim, mehanike kretanja brzo se savladaju. Uz u početku redovite pauze brzo ćete pobijediti mučninu i tada igranje u VR-u postaje jedno ugodno iskustvo.
Penjanje je zabavno!
Jednom kada steknete VR noge te se sjedinite sa Sense kontrolerima, Horizon Call of the Mountain postaje jedno specifično iskustvo koje ne možete replicirati klasičnim igranjem. Šakama na Sense kontroleru doslovno hvatate rubove stijena, procijepe, užadi i karike te se svaka radnja doima prirodnom. Pritom su penjački elementi dovoljno raznovrsni da ne dosade. Ne samo da ne dosade, već su jako zabavni. Čitavo vrijeme, od početka do kraja igre, pa opet ispočetka.
Kada ponestane elemenata za hvatanje, s ramena ćete potegnuti planinarske pijuke poput Lare, često ćete kombinirati jedno i drugo, a do najteže dostupnih mikrolokacija dolazit ćete uz pomoć užeta čije gameplay mehanike su izvedene poput svojevrsnih zagonetki. Ne pretjerano teških zagonetki, jer je pentranje pretežito linearna aktivnost sa samo jednim smjerom kretanja, ali nekad ćete trebati logički potražiti onu iduću koloturu o koju ćete objesiti uže da vas zanjiše na drugu stranu.
Iako nije izražena kao na DualSenseu u Forbidden Westu, haptička vibracija Sense VR kontrolera pospješuje osjećaj prisutnosti u virtualnom svijetu. Osjetite spuštanje niz uže ili natezanje opne luka, dok su adaptivni triggeri, nažalost, praktički nepostojeći što sam općenito zamjerio PlayStation VR-u 2 u zasebnoj recenziji.
Borbe podcrtane tri puta
Petlja igranja Horizon Call of the Mountaina svodi se na red penjanja i red borbe. Poput banaliziranog Uncharteda. Borbe se odvijaju u svojevrsnim arenama u kojima nemate potpunu slobodu kretanja, odnosno krećete se po zadanoj kružnoj liniji. Gibanje se izvodi naglim pomicanjem kontrolera ili glave u željenu stranu, a cilj je izbjegavati protivničke napade te se što bolje pozicionirati za vlastite napade.
Oružja su luk i strijela te Blastsling koji poput praćke lansira bombe. Oboje imaju klasičnu te elementarnu municiju poput vatrene, ledene i strujne, a baš kao u pravim Horizon igrama, neprijateljski strojevi imaju slabe točke te im određeni tip municije radi više štete. I protivnici imaju elementarnu municiju, pa kada vas zalede, rukom morate simulirati brisanje očiju, ili tresti kako biste ublažili utjecaj elektrošoka.
Zvuči prosto i jednostavno, ali i ovaj segment Call of the Mountaina ful je zabavan i uzbudljiv. Borbe su najčešće frenetične s puno kretanja, okretanja, bacanja, natezanja i mahanja, a konačan osjećaj pobjede neopisivo zadovoljava. Mehaničke beštije vjerno su prenesene iz igara, identično se kreću i reagiraju, a neke od njih kroz naočale PlayStation VR-a 2 su spektakularne, bolje nego ikad dosad. U bilješkama sam tri puta podcrtao Thunderjawa, dodao mu isto toliko uskličnika, a podno njih umjesto tinte osušio točkice znoja.
Zabavno i limitirano
Prava šteta je da sekvenci borbi nema više i zapravo se ne mogu odlučiti koji gameplay segment igre mi je zabavniji. No vratimo se na petlju koja se svodi, već sam to napisao, uglavnom na penjanje i borbe. Koje su, i to sam već napisao, iznimno zabavne, ali kada steknete te famozne VR noge i konačno se potpuno opustite u novoj zbilji, poželite nešto drugačije, divlje, slobodnije i neobuzdanije. Horizon Call of the Mountain od početka pa gotovo do kraja je potpuno navođen onako kako ga je netko strogo i previše striktno dizajnirao.
“Gotovo do kraja”, jer pri kraju se konačno otvori s dramatičnijim gameplay sekvencama poput onih iz Uncharteda. Naziru se konture ozbiljnijeg naslova, budi se nada da VR naslovi mogu imati razinu produkcijske kvalitete Sonyjevih najvećih AAA ekskluziva. Potom igra naprasno završi. Neujednačen pacing indikator je neiskustva developera, pa iako Call of the Mountain potpisuje i Guerilla, razvoj igre predvodio je Firesprite studio kojem je ovo prvi veći projekt.
Call of the Mountain ima još jedan problem. Posljednja trećina igre očito je zbrzana kako bi se na vrijeme izbacila na tržište. Pri kraju sam sve češće zapinjao u objekte, ponegdje se nebi pojavljivali promptovi za obavezne radnje, na nekim mjestima kamera je neobjašnjivo poskakivala, igra se izvodila nestabilno… Pritom CotM nije bio neigriv, dapače, nije dramatično utjecalo na igrače iskustvo i prešlo se preko toga, naučio sam na znatno gore, međutim, igri baš zamjeram sami kraj.
Zbrzani kraj razvoja
Iako ima svijetlih trenutaka, priča Call of the Mountaina po ničemu nije odveć posebna te ostavlja utisak tek jako dobrog questa iz Zero Dawna, premda jako dobro kontemplira zadanoj gameplay jednadžbi. Međutim, sam kraj doima se kao da je zamišljen drugačije. Nije da su igrači zapostavljeni za rasplet osnovne priče, ali najednom kao da je netko doslovno škarama odrezao ono nešto što je trebalo uslijediti. Likovi bez neke prevelike emocije razmjene nekoliko rečenica, kao da prethodnih 10-ak sati nismo radili ništa suviše bitno, te kreće odjavna špica.
A odjavna špica zaslužuje poseban paragraf kao prilog tezi da je Call of the Mountain zbrzan. Nije ju moguće prekinuti, što samo po sebi nije problem, međutim, MORATE ju odgledati. Naime, kada skinete headset s glave, ona se pauzira. Kako bih nastavio s dodatnim aktivnostima, morao sam ju narednih 10-ak minuta pozorno ispratiti do kraja. Metoda mučenja poput KGB-a.
Zamjerkama unatoč, željet ćete još i željet ćete ispočetka. Iz baze možete reprizirati misije kako biste pokupili eventualno propuštene kolekcionarske predmete, ustrijelili sve opcionalne mete i slično, međutim, svaka od početnih nekoliko misija uvjetuje ponovno gledanje i ponavljanje tutoriala, što je još jedna nelogičnost u nažalost zbrzanoj igri.
I dalje ćete željeti još. Otvara se tzv. Challenge Hub koji će na kušnju staviti sve vaše ranije stečene vještine. Na raspolaganju su vam streljane te niz poligona gdje se s rezultatima možete natjecati lokalno sami sa sobom ili s prijateljima. Nažalost, zasad nema online ljestvica.
Zaključak
Na početku teksta postavio sam tezu da Horizon Call of the Mountain ukazuje nakanu izrazitijeg iskoraka nove generacije PlayStation VR-a. Unatoč manama i očito zbrzanom posljednjom dionicom igre, Call of the Mountain bez premca je dosad najbolje PlayStation VR iskustvo uopće. Jako dugo se nisam ovako zabavio.
Ryasov debi u Horizon okruženju demonstrirao je impresivne tehničke sposobnosti PlayStation VR-a 2, prvenstveno po pitanju vizuala koji sa sobom u virtualnoj stvarnosti povlače jednu novu razinu imerzije. Razinu dovoljnu da nadomjesti nedostatke u načinu pripovijedanja i pacingu. Međutim, ipak ostaje prostora za više i u tom pogledu od nastavka, kojeg apsolutno želim, očekujem kvalitetniju priču u stilu najvećih PlayStation ekskluziva, bolje iskorištavanje potencijala Sense kontrolera, raznovrsnije igrače iskustvo.
Horizon Call of the Mountain recenzija
83
Premda ima prostora za više, Horizon Call of the Mountain je apsolutno najbolje Playstation VR iskustvo dosad.
